U dokumentarcu o zbivanjima krajem tridesetih i u prvoj polovini četrdesetih godina prošloga stoljeća, koji sam nedavno gledao na History Channelu, izneseno je kako su vojnici tadašnjega Wehrmachta bili prvi moderni turisti. Ta je tvrdnja naizgled utemeljena: “Landseri” (pješaci) i drugi obični soldati, a poglavito oficiri, doista su s fotoaparatima, a pojedini i kamerama u rukama tijekom rata sjedili u kavanama i na druge načine uživali u ljepotama Pariza, Atene i drugih destinacija izvan Njemačke.
Istinskoga turizma tada, naravno, nije bilo. Naime, djelatnost koja se odnosi na putovanja i zabavljanje mnoštva ljudi izvan mjesta stalnoga boravka treba se “po definiciji” odvijati u društvenim okolnostima mira, sigurnosti i kakvoga-takvoga prosperiteta, a svega toga nije bilo u čemernom razdoblju Drugoga svjetskog rata. Da su nasilje i rat sasvim neprimjereni turizmu, uvjerili smo se i u Lijepoj Našoj: u prvim godinama 90-ih na dugim plažama Makarske rivijere su se usred ljeta kupale najviše mještanke i djeca (gotovo svi odrasli muškarci bili su na bojišnici) te poneki izbjeglice, dok stranih turista tada nije bilo “ni za lijek”.
“Tko bi gori, eto je doli”, pa u posljednje vrijeme posljedice nasilja i raznovrsne socijalne fragilnosti snose turističke industrije u Španjolskoj, Egiptu, Turskoj i nekim drugim ugroženim zemljama Mediterana. Magazin “Time” u naslovu teksta objavljenoga 4. rujna ove godine upozorava: “Gubici od terorizma mogu se izračunati i u dolarima.” Američki magazin iznosi dramatične podatke, uz ostalo da je Tunis prošle godine od te grane gospodarstva zaradio dvije milijarde dolara manje nego 2015. kad je već bio izložen terorističkim napadima ili da je Tursku 2016. posjetilo čak 12 milijuna manje turista nego tamo znatno mirnije 2014. u kojoj je zbog dolaska 37 milijuna posjetitelja bila šesta najpopularnija destinacija na svijetu. Tome treba pridonijeti dugotrajne teškoće nekih zemalja zbog gospodarske i političke nestabilnosti, na primjer Grčke.
Tegobna iskustva mještana
Hrvatska pak spada među države kojima su neprilike suparnika na tržištu turizma išle na ruku: već početkom ljeta bilo je jasno da će po broju dolazaka i noćenja te drugim pokazateljima, najvažnije u šuštavim eurima i drugim valutama, ova sezona biti osjetno berićetnija (vjerojatno čak oko deset posto) i od nekoliko prošlogodišnjih u kojima je ostvaren znatan rast. A u srpnju i kolovozu gužve su u gradovima i mjestima na obali i otocima uz more često bile nečuvene, ponegdje i veće nego ikada do sada; turisti u velikim brojevima pohode i zaobalje, posebno gdje su iznikle egzotične vile za iznajmljivanje s bazenima. Do skorašnjega zamaha ovdašnjega turizma, ocjenjujem, nije došlo samo zbog egzogenih činitelja kao što su neprilike tržišnih takmaca vezane za terorizam i druge nestabilnosti. Taj se zamah zbio i zbog djelovanja endogenih (unutarnjih) činitelja, u širokom rasponu od poboljšanja cestovne i druge infrastrukture, preko povećanja uglavnom privatnih ulaganja u nove hotele i druge turističke kapacitete i objekte, pa do stimuliranja međunarodne prepoznatljivosti i svijesti o atraktivnosti Lijepe Naše i njenih turističkih aduta putem globalne popularne kulture (snimanje dijela serije “Igra prijestolja” u Dubrovniku i slično).
