Doktor filozofije Ivan Čehok (51) vraća se na političku scenu. Bivši predsjednik HSLS-a, saborski zastupnik i gradonačelnik Varaždina ponovno želi voditi grad i ne boji se da će mu afere zbog kojih mu se sudi na Županijskom sudu u Zagrebu naškoditi u kampanji.
Bi li se, pitamo ga, kandidirao da mu se ime nije našlo u anketama u kojima je dobro prolazio, a u nekima je čak i vodio.
Otkako je u ljeto 2015. i najžešćim apologetima vlasti SDP-a i HNS-a u Varaždinu postalo jasno da ta vlast neće završiti mandat do kraja zbog međustranačkih i unutarstranačkih podmetanja, pojavilo se barem pet anketa, većinom stranačkih, ali i nestranačkih. Sve su one pokazale da građani podupiru moju kandidaturu i da bi najradije glasovali za mene. To sigurno čovjeka obvezuje. Kad sam vidio da se zapravo ništa neće promijeniti jer su SDP-HNS kao mitska Hidra kojoj će narasti nova glava, tj. da će umjesto Habuša doći Kišić, dok će tijelo ostati isto, osjećao sam se obveznim odgovoriti na te građanske zahtjeve i potporu.
Vaša kandidatura otvara brojna pitanja, ne samo politička nego i pravna. U tijeku su sudski postupci protiv vas zbog zloporabe položaja i ovlasti, u DORH-u tvrde da ste oštetili Grad za oko 50 milijuna kuna. Što ako se donese odluka da ste krivi? To će onda značiti nove izbore...
Ne znam na kakva pravna pitanja mislite, međutim, zakoni propisuju prepreke za kandidate i za mene nema nikakve prepreke. Ja sam siguran da ništa pogrešno nisam učinio. Naposljetku, odluke nisam donosio osobno, pri čemu je važno reći da smo za sve odluke imali podloge u stručnim analizama i nalazima vještaka. Sud će reći svoje.
Sudski sporovi su vezani uz odluke koje ste donosili kao gradonačelnik. Gradski službenici su među svjedocima i odlaze na ročišta. Vi ćete im u slučaju pobjede na izborima postati šef. Kako će to funkcionirati?
Ne bih govorio o tijeku postupka, svjedoci nisu samo, čak više ni pretežno, gradski službenici. Nisam nikada ni pomislio utjecati na bilo koga, bez obzira na to je li službenik ili nije. Tako će biti i nadalje.
Predstavili ste građansku listu GLAS.
GLAS je neovisna nadstranačka građanska lista, u naravi je riječ o političkom pokretu koji je nastao na valu nezadovoljstva građana Varaždina vlašću SDP-a i HNS-a u proteklih šest godina. Lista zahvaća široko u puk, obuhvaća većinom osobe koje nikada nisu bile stranački aktivne, aktiviste iz civilnih udruga, stručnih organizacija, poznate varaždinske obrtnike, umjetnike, liječnike, nastavnike, radnike, sportaše...
Što je u Varaždinu pošlo po lošem, a što po dobru nakon vašeg odlaska 2011. godine?
Schopenhauer citira francusku poslovicu “Le mieux est l’ennemi du bien”, odnosno bolje je često neprijatelj dobroga. Ta je vlast sve temeljila na pokličima “promjene počinju u Varaždinu”, mi smo bolji od svih. Sve se svelo na umjetno izazvan antagonizam spram mojih projekata i “mojih” ljudi. Oni su razjedinili sve kompetentne građane i udruge, posvadili se sa svima koji su im oponirali, umjesto osoba sa stručnim referencama, na čelo gradskih odjela i gradskih tvrtki postavili su stranačke poslušnike te tako grad vodili partitokratski i klijentelistički. Kada su shvatili da su tako oslabili razvojnu polugu grada, bilo je prekasno. Varaždin je umjesto grada s najviše ulaganja i s dobrim razvojnim izgledima, što su potvrdila i međunarodna istraživanja provedena 2008. i 2010., u nekoliko godina postao podinvestirani grad, bez jasne strategije, prepušten na milost i nemilost stranačkim poslušnicima na čelu ustanova i tvrtki. Najbolji vam je pokazatelj činjenica da u šest godina nisu privukli nijedno veće ulaganje niti dobili bilo koji veći projekt EU.
