Hrvatska nije u vojnoj utrci sa Srbijom, ambicije su joj veće

Podatak da je Hrvatska vojno nadmoćnija od svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije te da je na ljestvici vojne moći 68. u svijetu, što je za 15 mjesta bolji plasman od Srbije (koja je 83.), kod nas nije izazvala euforiju. No veće bi mogle biti reakcije u Srbiji, u kojoj su se vojni analitičari uprli minimizirati objavljenu ljestvicu. Nju, naime, donosi novi vojni portal Global fire power, koji je uspoređivao vojne moći čak 133 zemlje svijeta koristeći pri tome 50-ak različitih varijabli.

Na toj ljestvici Slovenija je 113., Bosna i Hercegovina 121., a Makedonija 122., Hrvatska je na toj listi doista iznad svoje kategorije jer nalazi se u društvu većih i ekonomski jačih, poput Mađarske (63.) i Belgije (66.). Koliko se može vidjeti, u vojnu moć Hrvatske analitičari tog portala nisu uvrstili i neke od novih akvizicija koje u upotrebu HV-a ulaze 2017. godine.

S obzirom na vojne planove Hrvatske koje provode Vlada Andreja Plenkovića i ministar obrane Damir Krstičević, za očekivati je da će u idućim godinama Hrvatska napredovati. Ambicije su, naime, već u ovom mandatu znatno povećati vojnu moć, pa i brojnost hrvatske vojske, jer je procijenjeno da to zahtijevaju novi sigurnosni uvjeti ovog dijela Europe.

I premda se na ovim prostorima, zahvaljujući i takvoj prošlosti, Hrvatsku i Srbiju uvijek uspoređuje u svemu, od nogometa, vaterpola do broja tenkova i vojnih zrakoplova, Hrvatskoj doista nije stalo podržavati teorije o vojnoj utrci s istočnim susjedom. Ozbiljna politika, političari i vojni vrh Hrvatske smatraju da je ta utrka već iza nas te da su vojne ambicije Hrvatske danas, kao članice EU i NATO-a, znatno veće od balkanskog pariranja u vojnoj moći.

Kao što se već vidi, vojne su ambicije Hrvatske da razvije svoje oružane snage tako da budu najmodernije u nekoliko vojnih segmenata i komplementarne snagama vojnog i strateškog saveznika Hrvatske – Sjedinjenih Američkih Država.

Iz postojećih, ali i nagovještaja budućih vojnih nabava jasno je da će se u tome Hrvatska naslanjati, osim na SAD, i na vojnu suradnju s Izraelom i Velikom Britanijom. Pri tome najvažniji dio hrvatske vojne filozofije svodi se na jačanje moći odvraćanja. Istina, u promišljanju ove vojne filozofije Hrvatska je imala na umu upravo iskustva iz Domovinskog rata, pa hrvatski političari vole napomenuti da se tada Hrvatska zadnji put u povijesti našla razoružana pred vojnom agresijom.

To već primjetno vojno jačanje Hrvatska provodi u uvjetima skromnog, ali najavljena stalnog rasta vojnog proračuna. Što omogućuje i nove vojne nabave. Vojne opreme kojom se ujedno zamjenjuje i stara, ruska vojna tehnika. Takve vojne ambicije dovode i do prozivki o zabrinjavajućoj militarizaciji, obično iz krugova nevladinih udruga zabrinutih da će to umanjiti njihove proračune. Pri tome se iznose teze da je povećanje vojnih proračuna pogrešno, pa i primitivno, te da se Hrvatska treba ugledati na socijalno osjetljive države. Jedan od glavnih argumenata protivnika jačeg vojnog financiranja je taj da će pojačati iseljavanje iz Hrvatske. Svijet se, međutim, promijenio i sve je lakše dokazati koliko su te tvrdnje promašene.

Pogleda li se spomenuta ljestvica vojne moći, vidi se da Hrvati koji se iseljavaju iz naše zemlje hrle upravo u države koje imaju znatna vojna izdvajanja i visoko su plasirane na toj ljestvici. Gospodarski razvoj i investicije danas su, naime, više nego ikad vezane uz sigurnost. Vojna sigurnost sada je osnovni preduvjet za gospodarsku i socijalnu moć.

Na spomenutoj ljestvici Njemačka je na devetom mjestu, najuspješnija istočnoeuropska država Poljska na 19., Australija na 22., Kanada 26., Švedska 29., Češka 32., Norveška 36., Švicarska 37., Nizozemska 38., Danska 52. i Austrija 53. Hrvatskoj je, dakle, interes da svake godine bude što bolje plasirana na ovoj ljestvici i neće se pri tome osvrtati na one koji su ostali iza nje.