Od obilate i bučne turističke gozbe, međutim, mnoge kod nas danas boli trbuh i – posebno – glava. Zamjerke hrvatskom turizmu upućuju ljudi iz te branše i u to područje neupućeni, javnosti poznati i anonimci, južnjaci i sjevernjaci… Neka od tih upozorenja su utemeljena: na “invazije” kruzera u stare jezgre Dubrovnika i nekih drugih urbanih središta (u Grad se jednoga dana početkom kolovoza sa sedam kruzera iskrcalo čak devet tisuća turista); da su gradići poput Medulina i Nina u jeku sezone primili pet i po puta više turista nego što imaju stanovnika (?!); kako se na nekim plažama (koje se nalaze na pomorskom dobru) zbog pohlepe koncesionara od poredanih ležaljki ne može pristupiti moru; da se na izvjesnim mjestima parkiranje bahato naplaćuje u astronomskim iznosima i uopće neprimjereno podižu cijene usluga, i slična. Na pretjerani i – očito – neodrživi rast turizma poglavito pokazuju tegobna iskustva mještana priobalnih gradova i malih mjesta koji zbog ogromnoga priljeva “furešta” tijekom ljeta bitno mijenjaju svoje navike i način života, što je nenamjeravana posljedica te pojave koja prijeti da ubrzo smanji turističku atraktivnost tih sredina. Tako Splićani, u koje spadam barem za vrijeme odmora, uglavnom izbjegavaju odlaziti u Palaču odnosno uže središte grada gdje su nebrojeni turisti pristigli gotovo sa svih strana planeta. Tim strancima kao da ne smetaju neprispodobivi meteži u kalama i pjacama, vonj užegloga ulja za pripravu uglavnom brze hrane i slične neugodnosti. Više sam puta čuo izvjesne “fetive” (prave, rođene) žitelje toga grada kako koriste izraze poput “strane okupacijske trupe”, “bježimo od invazije”, “đava odnija ovaj turizam i ko ga je izmislija”, i slične. Takve ocjene, međutim, najviše iznose oni koji ni na koji način nemaju izravnu korist od turizma: Splićani koji iznajmljuju stanove i druge prostore strancima, drže kafiće i restorane te druge ugostiteljske radnje, zaposleni su u toj djelatnosti ili su na druge načine dio mašine turizma uglavnom mudro šute, trudeći se prikupiti što više šoldi za dugu zimu. Žučljiva reagiranja mnogih običnih građane na prevladavajuće masovni turizam nisu uvjetovana samo njihovim izravnim iskustvima, nego i produkcijom medija odnosno porukama koje odašilju proizvođači javnoga mnijenja. A te su poruke puno više obilježene konstrukcijom stanovite moralne panike spram turizma i njegovih aktera nego racionalnim, uravnoteženim diskursom. Tako je sedmoga dana kolovoza “Slobodna Dalmacija” na naslovnoj stranici istaknula “Od Omiša do Splita nigdje se nismo uspjeli okupati”, a u velikom tekstu još dramatičnije prezentirala priču dvoje novinara kojima su djelatnici koncesionara prepriječili kupanje s opremom (privatna ležaljka, ručnici…) na više plaža na tom prostoru. Vjerujem da su agilni novinari imali teškoća u nastojanju da nađu mjesto pod suncem i kraj mora na koncesioniranim kupalištima. Međutim, ističem kako probleme te vrste ovoga ljeta nismo imali članovi moje obitelji i naši prijatelji koji smo se kupali na takvim plažama, primjerice u Dućama kraj Omiša. Izvjesni vlasnici koncesija, osobito oni koji nisu mještani, bjelodano pretjeruju u nastojanjima da što više zarade, ali su tako kontrolirane plaže općenito čišće i uređenije nego mnoge druge.
Ante Tomić u zaključku satiričnoga osvrta objavljenoga 19. kolovoza ove godine ustvrdio je kako “ima i gadnijih načina da zaradite novac, ali nema ih zaista mnogo”. Uz to, prispodobio je u tom tekstu kako sam Bog namjenjuje “sirotim, lijenim i glupim Hrvatima”, koji ne znaju napraviti automobil ili kompjutor, ni krojiti, brusiti i baviti se poljoprivredom i slično, da budu konobari i sobarice. U tom je prizoru iznio u javnosti ionako često korištenu ugrozu da naši ljudi postaju puki konobari, kuhari i sobarice. Kao čovjek koji potječe iz turističkoga kraja, a u mladosti je radio u turizmu, s tim u vezi postavljam tri retorička pitanja. Prvo, što fali gore navedenim poslovima na kojima se temelje ugostiteljstvo i turizam? Poznavao sam i još uvijek poznajem mnoge marljive i sposobne žene i muškarce koji pripremaju hranu, poslužuju goste te uređuju njihove sobe i apartmane. Drugo, zbog čega se u našoj javnosti izgubilo poštovanje za kvalitetne kuhare i konobare kao ljude s vještinama koje u razvijenim zemljama imaju visoku cijenu na tržištu rada? Treće, zašto se u takvim upozoravanjima zanemaruje kako u turizmu i ugostiteljstvu djeluju istinski profesionalci, na čijem se znanju, idejama i organizacijskim sposobnostima zasnivaju te djelatnosti? Imponiraju mi vlasnici kvalitetnih restorana i hotela, staloženi recepcionari koji govore više stranih jezika, agilni djelatnici turističkih agencija, upućeni i komunikativni turistički vodiči… Drago mi je što neke od njih osobno poznajem, npr. Nenada Nizića koji posjeduje međunarodno nagrađivani butik-hotel Vestibul u Splitu. Turizam kod nas mnogi neutemeljeno napadaju, uglavnom zbog neupućenosti i ovisnosti o tradicionalnom nacrtu za življenje. S druge je strane ovdje razmjerno malo javnih osoba koje s poznavanjem govore i pišu u prilog te djelatnosti i njenih stručnih i marljivih djelatnika koji su doista brojni.
