Prije koji dan u domaćim je medijima objavljena vijest o tome kako ugledna američka institucija „University of Pittsburgh Medical Centre“ u partnerstvu s Specijalnom bolnicom „Sv. Katarina“ Hrvatskoj pokreće izgradnju najmodernijeg Centra za liječenja malignih bolesti te da će pacijenti u Hrvatskoj imati „američki standard po cijenama HZZO-a“. Značajna je to vijest za hrvatske onkološke bolesnike jer će im se, sudeći po najavi, pružiti mogućnost liječenja na najsuvremeniji način i na sofisticiranoj opremi kakvu, na žalost, rijetko viđamo domaćim bolnicama. Naime, često se medijski stupci pune izjavama ogorčenih pacijenata kako ne vrijeme ne mogu obaviti važne dijagnostičke i terapijske postupke, pa čak i u situacijama kada im je svaka minuta liječenja životno važna, zbog toga što se uređaji u bolnicama kvare. Kada svemu tome dodamo predugačke liste čekanja, te činjenicu da se na pojedine preglede i medicinske postupke čeka i preko godinu dana, jasno je da vijest o ulaganju ugledne američke institucije „University of Pittsburgh Medical Centre“ doslovno izgleda kao svjetlo na kraju tunela za najteže hrvatske pacijente.
Međutim, osim za pacijente ova je suradnja percepcijski izuzetno važna za ukupnu hrvatsku javnost. Građane se, naime, već desetljećima sustavno plaši frazom „amerikanizacija“ hrvatskog zdravstva. Što bi bila ta „amerikanizacija“ nitko od tih dežurnih kritičara nikad nije precizno definirao no da se naslutiti kako njome sugerira time da zdravstvo mora biti isključivo javno jer su svi drugi poduzetnici u zdravstvu koji ulažu svoj vlastiti zdravi kapital u zdravstveni sektor zapravo zločeste Baba Roge koje će osiromašiti hrvatske pacijente i uzeti im zadnji novčić. Dakako, da je sve to skupa daleko od istine. Jer hrvatsko zdravstvo mora biti jedino – kvalitetno i zdravo! A ako tome može pomoći strani ili domaći privatni kapital -zašto ne?!
Uostalom, pacijentima je važna samo pravodobna i kvalitetna usluga, a nju danas u Hrvatskoj uglavnom nemaju. Iako su unaprijed preko obveznog osiguranja platili svoje liječenje. Stoga bi bilo izuzetno važno da država stvori zakonski okvir da stranim i domaćim poduzetnicima koji su uložili vlastita sredstva u zdravstveni sektor, stvori uvjete da ih se tretira kao ravnopravne partnere, a ne da ih se stigmatizira i neopravdano proziva. Omogućavanjem građanima da svoje medicinske postupke ili liječenja na uputnicu obavljaju i kod privatnih pružatelja zdravstvenih usluga, ama baš nitko ne bi ostao bez prava već bi se postigao suprotan efekt: svi bi imali pravo na brzu i vrhunsku medicinsku uslugu. Pacijente to ne bi koštalo ni lipu više nego što ih to košta sada, a i zdravstvena administracija više ne bi bila u situaciji da se novac pacijenata rasipa onako kako se rasipa sada i troši potpuno nenamjenski. Pa građani svaki mjesec iz svojih plaća ili mirovina izdvajaju novac, ali kada im zatreba bilo koja medicinska usluga do nje ne mogu doći.
Baš na taj način, razvijenije i bogatije zemlje Europe i Europske unije, na koje bi se trebali ugledati, baziraju razvoj svog zdravstvenog sustava kroz privatno – javne projekte ili privatne zdravstvene infrastrukturne projekte koji su u funkciji javnog zdravstva od Austrije, Italije, Njemačke, Švicarske, Velike Britanije do Nizozemske. Takvi oblici suradnje i projekti glavni su pokretač investicija u zdravstvu.
Tako je u razdoblju od 2011. do 2020. godine kroz takav model u projekte u zdravstvenom sektoru Europe investirano je 17 milijardi eura. Te su projekte, vidjevši u njima financijsku opravdanost i benefit za pacijente, mahom podržale najuglednije financijske institucije Europska investicijska banka (EIB), Europski investicijski fond (EIF) i Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD). Čak su i istočne članice EU (Rumunjska, Bugarska, Češka, Poljska) prihvatile ovaj model razvoja zdravstvenog sustava. Hrvatska, pak, potpuno i sustavno ignorira poduzetničku inicijativu u zdravstvu.
