U svojim knjigama i u BBC-jevu dokumentarcu “Smrt Jugoslavije” Borisav Jović, srbijanski član Predsjedništva SFRJ u vrijeme raspada te države, otvoreno je svjedočio o tome kako su on i general Veljko Kadijević, tadašnji ministar obrane, početkom 1991. u najvećoj tajnosti u Moskvi postavili ovakvo pitanje generalima u vrhu sovjetskog ministarstva obrane: “Ako mi izvršimo nasilno oduzimanje oružja Hrvatima i ako zapadne zemlje izvrše vojnu intervenciju, hoće li nas Rusi zaštititi”?
Drugo pitanje bilo je hoće li njima, Srbima, Rusi prodati određeno naoružanje kojeg nemaju dovoljno. Odgovor na oba pitanja bio je negativan.
“Preciznije, ne bi nas mogli zaštititi, a što se oružja tiče može, samo redovnim kanalom preko Vlade SFRJ (a mi tražimo mimo Vlade jer nam Ante Marković ometa donošenje odluke Vlade)”, napisao je Jović u svojoj knjizi. Ruska nespremnost da pomognu Srbima u tom trenutku vjerojatno je bila jedan od ključnih elemenata zahvaljujući kojima je početkom 1991. spriječeno krvavo gušenje demokratski izabrane hrvatske vlasti. Bi li odgovor Moskve na sličan zahtjev danas također bio isti? Vjerojatno ne bi. Ondje gdje su Rusi prije četvrt stoljeća bili skloni reći "ne" danas su, kako vidimo na primjeru njihove podrške sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu, puno skloniji reći "da".
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ovih je dana izjavila da je uvjerena da se Domovinski rat ne bi dogodio da je Hrvatska (hipotetski) 1991. bila članicom NATO-a: “Da je barem nekoliko zrakoplova NATO-a nadlijetalo Dubrovnik ili Vukovar, mislim da bi tragedija bila puno manja”.
Premijer Andrej Plenković prošloga je tjedna u Saboru, replicirajući zastupniku Živog zida Ivanu Pernaru, izjavio kako dijelovi RH koji su danas integralni dio našeg teritorija vrlo vjerojatno to ne bi bili da je retorika kojom se danas služi Rusija prevladala u međunarodnoj zajednici u vrijeme stvaranja, obrane i oslobađanja Republike Hrvatske.
I predsjednica i premijer su u pravu. Da je današnja ruska neoimperijalistička politika dominirala u Kremlju prije četvrt stoljeća, Hrvatske danas ne bi bilo.
Ali, ma koliko važan i povijesno točan, taj argument ne može više biti sam sebi dovoljan. Kad danas u Hrvatskoj raspravljamo o svojoj pripadnosti euroatlantskoj zajednici, političari i drugi sudionici te rasprave moraju se potruditi pronaći bolje elaborirane argumente koji se odnose na sadašnjost i budućnost, a ne samo poučne argumente iz prošlosti.
Zbog toga je uvođenje niza zapravo antieuropskih i antiameričkih stavova u sabornicu, iz usta Ivana Pernara, potencijalno korisno jer može probuditi iz intelektualne lijenosti one koji zastupaju proeuropske stavove u Hrvatskoj. Njihovi argumenti moraju građanima biti uvjerljiviji, razumljiviji, masovno pristupačniji i, ne najmanje važno, pošteniji nego što su bili dosad.
Pernarovi stavovi o EU i NATO-u jesu puni pojednostavljenih zaključaka temeljnih na često (polu)lažnim premisama. Ali ne zaboravimo da je i bivši premijer Ivo Sanader, koji je Hrvatsku uveo u NATO i trasirao put prema EU, barem u jednom slučaju činio nešto slično, samo s drukčijim predznakom.
Iz pera tadašnjeg glavnog urednika jednog dnevnog lista, novinara koji se i tada i kasnije dokazivao kao jedan od Sanaderovih medijskih miljenika, uoči ulaska Hrvatske u NATO plasirana je potpuno lažna teza da “Moskva užurbano razrađuje planove” da se “tik uz granicu Hrvatske, na teritoriju Srbije i Republike Srpske, duž rijeke Drine, izgrade ruske raketne baze” s “interkontinentalnim raketama s nuklearnim bojevim glavama”. Ništa se od toga nije dogodilo. Vijest je bila napisana bez vjerodostojnog izvora, bez potvrde, a s obzirom na bliskost Sanadera i autora teksta, vjerojatno joj je jedini cilj bio lažno uznemiravanje javnosti strahom od Rusa, koja je valjda trebala potaknuti simpatije prema NATO-u. Bio je to jedan u nizu sramotnih trenutaka Sanaderove vlasti. Da bismo shvatili svu plitkost Pernarovih argumenata danas, moramo biti svjesni i ovakvih primjera iz prošlosti.
Suvisla rasprava o koristima i manama te o prednostima i rizicima koji proizlaze iz našeg članstva u EU i NATO-u u današnjim, turbulentnim vremenima ne može biti prepuštena najnetočnijim i najnižim argumentima i strastima. Zbog toga čak i Pernarov doprinos, iako nominalno ima negativan predznak, može uroditi nečim pozitivnim. Ako se politički lideri odmaknu od floskula i općih mjesta te ponude nešto što može inspirirati građane.
>> VIDEO Šalje li Hrvatska vojnike na granicu s Rusijom? Evo što su rekli iz Ministarstva obrane