Kuna je rođena na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. Tog je dana u povijest, s kartom u jednom smjeru, otputovao njen prethodnik hrvatski dinar- HRD, koji je startao 23. prosinca ratne 1991. godine, kada se Hrvatska isključila iz jugoslavenskog monetarnog sustava.
Pet dana prije no što je Kuna službeno puštena u optjecaj, sve je već bilo spremno, a naši su novinari detaljno pratili 'rađanje' nove valute. Fotografija iz trezora Zagrebačke banke, koju smo tada objavili u Večernjem listu, govorila je više od tisuću riječi. S jedne strane - police prepune 'cigala' svih novčanica, osim onih od 200 kuna, za koje je tada najavljeno da će biti u optjecaju u lipnju, čim stignu iz njemačke tiskare. S druge strane užurbani zaposlenici trezora, koji su tih dana imali doslovno težak posao, jer valjalo je prenijeti, poslagati i zapakirati 4 tone kovanica te još tonu i pol novčanica, koje su čekale, spremne za raspodjelu po poslovnicama. Najteže vrećice bile su one ispunjene kovanicama od 2 kune, težile su čak 6,2 kg, a najlakše su bile vrećice s kovanicama od dvije lipe, koje su težile 1,84 kg. Tadašnji direktor trezora Zagrebačke banke, Damir Mudrinjak, slikovito je tada dočarao 'težinu' nove valute istaknuvši kako bi se po prosječnu plaću od 1.000 kuna, isplaćenu u kovanicama od jedne lipe, moralo doći tačkama, jer bi tih 100.000 kovanica težilo čak 70 kg.
I dok su nove kune i lipe, dobro čuvane iza debelih vrata trezora, čekale da ih se, za Dan državnosti, pusti 'u život', pred hrvatskim dinarom bio je put bez povratka. Slijedilo je njegovo povlačenje s bankovnih šaltera u centralni trezor, koji potom 'umirovljeni novac' prosljeđuje Zavodu za platni promet, a ovaj dalje tadašnjoj Narodnoj banci Hrvatske koja je, kao središnja novčarska institucija bila zadužena za uništenje dinara. Bio je to posao koji je valjalo temeljito odraditi kako se jednom otpisane novčanice dinara ne bi ponovo pojavile na zamjeni. Na istoj toj adresi, koja je bila posljednja postaja HRD-a, 30. svibnja 1994. rođena je nova hrvatska valuta - kuna, a prvi guverner Narodne banke Hrvatske, dr. Pero Jurković, poželio joj je sreću i mirno more na njezinom putu, u društvo stabilnih svjetskih valuta.
Prvi račun u kunama platio je Tuđman
'Svečano puštanje u optjecaj kune završni je čin na trnovitom putu uspostave samostalne i suverene Hrvatske države', rekao je tadašnji predsjednik Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Prvi je predsjednik Lijepe Naše ujedno bio i prvi Hrvat koji je dinare zamijenio za kune i lipe te je za 2 milijuna HRD-a
dobio 2.000 kuna. Iz Narodne banke, s novom valutom u džepu, Tuđman se tada uputio do Trga bana Jelačića, gdje je u Manduševac ubacio novčić za sreću, a potom je u prodavaonici Kraš Bonbonniere, na Trgu, novom hrvatskom valutom kupio slatkiše – račun je bio točno 125 kuna i osam lipa.
POVEZANI ČLANCI:
Nakon uvođenja nove valute, koja je svim iznosima izraženima u HRD-ima izbrisala tri ništice, u trgovinama su se napokon ponovo mogle vidjeti i jednoznamenkaste cijene, a s uvođenjem Kune u džepovima Hrvata ponovo su zazveckale i kovanice. Naime, HRD u svojoj lepezi apoena nije imao niti jednu kovanicu, pa su tako posljednje kovanice bile one Jugo-dinara. Kako bilježi naša arhive, te 1994. nove kovanice Kune nisu bile bezvrijedne - s kovanicom od 5 Kuna mogla se kupiti kava, ili kutija prosječnih cigareta, dvostruko manje stajale su novine, četiri kune bila je litra Supera, a za nekoliko su se kovanica mogli kupiti kruh i mlijeko.
No, kovanice, koje je dizajnirao akademski kipar Kuzma Kovačić i kojima su se mnogi obradovali, našle su se i na meti kritičara, o čemu je u članku o povijesti Kune pisao naš novinar Žarko Ivković. Prigovaralo se da su novčići od 2 i 20 lipa vrlo slični pa ih se teško razlikuje, nije svima bio po volji niti kunin rep, neki su tvrdili da je savijen na neprirodan način. Kovanicu od 5 Kuna na jezik su pak uzeli jezikoslovci, upozorivši da na njoj treba pisati „smeđi“, a ne „mrki medvjed“, jer je riječ „mrki“, kako su tvrdili, srbizam. Kritike nisu zaobišle niti papirnate novčanice, pa je tako Bundes banka prosvjedovala zbog sličnosti novčanica od 10 kuna s novčanicama od 10 maraka, zbog čega je Hrvatska morala tiskati novu novčanicu, s promijenjenim osnovnim bojama.
U početku bijaše kruna
Problema je bilo i zbog samog imena - Kuna. Naime, u kolovozu 1991. godine komisija za izradu novčanica, koju je osnovao tadašnji predsjednik Tuđman, odlučila je da će se trajni hrvatski novac zvati – hrvatska kruna, a njezin stoti dio banica. No, u svibnju 1993. deset zastupnika Zastupničkog doma predložilo je da se naziv kruna zamijeni nazivom kuna, što je izazvalo brojna negodovanja u Saboru. Svi zastupnici HSLS-a zauzimali su se za krunu, među njima i Mate Meštrović, sin slavnoga kipara, koji je tvrdio da bi uvođenje kune imalo štetne posljedice na međunarodnom planu, jer bi se Hrvatsku moglo povezati s nekadašnjom NDH. S druge strane, zagovaratelji kune tvrdili su da je ona puno starija od NDH, navodeći da je poseban oblik poreza bila već u doba narodnih vladara i da se njome plaćalo u naturi još u 11. stoljeću. Nakon burnih sjednica Sabor je, 29. srpnja 1993. godine velikom većinom ipak prihvatio kunu - 70 zastupnika bilo je za, 21 protiv, a 10 ih je bilo suzdržano.
„Hrvatski narod jedan od najstarijih naroda Europe i ima pravo nazvati svoju valutu svojim posebnim imenom. Kuna je bila platežno sredstvo od davnina u hrvatskim zemljama, od Slavonije do Istre. Njezino krzno bilo je platežno sredstvo i u drugim zemljama svijeta, ali ne znamo niti jednu drugu zemlju koja bi obilježila kunu na taj način kako je obilježena u hrvatskoj povijesti. Naime, mi kunu imamo u povijesnom grbu povijesnog hrvatskog kraljevstva Slavonije i prema tome imamo pravo da se pred svijetom ponosimo posebnim imenom koje smo sačuvali u platežnom prometu od davnina", rekao je, povodom puštanja Kune u opticaj, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, braneći ime tada novouvedene, a sada već bivše, hrvatske valute.
Vratit ćemo mi jednog dana opet Kunu. Ništa nije vječno pa ni EU i njena bezlična valuta.