Hrvatski genij Faust Vrančić predstavljen i Bečanima

Nakon kolokvija u Rimu i Pragu o Šibenčaninu Faustu Vrančiću (1551.-1617.), hrvatskom geniju zaslužnom za stvaranje boljeg svijeta,  treći znanstveni kolokvij o jednom od najznačajnijih Hrvata svih vremena, održan je u četvrtak navečer i u hrvatskom Veleposlanstvu u Beču.

Kolokvij su organizirali Veleposlanstvo RH u Austriji i Austrijsko društvo za kroatistiku u Beču,  uz potporu Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a skupu je bila nazočna i hrvatska veleposlanica u Austriji dr. Vesna Cvjetković.

Sve sudionike i goste uvodno je pozdravila prof. dr. Zorka Kinda –Berlaković s Bečke slavistike i Pedagoške visoke škole u Gradišću. Rekla je kako je glavna zadaća Austrijskog društva kroatista poticanje hrvatskog jezika i kulture u ovoj alpskoj zemlji. Napomenula je kako je Faust Vrančić, hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik i biskup, u Austriji „slabo poznat“, a da niti mnogi Hrvati „nisu baš svjesni kojeg su genija imali“.

Bečki kolokvij bio je posvećen raznim aspektima djelovanja Fausta Vrančića, koji je dugi niz godina boravio u Pragu kao političar i diplomat na dvoru cara Rudolfa II. Habsburga, a razvijena sredina bila mu je poticaj da započne rad na djelima iz područja leksikografije, tehnike, filozofije, historiografije i književnosti.

Prvo izlaganje pod naslovom „Usporedba Vrančićeva jezika i gradišćanskohrvatskih idioma“ održala je profesorica na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu dr. Sanja Vulić. Analizirala je sadržaj hrvatskog stupca u Vrančićevom „Rječniku pet najplemenitijih jezika Europe:Latinskoga,talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i ugarskoga“ („Dictionarium quinquae nobillissimarum Europae linquarum: Latinae,Italicae, Germanicae, Dalmaticae at Ungaricae“) iz 1595. godine, za koji je rekla da je bio „ne samo prvi hrvatski, već i prvi mađarski rječnik“. Analizirala je i leksik njegovog hagiografskoga djela „Život nekoliko izabranih divic“ iz 1606. godine, posvećen opatici i redovnicama šibenskog samostana sv. Spasa. 

„Većina leksika je čakavska, ali ima i štokavskoga, poneka kajkavska riječ, te i crkvenoslavenska“, istaknula je dr. Vulić, dodavši kako je rječnik pisan leksikografski ispravno, imenice u nominativu, a glagoli u infinitivu.

„Vrančićev Šibenik bio je čakavski grad, danas je sto posto štokavski“, ustvrdila je usporedivši Vrančićev jezik i gradišćanskohrvatske idiome, na veliko zadovoljstvo i interes brojnih nazočnih gradišćanskih Hrvata. Nizom primjera pokazala je koliko je i danas Vrančićev rječnik suvremen i živ u brojnim mjesnim gradišćanskohrvatskim govorima i riječima na čakavici, na primjer u Pinkovcu, Stinjakima i drugim dijelovima Gradišća.

Zatim je dr.sc. Marijana Borić, znanstvena suradnica Zavoda za povijest i filozofiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Odsjek za povijest prirodnih i matematičkih znanosti u Zagrebu i voditeljica projekta „Upoznajmo hrvatsku znanstvenu baštinu“ govorila na temu „Faust Vrančić-hrvatski humanist i izumitelj svjetskog glasa“. Vrančića je prikazala kao svestranog znanstvenika i inovatora, autora mnogih leksikografskih djela, filozofskih i pjesničkih djela, rođenog u Šibeniku 1551. godine, gdje je stekao osnovno humanističko obrazovanje. Predstavivši njegov životni put, izuzetno bogat i bezvremenski stvaralački opus te građu vezanu uz njegove životne postaje, prikazala je neke važnije od ukupno 56 uređaja i tehničkih konstrukcija iz djela „Machinae novae“ (Novi strojevi). Ti nacrti svjedoče ne samo o autorovoj kreativnosti i posebnoj tehničkoj nadarenosti nego i o njegovoj neskrivenoj težnji o unapređenju i stvaranju boljeg ljudskog života.

„Najbrojniji Vrančićevi projekti bili su mlinovi i mostovi, a osnovna značajka njegovih tehničkih konstrukcija i tehničkih rješenja su jednostavnost, jasnoća te njihovo praktično prikazivanje“, rekla je dr. Borić dodavši:

„Pet kapitalnih  izuma, projekata i konstrukcija renesansne tehnike ovog hrvatskog velikana i genija bila su most od metala, most ovješen o lance, žičara, prvi amortizeri u povijesti tehnike i padobran, koji i nakon četiri stoljeća, u nešto modificiranom suvremenom obliku još uvijek nalaze široku primjenu širom svijeta“.

Između već navedenih djela, osvrnula se je i na Vrančićeve knjige „Logika oblikovana samim svojim dokazima“  objavljenu pod pseudonimom Justus Verax Sicenus“ i posljednje njegovo djelo „Kršćanska etika“ u kojoj slijedi norme obrane moralne filozofije.
„Ono što svakako treba istaći je da je Faust Vrančić svojim profesionalnim, intelektualnim i dugovnim djelovanjem povezivao različite političke prostore Europe svoga doba, a svojim djelima i vizionarskim projektima prešao granice epohe u kojoj je živio.“, zaključila je voditeljica impresivnog projekta „Upoznajmo hrvatsku znanstvenu baštinu“.

Završno izlaganje „Značajke manirizma u djelu Fausta Vrančića“ održao je austrijski sveučilišni profesor s Bečke slavistike i dopisni član HAZU-a te predsjednik Austrijskog društva kroatista dr. Georg Holzer. Predavač je govori o manirizmu, umjetničkom pravcu u zapadnoj Europi u drugoj polovici 16. stoljeća, kao odgovoru na stanje dugovne krize i stanju prijelaza iz kulminirajuće renesanse prema baroku. Riječ je o stilu krajnje istančanosti, naglašenog sklada i majstorstva nauštrb sadržaja, jasnoće i jedinstva koji je imao utjecaj i Vrančićeva djela.

Bečki znanstveni kolokvij pokazao je da priča o  Faustu Vrančiću, hrvatskom velikanu i cijenjenom tajniku cara Rudolfa II, biskupu od Csanada i kraljevskom namjesniku za Ugarsku i Transilvaniju,  umrlom 1617. godine u Veneciji i pokopanom u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci, na otoku gdje je proveo najsretnije dane svog djetinjstva, još uvijek nije u potpunosti ispričana. Mnoge Vrančićeve ideje čekale su stoljećima da zažive u praksi, ali i da ga Hrvatska, nakon dugih godina zaborava, ponovno otkrije i istražuje. Tim više je ova afirmacija njegova univerzalnog nasljeđa, u Zagrebu, Rimu, Pragu, Beču, a nadamo se i ostalim europskim gradovima, vrijedna svake hvale.