Iako financijski pokazatelji hrvatskog javnog zdravstvenog sustava jasno upućuju na neučinkovit i nekonkurentan sustav koji godišnje troši preko 30 milijardi kuna hrvatskih građana i dodatno stvara nove dugove u milijardama kuna, u Ministarstvu zdravstva, a pokazuje to i novi Prijedlog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ne postoji politička volja za ključan iskorak da se financijski stabilizira sustav uz zajamčenu dostupnost zdravstvene usluge visoke kvalitete u prihvatljivim rokovima. Da sadašnji zdravstveni sustav predstavlja realnu opasnost za javne financije vidljivo je i iz Izvješća Europske komisije za RH u kojima stoji: „Sustav zdravstvene zaštite i dalje je izvor rizika za javne financije.“; „Zdravstvu još uvijek nedostaje financijskih sredstava i prezaduženo je.“ Razlog je taj što je u sanaciju hrvatskog zdravstva od 1994. do 2021. godine utrošeno gotovo 30 milijardi kuna, a novi dug javnog zdravstva do kraja 2022. godine procjenjuje se na novih 12 milijardi kuna. Istovremeno je proračun HZZO u razdoblju od 2011. do 2021. godine rastao za 10 milijardi kuna, odnosno čak 51 posto. Sve navedeno, međutim, nije dovoljno za financijsku stabilizaciju sustava jer isti i dalje svakodnevno stvara nove dugove na trošak poreznih obveznika. U tom je kontekstu, u najmanju ruku, neobično slušati česte javne rasprave s tezama da ne želimo „privatizaciju zdravstvenog sustava“ i da smo ponosni na „besplatnu“ zdravstvenu skrb. Iako je jasno je da postojeći sustav javnog zdravstva sve, samo ne besplatan. Naprotiv, on je izuzetno skup, a uz to ograničeno učinkovit i potpuno nekonkurentan prema sustavima većine članica EU i to iz razloga jer je privatna poduzetnička inicijativa u hrvatskom zdravstvu zanemarena i prepuštena sama sebi.
Zanimljivo, iako se takvi dionici javnog zdravstvenog sustava i politike boje i bore protiv „privatizacije zdravstva“ istovremeno veliki dio godišnjeg proračuna javnog zdravstva bez problema u milijardama kuna izdvajaju, recimo, za farmaceutiku i nitko s tim nema problem. Istovremeno su privatne zdravstvene ustanove, kao legitimni pružatelji zdravstvenih usluga, stigmatizirane i svedene na simboličnu ugovornu suradnju s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje. Tako u 2021. godini ukupna ugovorena vrijednost izvršenih zdravstvenih usluga svih privatnih zdravstvenih ustanova s HZZO-om iznosi 551 milijun kuna od 32,7 milijardi ili – tek 1,68 posto godišnjeg proračuna HZZO-a.
Svakom tko raspolaže i s minimalnim ekonomskim znanjem jasno je da poslovi koje HZZO ima ugovorene s privatnim zdravstvenim ustanovama, po istim cijenama kao i s javnim ustanovama, predstavljaju „čist račun“ koji nema negativne financijske posljedice za državni proračun na kraju svake godine, a HZZO ima zadovoljnog osiguranika. Pozivamo se na Europu kad nam paše, a u zdravstvenom sektoru zanemarujemo činjenicu da je u „starim“ članicama EU to je uobičajena praksa. Štoviše, čak se privatne investitore potiče da ulažu u zdravstvenu infrastrukturu za koju se unaprijed zna pod kojim uvjetima će biti u funkciji javnog interesa. Privatni investitori na sebe preuzimaju rizik ulaganja, a na državi je da investitora usmjeri da ulažu u ono što je u tom trenutku potrebno zdravstvenom sustavu po unaprijed poznatim uvjetima korištenja, što jamči transparentnost postupka i kontinuitet u razvoju zdravstvenog sustava. Takav pristup za državu znači smanjenje izdataka za kapitalna ulaganja, a istovremeno jamči razvoj zdravstvenog sustava. U tom je kontekstu potpisivanje ugovora između „University of Pittsburgh Medical Centre“ i Specijalne bolnice „Sv. Katarina“ za izgradnju najmodernijeg Centra za liječenja malignih bolesti u koje će pacijenti moći odlaziti po cijenama HZZO-a, nada da će se stvari krenuti na bolje.