Bila je to sudbina, kaže nam Iva Matetić iz Rijeke objašnjavajući kako je saznala za kujicu koju je udomila prije nepuna dva mjeseca. Nije baš aktivna na društvenim mrežama, dodaje, a ne može se pohvaliti ni da pažljivo prati što se događa s napuštenim psima u skloništima. Priču o Bony ugledala je sasvim slučajno.
– Pročitala sam objavu volontera iz udruge Sigurna kućica. Bony je tada već 15-ak dana bila u skloništu, prošla je i operaciju repa i piometre. Nisam mogla ni zamisliti koliko je patnje doživjela, bila sam tužna, ali odmah me uhvatio i strah. Prvo sam se bojala da je nitko neće htjeti udomiti, a onda sam se pitala što ako je udomi netko kod koga će opet loše živjeti. Što ako opet bude morala prolaziti sve te strahote? – kaže nam Riječanka. Dodaje i da nije dugo razmišljala, iako je obitelj nedavno ostala bez dva psa, uginuli su jedan za drugim. I svi su se nekako složili da im treba malo vremena da prebole i da u njihovoj kući jedno vrijeme neće biti kućnih ljubimaca. No onda je stigla ta sudbina i donijela joj priču o kujici koja je pronađena u strašnom stanju, s odrezanim ušima, na tijelu je imala brojne rane, bila je živi kostur. Imala je upalu očiju, mjehura, rep joj je samo smetao jer ga nije mogla pomicati pa nije ni nuždu mogla normalno obavljati. Imala je problema i s mokrenjem, teško se kretala. Najteže je bilo to što je patila u boksu, i tako povrijeđena i bolesna čeznula je za društvom ljudi. I zbog svega što je pročitala, kaže nam I. Matetić, znala je da ne može dalje tugovati, morala je u akciju.
– Odmah sam poslala poruku Sigurnoj kućici i pitala gdje je pas. Kad su mi odgovorili da je u Velikoj Gorici, rekla sam samo: “Dobro, to nije daleko, kada mogu doći po nju?” – prisjeća se. Bila je spremna odmah sjesti u auto i krenuti, no nakon razgovora s volonterima ipak je sve malo usporila. Obavijestila je obitelj o svojoj odluci, uzela slobodne dane i krenula na put. Kaže, nije zapravo ni znala što je čeka, s kakvim će se problemima susretati, kako će Bony reagirati na nju, na nepoznatu kuću i njezinu obitelj s kojom živi u istoj kući. Ali zapravo joj ništa nije bilo važno, osim da je Bony živa, da je odvede kući i da je nikad više nitko ne zlostavlja i ne zanemaruje. Sve drugo, bila je sigurna, uspjet će zajedno riješiti.
– Ostala sam u Velikoj Gorici dva dana, da se malo upoznamo prije nego što krenemo na put. Bony je spavala u autu, nije se pomaknula. Tada mi je odmah otkrila da se voli voziti u automobilu. Kad smo stigle kući, malo joj je bio problem prijeći preko praga. Prvi dan nije se micala od mene, no već sljedeći dan upoznala je moje roditelje, brata i njegovu obitelj. Bili smo ispočetka svi na oprezu, posebno kad je bila s djecom, ali već nakon nekoliko dana shvatili smo kakva je Bony – jedan predivan i umiljat pas, zahvalan za svaku pažnju i nježnost. Svima se već uvukla pod kožu, bez problema ostaje i kod roditelja i kod brata kad mene nema. I svugdje ima svoj prostor koji je sama odabrala – govori nam Iva Matetić. Ističe da je Bony posebno nježna s djecom i stalno se druži s Norom, Lorencom i Nikom. I jako voli igračke, nigdje ne ide bez plišanca.
– I njezino zdravstveno stanje jako se popravilo. Volonteri Sigurne kućice opskrbili su nas hrpom preparata za dlaku, kožu, jačanje imuniteta, a vodim je i na injekcije zbog problema sa zglobovima. Razlika je golema, sve više se šeće, ide po stubama, popravili su se i problemi s mokrenjem. Uživa u dvorištu kad želi, a ima i svoje mjesto za sunčanje na balkonu. Pronašla je i prijatelja, malog biglića, često je posjećuje pa se druže preko ograde. Na mace uopće ne reagira – kaže nam Iva.
Na dobro se nije teško naučiti, pokazuje to Bony iz dana u dan. A kako je osvojila cijelu obitelj, već su je malo i razmazili. Zaslužila je, kažu, treba joj nadoknaditi sve što do sada nije imala.
Tako lijepo od vas