Ovih dana medijski smo obilježili 70. obljetnicu Opće deklaracije o ljudskim pravima te iznova zaključili da zaštita ljudi i njihovih prava ne bi trebala biti puka želja, nego bi je trebalo svakodnevno provoditi u praksi. Time smo se željeli sjetiti ondašnjih potpisnika Deklaracije koji su nakon stravičnih iskustava progona, deportacija, ubijanja i razaranja u Drugome svjetskom ratu odlučili donijeti jedan, za sav svijet obvezujući dokument koji bi nudio jamstvo „da nam se ovo više nikada ne dogodi“.
“Nova prava”
Iako su u mnogim državama proteklih mjeseci vođene rasprave o značenju spomenute deklaracije, u Republici Hrvatskoj – koliko mi je poznato – ni na jednom sveučilištu ni u jednome znanstvenom institutu, a također ni u sklopu neke od 54 vjerske zajednice (koliko ih je registrirano u našoj zemlji), nije održan ni jedan znanstveno-stručni skup na kojemu bi se govorilo o stanju ljudskih prava u našoj zemlji i s kojeg bi bila upućena poruka da kod nas ipak nije sve tako “bajno” s ljudskim pravima kako bi se željelo prikazati. Ako je, međutim, i bilo kakvih prigodničarskih konferencija, na njima su sudjelovali trenutačni nositelji političkih funkcija i te rasprave su im služile za njihovu osobnu političku promociju.
Međutim, s druge strane Jadrana, u Rimu, u prostorijama Papinskoga sveučilišta Gregoriana održana je 10. i 11. prosinca 2018. Međunarodna konferencija o današnjim dosezima Deklaracije o ljudskim pravima, koja ne bi trebala biti lista dobrih i uredskim floskulama urešenih „prava“, nego „izraz težnji iz kojih proizlazi prednost slobode pred ugnjetavanjem, jednakost osobe unatoč različitosti rase, spola, jezika, religije ili mišljenja, kao i pravo na školovanje, zdravstvenu skrb, dostupnu hranu i cjeloviti razvoj“ (IKA). Tema koja je okupila eminentne svjetske stručnjake iz područja prava, ekonomije, politike, ali i teologije zvala se „Ljudska prava u suvremenom svijetu: uspjesi, propusti, uskraćivanja”.
A, koliko su za papu Franju i njegove suradnike važna ljudska prava, pokazuje i činjenica da je vatikanska Zaklada „Joseph Ratzinger-Benedikt XVI.“ organizirala uz njegovu suglasnost čak mjesec dana ranije Međunarodni simpozij o temeljenim pravima s temom “Temeljne vrijednosti i konflikti između pravâ“. Specifičnost toga simpozija je da su upravo dvojica papa poslala sudionicima toga skupa kao predložak za raspravu svoja viđenja temeljnih ljudskih prava. Benedikt XIV. poslao je svoj nagovor izrečen 22. rujna 2011. u Berlinu u zgradi Bundestaga, dok je papa Franjo poslao svoj nagovor koji je 9. siječnja 2017. imao u povodu novogodišnjega prijma članova diplomatskoga kora koji su akreditirani pri Svetoj Stolici, u kojemu se založio za rušenje zidova i barijera smatrajući to najboljim putem za izgradnju zajedničkoga života u društvu. Kao i Ratzinger, i papa Franjo je upozorio na kontroverzne i paradoksalne situacije do kojih dolazi promoviranjem nekih „novih prava“ koja potiru temeljna ljudska prava, kao što je npr. pravo na život od začeća do smrti. Umjesto toga, u Hrvatskoj smo se bavili zaštitom učitelja i njihovih prava te jalovom i za Hrvate BiH ponižavajućom raspravom o zaštiti njih i njihovih prava. Kao da su ti ljudi mamlazi (idioti, glupani, praznoglavci) koji ne znaju razlučiti što je za njih dobro, a što loše pa im je potreban „blagi očinski savjet“ iz Zagreba. A on je, toga sam svjedok, uvijek do sada bio na njihovu štetu. No, briga za jedno i za drugo pravo govori ne samo o patologiji hrvatskoga političkog sustava nego i o patologiji hrvatskoga društva uopće.
