Lijevi mediji preuveličavaju obuzetost predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka Titom, naslijeđem komunizma, zatim Tuđmanom i vrijednostima koje on simbolizira, ali se može postaviti pitanje – koliko se birača može pridobiti tim temama i koliko su one važne za moguću buduću vlast HDZ-ove koalicije? Sanaderu se prigovaralo da se Tuđmanu i opasnosti od prevlasti crvenih vraća samo uoči izbora, no s njim su izborne “zalihe” domoljublja uvelike potrošene, mnogi su mu birači dvaput povjerovali i oba ih je puta teško iznevjerio.
Istina, Kukuriku koalicija svojom politikom ponovno je probudila nacionalne i domoljubne osjećaje, ali oni ni izdaleka ne mogu biti presudni ni za ishod izbora ni u zadaćama moguće HDZ-ove vlasti. Koliko god u javnosti mogu odjekivati ćirilica, Vukovar ili odbijanje Srbije da snosi posljedice svoje agresije, druge su nevolje stanovništvu mnogo važnije.
Ni obećanje da će se izvršiti lustracija ili ukloniti Titovo ime iz naziva ulica, trgova, škola... ne mogu potisnuti sve teži život ljudi i gospodarsku i financijsku katastrofu koja prijeti bankrotom.
Objektivno govoreći, većina ljudi u Hrvatskoj ni Srbe ni Srbiju, ni Tita ni komuniste ne osjeća kao opasnost, kao nešto oko čega bi se na izborima opredjeljivali. Istina, i sa Srbima i sa Srbijom i s komunističkom prošlošću zemlje nužni su čisti računi, pri čemu se ne treba obazirati ni na Europsku uniju ni na medijske hajke. Srbija je agresor koja mora platiti svoj brutalni rat protiv Hrvatske, a Tito i komunisti tvorci su zločinačkog sustava u kojem su se samozvani antifašisti ponašali kao fašisti i u kojem su Hrvati bili najveće žrtve – toga stava treba se držati i prema njemu voditi politiku svaka normalna hrvatska vlast. No ni u predizbornoj kampanji ni na vlasti, ako je osvoji Karamarko, na tome ne može postići državničku uvjerljivost. Jer, Hrvatsku treba izvlačiti iz ponora sve goreg gospodarstva, siromaštva, nezaposlenosti, dužničkog ropstva i demografske propasti.
Ne odluči li se za to, bude li, ako osvoji vlast, jednako nedjelotvoran kao i Milanović te se “spašavao” stalnim prebacivanjem krivnje na dosadašnje vlasti, onda bi upravo on mogao “dokrajčiti” Hrvatsku? Je li toga svjestan? Zna li da će se morati ohrabrivati na rizike koji bi ga mogli dovesti u sukobe s onima koji su Hrvatsku u ovakvo stanje doveli? A to su banke i drugi strani profiteri, i to su – moćnici u Europskoj uniji koji će mu sigurno na svaki pokušaj da strani kapital te Hrvatsku narodnu banku upregne u nacionalne interese optuživati za ugrožavanje neovisnosti središnje banke, otkrit će mu kršenje ljudskih prava, homofobiju, nacionalizam, protueuropejstvo...
Kako sam već podosta puta napisao, Europska unija nikad nije uspješnost u gospodarstvu Hrvatskoj postavljala kao uvjet ulaska u EU, nikad je nije smetala golema nezaposlenost, silno zaduživanje, rasprodaja nacionalnih bogatstava, rekordni gubici stanovništva. Dapače, grabežljivošću svojih profitera poticala je slom hrvatske financijske suverenosti, a zbog izvoza svojih proizvoda u Hrvatsku uopće joj nije smetalo gašenje mnogih hrvatskih proizvodnji i, pogotovo, propast hrvatske poljoprivrede. Ni za što od toga nisu nam krivi Srbi, a u predaji zemlje strancima podjednako su sudjelovali i “komunjare” i “domoljubi”. Tito, lustracija, opasnost od novog balkanskog saveza... sve je to marginalno u usporedbi s teškim gospodarskim i financijskim stanjem zemlje koje je jedina stvarna opasnost za državu. Osvoji li vlast, Karamarku neće biti potrebna samo hrabrost da se s tim stanjem i onima koji su do njega doveli suoči, nego će mu trebati i tim, nacionalna pamet koja će znati usmjeriti zemlju prema gospodarskom usponu i program s kojim će to učiniti. Pri tome mu ni pozivanje na Tuđmana neće pomoći, ali kad bi u onome što je Hrvatskoj sad spasonosno, bio uspješan bar djelomice kao Tuđman u onome što joj je bilo spasonosno devedesetih godina, usporedbe s Tuđmanom došle bi same od sebe.
>> U Hrvatskoj je premalo trgova i ulica s imenom druga Tita
E sad opet veliko pitanje u Hrvatskoj je tko zapravo radi za čije interese, jer očita stvar je da u ovoj zemlji mnogi koji se nalaze na utjecajnim političkim pozicijama ne rade za hrvatske nacionalne interese, nego ili su tu da bespogovorno provode nečije tuđe nacionalne interese, ili rade isključivo za osobnu korist, bez obzira što inače govore, a najčešće je zapravo riječ o ispreplitanju ova dva motiva. Problem u Hrvatskoj je taj što ljudi, a osobito ne mnogi od kojih bi se to trebalo najviše očekivati, nemaju niti osobnog osjećaja odgovornosti prema hrvatskoj državi i narodu, niti dovoljno discipline, a mnogi nažalost čak niti ljubavi prema Hrvatskoj. To da Hrvatska treba već jednom definitivno raščistiti sa komunističkim i jugoslavenskim mentalnim i kriminalnim nasljeđem i klikama koje su velik kamen oko vrata za normalan razvoj ovoga društva, to je izvan svake sumnje velika istina, samo glavni problem je u vjerodostojnosti velikog broja onih koji se za takvo što inače javno zalažu, jer problem umreženosti starih struktura nije specifičan samo za neke političke stranke ili grupacije, nego nažalost za većinju njih, bez obzira što se neke od njih otvorenije nego druge pozivaju na komunističku totalitarističku prošlost ili ju opravdavaju i veličaju. Svakako najveći problem od strateške važnosti za ovu zemlju je gospodarsko pitanje jer o njemu ne ovisi samo blagostanje, nego i politički utjecaj i međunarodni značaj i pozicija Hrvatske kao države, i tu je svakako bitno konačno napraviti radikalan zaokret, a to nije moguće sa istim ljudima i na isti način kako se u Hrvatskoj dosada radilo, gdje se naučilo živjeti sa slabom proizvodnjom iznad vlastitih mogućnosti na dug sa tuđim novcem, a državni utjecaj u gospodarstvu se zloupotrebljavao za nepotizam i osiguravanje održavanja vlastitog političkog položaja, upravo baš onako kako se naučilo raditi i u bivšem socijalističkom sustavu. No uspješno voditi jednu državu je ipak malo kompleksnije pitanje koje se ne može svoditi samo na čistu gospodarsku problematiku, bez obzira koliko velika bila njena važnost, i od svake buduće hrvatske vlasti, bez obzira tko god ona bila, se mora očekivati i dosljednija i aktivnija politika zaštite i provođenja svih hrvatskih nacionalnih interesa i na unutarnjem , i na vanjskopolitičkom planu, jer nažalost ima i previše slučajeva u kojima Hrvatska pasivno tolerira otvoreno kršenje i ugrožavanje svoga nacionalnoga suvereniteta od strane drugih država, a takvo stanje je dugoročno neodrživo.