S kime ćete kao nezavisna lista surađivati prije ili nakon izbora? Postoji li neka stranka ili inicijativa s kojom nikako ne biste mogli naći zajednički jezik?
U desetogodišnjem javnom djelovanju na lokalnoj razini uvijek sam surađivao sa svima, čak i s onima koji su uvredljivo kritizirali, za pročelnike smo postavljali ljude iz svih stranaka, za direktore tvrtki ili ustanova natječajem smo birali neovisne stručnjake. Zato je Varaždin i prednjačio u inicijativama i slovio kao grad ulaganja i standarda. To znači da ćemo surađivati sa svima u predstavničkom tijelu, bez obzira na stranačku pripadnost.
Zastupnik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić izjavio je da ste “odraz varaždinskog mentaliteta”. Ankete pokazuju da dio građana s nostalgijom govori o “Čehokovu vremenu”. No, to je vrijeme bilo prije eskalacije krize i recesije...
Ne bih komentirao Hajdaša, a niti Dončića, Hajdaš očekuje potporu građana Varaždina, a Dončić se ruga njihovu mentalitetu, ma što ta riječ značila. Samo ću reći ovo: da sam ja kojim slučajem, barem prema onome što je i Večernjak objavio, potpisao onakve koncesijske ugovore za zagrebačku zračnu luku kao što ih je on potpisao, vjerojatno bi me vodili u lancima. A primjedba da se građani s nostalgijom sjećaju mojih mandata, ali da je to bilo vrijeme prije recesije, često se čuje od mojih oponenata, međutim, ona je zapravo “touche”, argument koji upravo udara na njih same. Naime, upravo SDP i tvrdi da je Hrvatska izašla iz krize za njegove vlasti, dakle 2014., pa se postavlja pitanje zašto to bajno stanje ne prepoznaje nitko u Varaždinu sve do 2017.? Naravno, svaka je kriza za sposobne prilika, a svaka prilika za nesposobne kriza. Do 2010. godine većina je hrvatskih, bosanskih i čak srpskih gradova dolazila učiti u Varaždin kako se podiže investicijska klima, danas su nas upravo ti gradovi, unatoč krizi, prestigli i nadmašili. Pogledajte primjer Šibenika koji je i u krizi, zahvaljujući sposobnom gradonačelniku dr. Buriću, povukao sredstva iz fondova EU za obnovu šibenskih tvrđava i jezgre. U Varaždinu nismo obnovili nijednu šupu, kamoli jezgru.
Varaždin je dobio povjerenika jer nije izglasan proračun. Što mislite o dosadašnjem gradonačelniku, HNS-ovcu Goranu Habušu?
Lažima se daleko dogura. Ali poslije više nema povratka.
Bili ste nekoliko godina predsjednik HSLS-a, potom ste prešli u nezavisne. Zašto ste zapravo izišli iz HSLS-a?
Bio sam predsjednik koji je uspio ujediniti HSLS i LS, i zajedno s gospođom Đurđom Adlešić držati HSLS živim u Saboru i na političkoj sceni. Otišao sam zbog toga što sam imao drukčije mišljenje o budućnosti stranke od tadašnjega predsjednika i nisam htio stranku opterećivati javnim prepirkama.
Što mislite o toj stranci danas i o Darinku Kosoru?
Gospodin Kosor imao je hrabrosti preuzeti stranku, međutim, ne vjerujem da vođa stranke može biti osoba koja nikada nije pobijedila ni na jednim izborima, čak ni u svojem gradu. Mislim da i danas imamo takvih predsjednika.