A kad je riječ o učiteljskome prosvjedu, želio bih reći sljedeće: prvo, kao nastavnik osjećao sam se u tu subotu jako tužno, osjećao sam nelagodu, jer su slike s Trga bana Jelačića govorile da su učitelji koji bi trebali biti jedan od najvažnijih stupova svakoga, pa time i hrvatskoga društva, toliko ugroženi u svojim temeljnim ljudskim (gotovo pa egzistencijalnim) pravima da su morali izići na ulici tražiti zaštitu sebe i svojih prava koja im – gle apsurda! – ne ugrožavaju ni Srbi ni Talijani ni Mađari ni masoni ni komunisti, nego oni koji bi trebali biti okosnica budućnosti hrvatskoga društva – njihovi učenici, današnja malodobna djeca. Ista ona djeca kojima bi oni trebali prenijeti nova znanja i svojim osobnim primjerom pokazati kakvi bi trebali biti u životu. Gotovo pa ne povjerovati! Stoga, unatoč svemu što su cijenjene kolegice i kolege zborili na prosvjedu i, unatoč iznesenim primjerima svakodnevnoga maloljetničkog maltretiranja, ja ipak želim stati na stranu djece, svejedno koliko jesu i koliko bi mogla biti agresivna. Razlog: djeca su lakmus-papir društva, njihova dječja agresija nije urođena, ona nije ni nasljedna, ali ona jest popravljiva. I tu je sav problem sustava! Jer, svakome bi trebalo biti jasno da je dječja agresija posljedica stanja u društvu u kojemu možete ubiti, zgaziti, ozlijediti, premlatiti, unakaziti, silovati, biti pedofil i za to ne biti ni prekršajno, a kamoli kazneno gonjeni, u društvu u kojemu unatoč svemu gore navedenome možete obnašati najviše dužnosti. Strašno!
Solidarni vjeroučitelji?
Stoga prosvjed učitelja nisam želio razumjeti kao prosvjed protiv djece, nego kao prosvjed protiv sustava, želio sam prosvjednike shvatiti i prihvatiti – iako bi to moglo biti bogohulno – kao hrvatske prosvjetne „žute prsluke“.
Drugo, ne znam, je li među učiteljima bilo i vjeroučitelja? A trebali su biti! Pretpostavljam da su bili spremni solidarizirati se s kolegicama i kolegama bez obzira na to što su njihova profesionalna i ljudska prava toliko dobro „ugovorno“ zaštićena da se i ne trebaju solidarizirati. Ili možda po naputku nadležnoga (nad)biskupa i nisu smjeli podržati kolege u njihovu prosvjedu. U suprotnome, mogli bi izgubiti taj tako dragocjeni kanonski mandat (missio canonica). Naime, ako već imamo vjeronauk u školama kao fakultativno-obvezni predmet, bilo je očekivati da je temeljem možebitnih pritužaba svojih vjeroučitelja predstojnik nekoga Katehetskog ureda u RH trebao već napisati ravnateljima školâ pismo s prijedlogom kako riješiti probleme u razredu s djecom “neprimjerenoga ponašanja”. Čini se da toga nije bilo, jer vjeroučitelji i ne dolaze u školu javnim natječajem, nego voljom nadležnoga biskupa. No, bez obzira na to, zasigurno osjećaju iste probleme kao i ostali nastavnici.
Profesori dijele negativna iskustva koja su doživjeli s nasilnim učenicima
jučer se je u Štefanovečkoj ulici u Zagrebu dogodila strašna prometna nesreća sa mrtvima, no nigdje vijesti o tome!Čini se kak je uzrok nesreće neki tatin sin nekog uhljeba političara, pa svi šute ko šljive v riti! Fuuuuj!!!