Netko biciklom kruži po naselju, a netko – po Europi. Hrvoje Jurić iz Vrbice uskoro će "pritisnuti" pedale i zaputiti se u 7000 kilometara dugu avanturu po Starom kontinentu. Ovaj 26-godišnjak za sebe će reći da je zapravo više zaljubljenik u pisanje nego u putovanja. Sve što putem vidi, pretoči na papir.
Vozio 33 sata u komadu
– Na prvi veći put biciklom, ljetos do Pule, krenuo sam da se odmorim od pisanja. No, kad kreneš, uđe ti u krv – kaže Hrvoje. Već kod Karlovca je, nastavlja, počeo u glavi iscrtavati kartu iduće pustolovine. Plan je kasnije izradio za samo dva sata, uz pivo. Na put kreće 13. svibnja, s Festivala putnika u Šibeniku.
– Preko Velebita ću do Rijeke pa dalje u Sloveniju i Italiju. Zaljubio sam se u planine – otkriva dio rute. "Skoknut" će i do Barcelone pa se popeti po Francuskoj do Belgije, "prebaciti" se u Njemačku i preko sjevera zemlje spustiti do poljskog Wroclawa.
Pripreme su u punom jeku
– Dnevno odvozim 50-ak kilometara i pokušavam se udebljati – smješka se. Jedino će mu "gorivo" na putu biti hrana pa procjenjuje da će za stotinjak dana bicikliranja "pojesti" najmanje tisuću eura. Na leđima će imati oko 50 kilograma opreme. Spavat će uglavnom kod stranaca koje upoznaje preko Couchsurfinga, internetske stranice koja okuplja ljubitelje putovanja.
U Europu će se otisnuti profesionalnim biciklom, no lani je u kolovozu do mora pedalirao na vozilu koje je sam sastavio od šest-sedam drugih.
– Taj je bicikl bio najmanje 15 godina star – kaže. Trebalo mu je pet dana vožnje u jednom smjeru.
– Na povratku sam od Zagreba do Vrbice vozio 33 sata u komadu. Imao sam 34 kune u džepu, mogao sam zvati nekoga za pomoć, ali nisam jer me nije nitko prisilio na to. Htio sam isprobati svoje granice – navodi.
Božić u vlaku
Već prvi dan povratka krenulo je naopako. Pukla mu je guma, a rezervna mu je ukradena. Tada se zapitao što mu je sve to trebalo.
– Bilo je teško, biciklirao sam po 140 kilometara na dan, a najduža mi je ruta prije toga bila stotinjak kilometara, i to jednom tjedno – opisuje.
Putem agencija, kaže, nikada ne bi putovao. Građevine ga ne zanimaju, nego ljudi i njihove "obične" priče. A tužnih se sudbina naslušao na proputovanju vlakom po Europi u prosincu. Sreo je ljude koji jedva spajaju kraj s krajem, a spremni su s potpunim neznancem podijeliti posljednju koricu kruha.
– Božić sam dočekao s troje umirovljenika, pretpostavljam da je riječ o majci i dva sina, na putu iz Beča u švicarski Davos. Ponudili su me vinom i "očitali bukvicu" što nisam s obitelji na blagdan – prisjeća se Hrvoje. U Krakovu je spavao u studentskom stanu kod sedam djevojaka i dva dečka.
– Iako nije bio Badnjak, pripremili su mi proslavu badnje večeri sa 12 vrsta jela – govori. Ljudi su u vlaku, kaže, spremni neznancima ispričati veći dio svog života.
– I ja sam stalno brbljao. Nekad sam čak i požalio što sam išta pitao – šali se.