Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
“I ja sam bio spasilac utopljenika!“, uzviknuo je uzbuđeno 82-godišnji Jakov Burtina Gašpar, iz Betine kraj Šibenika, nakon što je 21. lipnja 1969., sa svojim sumještanima i desetak turista u Sindikalnom domu brodogradilišta 'Ivo Vodopija- Srećko' odgledao film „Noć koja se pamti“, inspiriran pomorskom tragedijom Titanica.
Šokirani neočekivanom spoznajom da su popularni film režisera Roya Bakera, snimljen po romanu Waltera Lorda, gledali, ni manje ni više, nego u društvu živog svjedoka katastrofe Titanica, mještani i turisti bivšeg su pomorca počeli obasipati pitanjima. Čovjek koji je spašavao brodolomce iz hladnih voda oceana, strpljivo je odgovarao, pričajući detalje potresnog događaja koji su u sjećanju tog 82-godišnjaka i nakon više od pola stoljeća još bili svježi. O noći katastrofe barba Burtina Gašpar govorio je s mnogo strepnje i uzbuđenja, kao da svaki potresni trenutak ljudskog stradanja i borbe za život, ponovo proživljava. Dok je gledao film, činilo mu se, kako je tada rekao, da je ponovo na valovima, čak se i poistovjetio s jednim od glumaca koji je spašavao brodolomce. Ipak, najveće zasluge u spašavanju nije pripisivao sebi, nego hrabrom i staloženom Lošinjaninu, zapovjedniku broda 'Franz Josef', no ime tog kapetana izbrisalo se 82-godišnjem pomorcu iz sjećanja.
„Brod u pogibelji, dođite u pomoć!“
„Bio sam konobar na brodu 'Franz Josef' koji je bio ponos tadašnje austro-ugarske mornarice. Plovili smo iz Trsta u New York. Titanic je išao 50 kilometara iza nas, u istom pravcu, s tim što je on plovio iz Londona. Oko 11 sati navečer, sjećam se toga dobro, uhvatili smo brzojav - 'Brod u pogibelji, dođite u pomoć!'. Brod 'Franz Josef', koji je mogao primiti 3500 putnika te je imao 500 članova posade, okrenuo je smjer plovidbe natrag. U čudu smo se pitali što se to moglo dogoditi grdosiji koju je hvalila cijela Europa i Amerika. Na licu mjesta zatekli smo drugi po veličini austro-ugarski, putničko-trgovački brod 'Carpathiju', a od Titanica se vidio još samo jarbol i komandni most“, prisjećao se Betinjanin. Oba broda, 'Franz Josef' i 'Carpathia', upalila su reflektore koji su obasjali površinu mora, nakon čega je uslijedio pravi šok, jer prizor je bio jeziv.
„Žene, djeca, svi brodolomci, zvali su i zapomagali da im pomognemo. Putnicima na našem brodu rekli smo da se smire te da ostanu u svojim kabinama i u salonu, a posada je prihvatila čamce, pojaseve za spašavanje i konopce te ih je dobacivala postradalima, a do nekih smo uspjeli i doći“, pričao je očevidac tragedije luksuznog broda.
Sve brodolomce koje su posade dvaju brodova uspjele spasiti te noći, preuzeo je brod Carpathia, koji je iz New Yorka plovio za London, a hrabri hrvatski pomorac s posadom broda 'Franz Josef' nastavio je plovidbu.
Inspiracija za kultnu filmsku scenu
„Santu u koju je udario 'Titanic' nigdje nismo vidjeli. Pričali su da je odjurila brzinom kakvu nije mogao razviti niti jedan brod, pa ni Titanic. Spašeni putnici ispričali su nam da je kadet, koji je bio na izvidnici na prvom jarbolu, javio zapovjedniku Titanica da nešto vidi, ali da to nije kopno, no zapovjednik je samo slegnuo ramenima, očito vjerujući da moćnom Titanicu ništa ne može nauditi te da santa leda ne može probiti višestruke slojeve željeznih oplata broda, a upravo se to dogodilo, santa leda je potopila veliki Titanik“, pričao je detalje katastrofe Jakov Burtina Gašpar.
Te mu se tragične noći u sjećanje urezalo lice očajne, mlade djevojke, kojoj je baš on pružio ruku spasivši joj život, dok se njen mladić utopio u hladnom oceanu. Na priče starog morskog vuka neki od mještana su zaključili da je baš Jakov Burtina Gašpar bio pomorac iz scene filma "Titanik" Jamesa Camerona, koji je iz čamca pružio ruku spasa mladoj Engleskinji, posljednjoj spašenoj putnici s Titanica, čijom tragičnom, životnom pričom i počinje Cameronov film iz 1997. godine.