Iz kakve obitelji dolazite? Čime su se bavili vaši roditelji i kako su vas odgajali?
Moji su roditelji bili marljivi radnici i sve su stvorili vlastitim rukama, nisu nikada bili bliski komunistima i zbog toga nisu mogli dobiti povlastice kao drugi. Presudan utjecaj na mene imali su kapucini u Varaždinu, skroman, gotovo povučen red, i župnik fra Bono Šagi, s kojim sam vodio duge rasprave o književnosti, filozofiji, teologiji…
Kad ste počeli njegovati hipijevski imidž, dugu kosu i bradu po kojima ste i danas prepoznatljivi? Je li to bila odluka iz nekog revolta ili...?
Nije to baš hipijevski imidž, ali u svim predizbornim natjecanjima ja sam doista nastupao hipijevski – peace and love. Nije ni izraz revolta jer mislim da se odijevanjem ili pak izgledom danas više ne postižu neki znaci posebnosti.
Pisali ste pjesme. O čemu najviše?
Pisao sam pjesme, ali više kao pjesnik na privremenom radu. Ja sam zaljubljenik u kajkavski jezik i mislim da je najveća podvala koja je učinjena hrvatskom jeziku upravo to što smo standardizacijom žrtvovali bogatstvo tronarječja u korist nasilno provedene unifikacije. Zato sam pisao na kajkavskom i te su pjesme bile nekoliko godina nagrađivane, štoviše, prof. Joža Skok ih je uvrstio i u svoju antologiju kajkavske poezije. Na standardu sam također pisao, dobio neka priznanja…
Koga od pjesnika volite čitati i kakvu ste glazbu slušali u mladosti i kakvu slušate danas? Znate ono, “Beatlesi ili Stonesi?”
Završio sam komparativnu književnost, pa mislim da je metodološki gotovo nemoguće izdvajati književnike ili glazbenike jer nas nekada ono što ne volimo čitati tek potrese ili pomakne. U pubertetu me pogodio Ujević, mislio sam da je “Hymnodia to mou somati” najbolje što je hrvatska književnost izrekla, kasnije sam otkrio Dragojevića, Nikolu Šopa, ponovno čitam Ujevića, valjda zakasnjeli pubertet. Slušam svu glazbu, kći svira klavir, pa pretežno slušam klasiku, ali s rock and rollom smo rasli. Ako bih trebao birati Beatlesi ili Stonesi, izabrao bih Morrisona i Doorse.
Predavali ste etiku i autor ste udžbenika. Neki su nakon uhićenja komentirali da ima nečega ironičnog u tome da je profesor etike osumnjičen za kaznena djela.
Imate na trećoj stranici mojega udžbenika primjer iz SAD-a. Na saveznom natjecanju u pisanju eseja iz etike pobijedio je čovjek koji je bio dugogodišnji – zatvorenik. U mojem slučaju stvar nije u etičkoj nego u pravnoj prosudbi. Nažalost, ponajbolji hrvatski pravni stručnjaci kao i vrsni suci smatraju da je naše kazneno zakonodavstvo loše, pa je posve jasno da loši zakoni ne mogu izdržati test etičke provjere. Ja i dalje smatram da je posljednja i neizreciva instanca moralnosti vlastita savjest.
O čemu ste razmišljali tijekom pritvora u Remetincu? Je li bilo i nekih filozofskih misli?
