Da, novogodišnja turneja Kolinde Grabar-Kitarović doista bi trebala zabrinjavati hrvatske medije i javnost, ali ne zato što nam nije poslala čestitku ni razglednicu. Pitanje (ne)transparentnosti priča je za dežurne zlobnike iz kojih ionako vrišti nesnošljivost prema predsjednici na svakom njezinom koraku.
Za one sitnog zuba, rekao bi Franjo Tuđman. Naravno, mediji, crveni, crni, žuti ili zeleni, imaju puno pravo pitati, no ako je ona ondje obavila i jedan jedini radni susret s protagonistima američke politike, onda više nikakva povjerenstva nemaju što tražiti.
Da, pogriješila je podcjenjujući glad medija i javnosti, ali još gora su nemušta opravdanja ispod razine predsjednice, koja nema ništa manje prava na jalova putovanja nego njezini prethodnici kojima njihova druženja s paletom svjetskih diktatora nitko nije gledao pod takvim mikroskopom.
Niti smo, uostalom, na to imali pravo. Ozbiljni mediji trebali bi odustati od vulgarne hajke te upornog mizoginog portretiranja predsjednice kao glupe plavuše, kojoj bi neki analizirali i stolicu samo kad bi je se dočepali.
Trebali bi oglašavati zvono na uzbunu iz posve drugih razloga – ne zbog “niskoprofilnog službenog puta”, već zbog jasnih znakova da hrvatska vanjska politika još nije u stanju zaštititi vitalne nacionalne interese koji su ponovno pred sudbinskim izazovima. Pantovčak, Banski dvori, Zrinjevac i Sabor sad su u rukama iste političke opcije, no i dalje ne vidimo koordinirane pomake u odnosu na razdoblje napete kohabitacije.
A u međuvremenu, “region”, Europa i svijet, naravno, Hrvatsku ne čekaju.
Evo, konačno smo izabrali veleposlanika u Moskvi, koja i u Zagrebu otvoreno vodi svoj hibridni rat, u Washingtonu imamo čovjeka koji je u Zagreb slao posprdna izvješća o novom američkom predsjedniku, Bruxelles se trese od Trumpovih najava i brexitovskih strahova, Beograd opet prijeti oružjem trubeći o svekolikoj ugroženosti Srba, u Sarajevu vode novu protuhrvatsku kampanju, u Banjaluci ubrzavaju vlak prema odcjepljenju, Berlin nema strpljenja za nestrpljenje Zagreba te minira hrvatsku “diplomatsku ofenzivu” u BiH prije no što je i počela, Podgorica i Skoplje zapeli su u rusko-srpskom limbu kojemu je cilj spriječiti NATO-ovsko zaokruživanje Srbije.
U Siriji smo se kladili na ono veće zlo, možda i zbog osvete uništena su Inina postrojenja, prijeti nam novi izbjeglički val nakon pada Alepa, pred novim smo rastom cijena zaduživanja i energenata te pred krahom prekomorskih trgovinskih sporazuma.
Ta tko bi do jučer rekao da će kineski lider biti taj koji u Davosu upozorava na štetnost protekcionizma! Istodobno, u napasti smo prvi opipljivi rast nakon sedam gladnih godina ulupati u potrošnju, iako je dovoljno da nam neka geopolitička napetost ili incident sruši turističku sezonu pa da za njom i cijela proračunska konstrukcija padne u vodu. A u vrtlogu svega toga, neki još dvoje treba li nam nacionalna naftna kompanija, njezine rafinerije i naftna polja!
Ako je netko sumnjao, nakon Trumpove inauguracije ništa više neće biti isto. Oni koji su tvrdili da će administracija brzo silniku podrezati krila i smjestiti ga u birokratski kavez, sad gutaju knedlu vlastitih riječi, shvaćajući konačno da Trump ne bi znao tako funkcionirati – sve kad bi i htio.
Trumpove riječi o zastarjelom NATO-u, zlurada euroskeptičnost te očito prepoznavanje duhovnog pandana u baćuški Putinu, dakako, ne znače da će preko noći nestati sjevernoatlantska arhitektura, ali će morati biti temeljito revidirana. Ne mora to biti ni loše za EU, kojemu je možda taj trumpovski potres nužan kako bi konačno preuzeo odgovornost za vlastitu budućnost.
Jer, Berlin u ovom trenu ne pokazuje volju za odgovorno liderstvo koje ne bi bilo na račun ostale Europe, baš kao što ni Pariz nije sposoban zamijeniti London u ulozi korektivnog faktora. Slijepo slijediti takvo vodstvo znači pristati na žrtvovanje vitalnih hrvatskih interesa!
Koliko god mala i prividno nevažna bila, Hrvatska se mora postaviti kao nezaobilazan faktor u procesu eurointegracija. Da, Hrvatska mora naći načina “sukreirati” i novu američku politiku na ovim prostorima!
Bez obzira na to što to možda u prvi mah zvuči kao plan muhe kako skrenuti slona, krajnje je vrijeme da Hrvatska vlastite interese stavi na prvo mjesto. Možda to hrvatska diplomacija ne treba tako brutalno izgovoriti, no Zagreb mora odlučno poručiti Berlinu, Bruxellesu, Washingtonu i Moskvi, kako bi svima bilo jasno, da ovakva Srbija, koju vode isti ljudi kao u vrijeme ratova 90-ih, obnavljajući navlas istu ratnu retoriku – ne može i ne smije ući u EU te da sva ta otvorena pitanja sa susjedima nisu samo bilateralna nego i prvorazredna europska pitanja vitalno važna za budućnost Europe.
svatko imalo pametan moze vidjeti i povezati sinhronizirane napade na neovisnu hrvatsku i njezine institucije, napade srbije, slovenije i (onih najgorih) hrvatskih petokolonasa, koji su ne moram vam posebno nabrajati. oni koji misle da u politici sve mora biti javno, grijese ili nikada nisu culi za "tihu diplomaciju". ne moraju svi sve znati sto hrvatska politika radi ili se sprema uciniti, a ovi posljednji napadi na legalno izabranu predsjednicu su ispod svakog nivoa, odnosno su na "nivou" gore navedenih neprijatalja. gospodinu HRsticu hvL na ovome clanku (i to - zamislite - u vecernjem)