Prvo i posljednje putovanje
Luksuzni i tada najveći putnički brod na svijetu, Titanic, smatran “nepotopivim” čudom tehnike, na svoje prvo putovanje isplovio je 10. travnja 1912. Kobnog je dana iz Southamptona, prema New Yorku krenulo 2223 putnika, a među njima i 29 Hrvata, mahom iseljenika koji su se vraćali u Ameriku nakon posjete zavičaju. No, četiri dana nakon isplovljavanja, dogodila se strašna tragedija. Nešto prije ponoći, 14. travnja, Titanic je udario u ledenu santu, a već u 2.20 sati iza ponoći potonuo je, postavši grobnica za 1000 ljudi koji su ostali na brodu. U hladnim vodama Atlantika život je te noći izgubilo ukupno 1514 osoba, a s brodom je u smrt otišao i kapetan, Edvard Smit. Spašena su 704 brodolomaca, a među njima je bila i 31-godišnja krojačica, Mara Osman Banski, iz Vagovine kraj Čazme. Najveću, civilnu, pomorsku katastrofu preživjeli su te noći i Hrvati Ivan Jalševac iz Topolovca kraj Siska, te Nikola Lulić – Draja, podrijetlom iz ličkog sela Konjsko Brdo, kraj Perušića.
Sudbina lordove obitelji
Jakov Butina Gašpar je te 1969. našem novinaru ispričao i neobičnu priču o sudbini jedne obitelji, koju je čuo kada se s plovidbe vratio u Europu. Sa svoja dva sina i suprugom, ugledni je lord odlučio otputovati u Ameriku. Obitelj se trebala ukrcati upravo na Titanic. Do luke ih je vozio njihov kočijaš, no, kako nije dobro poznavao put, greškom je skrenuo u pogrešnu ulicu, zbog čega je obitelj zakasnila na ukrcaj te je Titanic na svoje prvo putovanje iz Velike Britanije u New York, isplovio bez njih. Ljutiti Lord odmah je otpustio kočijaša, no, kada je nakon par dana do njega došla vijest o pomorskoj katastrofi broda na koji se s obitelji umalo ukrcao, plemić je shvatio da je kočijaševo pogrešno skretanje bilo sreća u nesreći. Čovjeka kojeg je otpustio, a koji im je, igrom slučaja, spasio život, tražio je i pronašao te ga je bogato novčano nagradio, darovao mu je kuću i preuzeo financiranje školovanja njegova sina.
Krv nije voda
Jakov Burtina Gašpar trajno je 'bacio sidro' u rodnoj Betini, u koju se vratio 1931. Životni su putevi tamo doveli i njegova unuka Zorana. Danas 70-godišnjak, Zoran Burtina se skromno prisjeća svog djeda-heroja s kojim je, kaže, provodio uglavnom samo ljetne mjesece školskih praznika, jer s roditeljima je živio u Sloveniji. No, ni daljina ne može protiv one „krv nije voda“. Iako nije odrastao uz djeda pomorca, Zoran je krenuo njegovim stopama, točnije rečeno njegovim valovima, pa je i on, baš kao i njegov djed, radni vijek odradio na moru.
POVEZANI ČLANCI:
„Završio sam pomorsku školu i sve do 2016. sam plovio. Radeći kao strojar, a kasnije i prvi oficir stroja, na brodovima za rasuti teret oplovio sam čitav svijet, a za sve te puste godine plovidbe, srećom, brodovi na kojima sam plovio nikada nisu doživjeli nikakvu nesreću. Kao mali slušao sam djedove priče o doživljajima s plovidbi, a najviše, naravno, o katastrofi i spašavanju brodolomaca s Titanica, srećom, za razliku od djeda, ničemu sličnom nisam svjedočio“, kaže nam unuk spasitelja. Priča kako je njegov djed imao troje djece, dvije kćeri i sina, no nitko od njih više nije među živima. Zoran, jedan od četvero unučadi Jakova Burtine Gašpara, u Betinu se iz Slovenije vratio još 1986. godine, a zbog te svoje odluke da se vrati na djedovinu nikada nije požalio, kao ni zbog odluke da bude pomorac. Da se ponovo rodi, valovi bi, kaže, opet bili njegovo radno mjesto.
Kako doznajemo od njegova unuka, Jakov Burtina Gašpar umro je prije pola stoljeća, krajem 70-ih, uoči svog 90. rođendana. Nešto duži životni vijek imala je posljednja preživjela putnica s Titanica, Millvina Dean, koja je na brodu bila kao beba, umrla je 2009, u 98. godini. Prepolovljeni Titanik i danas počiva u svojoj morskoj grobnici, 3.784 metra ispod morske površine, na dnu Atlantika.
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
Ništa ne započinjati 10.Travnja!