Maloprije ste me pitali za stih, evo: “uhapšen u svojoj magli…”. Ujević, da, užasan je osjećaj kad te netko optužuje s maglovitim indicijama, no najgore je kad je čovjek sam sebi tamnica. Tko se ne kreće, ne smetaju mu okovi. Mislim da smo mi u našem društvu općenito impresionirani tim pričama i slikama iz zatvorskoga života, što je vjerojatno zakasnjeli refleks komunističke historiografije u kojoj se vrijednost osobne povijesti mjerila zatvorskim stažem. Poznato je da je M. Foucault razmatrajući povijest kaznenih i zatvorskih sustava zapravo opisivao i objašnjavao stanje društva. U hrvatskom Zakonu o kaznenom postupku pritvor je iznimka, međutim, postaje pravilo, i to s unaprijed dogovorenom i režiranom medijskom pompom, neka vrsta društvenoga obreda kojemu svrha sigurno nije rasvjetljavanje pojedinih predmeta. Ne trebam ni podsjećati da su i najcjenjeniji europski državnici poput Kohla ili predsjednici poput Chiraca bili pod istragama ili optužbama, pa nitko nije od toga radio obredni spektakl, nego su istražitelji mirno i neovisno obavljali svoj posao.
Kako je obitelj reagirala na uhićenje i optužnice? Kako su reagirali prijatelji, jesu li vam neki okrenuli leđa?
Obitelj se s time nije lako pomirila, kao ni mnogi bliski ali i obični građani koji su me susretali kasnije. Meni je već zadovoljština što u ovih šest godina od uhićenja nikada nisam na ulicama ili trgovima doživio nikakvu neugodnost, dapače. Ako sam neke iz svoje blizine i izgubio nakon povratka iz zatvora, neka sam jer takvi i nisu prijatelji. Ali, iskreno, jako me malo ljudi izdalo i zato me i nije začudila potpora građana.
Kad ste postali gradonačelnik, na posao ste dolazili biciklom. Što ste time htjeli poručiti, je li to bilo nešto ekološki ili...?
Ništa posebno, samo da je to u Varaždinu, ali i u hrvatskim gradovima općenito, najprimjerenije i najsigurnije vozilo, osobito za muškarce, jer i najzahtjevnija pravila odijevanja ne smetaju vožnji biciklom. Tada se još toliko nije govorilo o ekološkim prednostima vožnje biciklom, ali sam ja na jednoj izložbi u Kopenhagenu, najzelenijem gradu Europe, ostao zapanjen pozitivnim učincima uporabe bicikla u gradskom prometu. O turističkim prednostima da i ne govorimo, vidim da se to sada shvatilo na hrvatskim otocima.
Od čega živite? Vaš protukandidat Alen Kišić kaže da primate povlaštenu saborsku mirovinu od 10.000 kuna. Imate li dovoljno za kvalitetnu obranu na sudu?
Nemam tako visoku mirovinu, ali znam da gospodin Kišić ima povlaštenu plaću, povlaštenu za ono što je radio četiri godine. Ne bih govorio o svojim troškovima, ali i sami znate da mi je sud dodijelio odvjetnike po službenoj dužnosti jer nemam novca za plaćanje odvjetnika.
Pratite, vjerujem, političku scenu na nacionalnoj razini. Što mislite o Vladi Andreja Plenkovića?
Mislim da u Vladi ima kompetentnih ljudi, neke su odluke bile hrabre i dosljedne, međutim, premalo je reformskoga kapaciteta i bojim se da će Hrvatska rasti preslabo da bi dostigla europske zemlje. Vlada je propustila napraviti dva velika reformska koraka. Ja bih trenutačno i odmah ukinuo sve županije i uštedio ogroman novac za ulaganja u obrazovanje i gospodarstvo. Županije su potpuno nepotrebne institucije, godišnje troše oko 6 milijardi, o tome imamo sada već dovoljno mišljenja, čak i neovisnih europskih institucija. Time bismo smanjili administrativni aparat i birokratske prepreke. Drugo, trebalo je odmah ići u ublažavanje poreznoga i parafiskalnoga pritiska prema poduzetništvu. Vlada i dalje nije zaustavila ekonomske emigracije, mogu vam navesti samo kao primjer činjenicu da iz Varaždina tjedno odlaze mladi i nastanjuju se od Irske do SAD-a.
S kim se ovaj uspoređuje.