Vladajući lokalni i državni političari, ti sretni dobitnici najviše spontanoga razvoja turizma, u svojim se istupima uglavnom zadržavaju na iznošenju statističkih podataka vezanih za rast te industrije.
Pri tome nerijetko izražavaju zabrinutost zbog prevelikoga udjela turizma u BDP-u, kao da taj nerazmjer nije isključivo uvjetovan slabostima drugih gospodarskih grana. Ni oni ni mnogi novinari i drugi navodni stručnjaci za to područje ne shvaćaju kako turizmu treba pristupiti cjelovito i sagledavajući njegovu tijesnu povezanost s drugim područjima društvenoga života. A turizam kao totalni društveni fenomen ima izuzetno važnu ulogu u mnogo čemu.
Pretjerani prigovori
Ključan je za gospodarstvo, i to ponajprije u smislu prisutnosti inicijativa običnih ljudi i njihovih obitelji te snaženja kod nas još uvijek prilično slabašnoga poduzetničkog kapitalizma. Pretjerani prigovori našem turizmu posebno mi smetaju zato što su iznajmljivanje soba i drugih prostora turistima kao i slične djelatnosti u našem priobalju i na otocima pomogli da se školuju mnoga djeca i mladi; bez turizma se ne bi sagradile i pod krov stavile nebrojene kuće, a životni standard Dalmatinaca, Primoraca i nekih drugih, već dulje vrijeme u prosjeku ionako osjetno niži nego kod Zagrepčana, bio bi još slabiji.
Turizam je veoma važan za kulturu, uz ostalo i s obzirom na to da na našim pozornicama u ljetnim mjesecima nastupaju i najvredniji strani umjetnici. Uz to, možemo strancima pokazati vrhunske domete naših umjetnika. Pridonosi i sportu, što se primjerice ovoga ljeta izrazilo u dolascima mnogih stranaca na utakmice koje je Hajduk igrao na Poljudu. Turizam Hrvate, koji zbog nedostatka novaca i drugih razloga na žalost nedovoljno putuju u inozemstvo, povezuje sa svijetom i ljudima iz drugih zemalja. Uz ostale kontakte, imao sam krajem srpnja priliku usporediti turistički doživljaj Splita i Sydneya, u kojemu sam nedavno boravio, u razgovoru sa svojim vršnjakom iz najvećega grada Australije. Simpatični Jonathan, po profesiji liječnik, rekao mi je: “Vaše autoceste i aerodromi nisu lošiji od naših, ne mogu se odlučiti gdje je priroda ljepša, povijesne znamenitosti u Splitu su svakako zanimljivije od sydneyskih, a Hrvati su još ljubazniji prema turistima od nas Aussieja.” Unatoč svemu tomu, naš turizam nalikuje mazgi koja smjerno – plaće u toj branši su niže nego prosječne u Hrvatskoj – vuče veliki teret, ali unatoč tome dobiva udarce i trpi uvrede s različitih strana. Prava je istina da bi bez te “mazge” – bolje je to ne zamišljati – ova zemlja bila u osjetno lošijem ekonomskom i drugom stanju. Umjesto da vodeći političari uz potporu nekih medija sustavno slave i promiču “hrvatsku obrambenu industriju kao izvozni brend” bilo bi i njima i svima nama puno bolje da obrate više pažnje ne samo na ekonomske (njima se nekako još i bave), nego i na kulturne i društvene aspekte turizma i njegova razvoja. Unatoč različitim nedostacima, turizam je zapravo jedini gospodarski i izvozni brend kojim se ova zemlja danas doista može ponositi.
Kakva besramna laž.... Teže od Zagrepčana sada žive jedino Slavonci.. znamo zašto... Dalmatinci i Primorci žive itekako bolje od Zagrepčana, kupuju stanove po Zagrebu.. što ne pitate nekog rođenog Zagrepčana jel si može kupiti stan??! A iz državnog proračuna se uvijek najviše odvajalo za turizam!! Otkud vam pravo, da bez argumenata natrkeljate ovako nešto... ?