Početkom srpnja crnogorski je premijer Milo Đukanović na balkanskom summitu u Parizu u dvorištu Elizejske palače sav važan odgovarao europskim novinarima na pitanja o posljedicama britanskog referenduma po Europsku uniju, kao da je to zaista pitanje koje ga jako okupira, a ne to kako se izvukao iz brojnih optužbi za šverc, nepotizam i korupciju. Možda su ga novinari mogli pitati i zašto je toliko puta promijenio politička uvjerenja.
Posljednji balkanski vladar preostao iz vremena komunizma, 54-godišnji Đukanović u svom je dugom zasjedanju na podgoričkom tronu, naime, prošao sve moguće faze, bio je uvjereni komunist, vjernik samoupravnog socijalizma i Jugoslavije, član Centralnog komiteta, pa onda lojalni suradnik balkanskog krvnika i vođe četničkog pohoda na Jugoslaviju Slobodana Miloševića, pa vođa neovisne Crne Gore i najbolji uzdanik ruskog kapitala na Balkanu, da bi na kraju poveo zemlju prema NATO savezu i Europskoj uniji, a glavni neprijatelj mu postaje Rusija i ruski predsjednik Vladimir Putin koga optužuje da želi zaustaviti Crnu Goru na njezinom putu na zapad.
Najmlađi europski premijer
Umjesto da bude prozvan kao političar koji je najviše puta potpuno okrenuo kaput i iz uvjerenog komuniste preko četničkog suradnika došao do uvjerenog europejca, balkanski analitičari skidaju kapu njegovoj umješnosti kojom se vješto prebacivao iz jednog savezništva u drugo. Kad je Milošević izgubio svoje ratove, sredinom devedesetih, Đukanović je ustao protiv njega i progledao, priznavši da je Crna Gora odigrala sramnu ulogu napadajući Dubrovnik 1991. Doduše, u tom trenutku još je ustanak protiv Miloševića bio razmjerno hrabar potez, a procjenjuje se i da je to utjecalo i na Miloševićev kasniji pad.
Kako bilo, nakon toga, Đukanović je poveo Crnogorce van iz preostataka bivše države, iz državne zajednice Srbije i Crne Gore, a malu su jadransku zemlju, u kojoj se samo jedna osoba pita za sve, uskoro preplavili ruski tajkuni. Danas, Rusija je, što se zacijelo teško može osporiti, glavni faktor koji daje snagu Đukanovićevoj oporbi, u novcu i logistici.
Toliko promjena možda ni HDZ, koji jednako srčano glasa za zapaljivog ratnika protiv komunizma kao i za umjerenog europejca iz birokratske utvrde u Bruxellesu, ne bi mogao izglasovati. Ipak, u Crnoj Gori je očito već gotovo tri desetljeća onako kako kaže Milo, nekad najmlađi europski premijer, a danas čovjek koji se po duljini vlasti može mjeriti samo s monarsima. Đukanović iza sebe ima i elitnu crnogorsku obitelj, među njegovim precima bilo je i visokopozicioniranih dužnosnika. Tako publicist Marko Lopušina citira Đukanovića koji govori o svom porijeklu.
‘Ja sam Crnogorac. Đukanovići su došli u Nikšić tako što su se pokazali dobrim vojnicima na Vučjem dolu, pa ih je kralj Nikola po zaslugama tamo preselio da čuvaju novu proširenu crnogorsku granicu.‘ rekao je Đukanović, pohvalivši se da je stric njegova oca Marko Đukanović, građevinski inženjer, bio predsjednik vlade Crne Gore u doba kralja Nikole. Taj je Đukanovićev prastric udario temelje gradu Podgorici, vodio gradnju manastira u Nikšiću i kraljevskih objekata na Cetinju.
Milo Đukanović dobio je ime po drugom prastricu koji je bio zapovjednik Boke Kotorske uoči 2. svjetskog rata. Odbio se predati kad je kapitulirala Jugoslavija, otišao u Ameriku po dobrovoljce i poginuo na povratku. Podmornica ‘Nebojša’ na kojoj je bio Đukanović s dobrovoljcima je torpedirana i 12-13 dana plutala po oceanu. Našao ih je engleski brod, pokušali su spasiti premijerovog prastrica, ali nisu uspjeli. Crnogorski premijer čuva obiteljsku tradiciju, kako je to već red u Crnoj Gori, pa se njegov sin zove Blažo, po svom pradjedu koji je bio cestarski nadzornik, ranjen u 1. svjetskom ratu u kom su mu dva brata poginula.
Svi su oni bili jako, jako bogati i obrazovani. Školovali su se ovdje i u inozemstvu, jedan na Sorbonni, drugi u Moskvi – ispričao je Đukanović, otkrivajući i kako mu je djed po majci bio načelnik Nikšića.
Vjerovali ili ne, tristo puta je moj đed kumovao – pohvalio se crnogorski premijer koji je za svoje vladavine pazio da poštuje tradiciju i obilazi sva uporišta svojih birača, ne preskačući sprovode, kao da im je svima kum. I djed po majci bio je bogat, vlasnik kafana, trgovina, mlinova. Obitelj je nakon 2. svjetskog rata ostala bez sve te imovine, nešto je nacionalizirano, nešto konfiscirano. Čini se da je izgubljeno ipak vraćeno, jer danas se tvrdi da je Đukanović jedan od najbogatijih europskih državnika, koga u stopu prate dosad nedokazane tvrdnje da je umiješan u šverc cigaretama. No, Crna Gora uza sve postiže prilično dobre ekonomske rezultate, u godinama prije krize 2008. ekonomija je rasla po visokim stopama od čak 9 posto, a nakon pada u godinama krize, 2013. ponovo raste 2 do 4 posto godišnje. Doduše, ekonomija u tako maloj zemlji, sa 620 tisuća stanovnika i 184 tisuće zaposlenih, ovisi o svakoj malo većoj tvornici i svakom stranom investitoru, a puno i o premijerovom mlađem bratu Aci Đukanoviću i starijoj sestri Ani Kolarević.
Brat je veliki biznismen koji se bavi građevinskim radovima, ima puno poslovnih prostora, većinski je vlasnik Prve banke koja je prvo jako brzo rasla, a za vrijeme krize zapala u gubitke. Država ili brat, kako vam drago, priskočili su u pomoć zajmom od 44 milijuna eura, pisao je beogradski list Vreme 2010., a Milo Đukanović izjavio je da nema smisla da se banci zbog rodbinskih veza ne pomogne. Đukanović mlađi ima udjela u mnogim tvrtkama, a ponešto se i oduži, pa je bratovu sinu Blaži studentu poklonio dva poslovna prostora, od 42 i 412 kvadrata, da se dečku nađe nekoliko tisuća eura mjesečno od najamnine. I dok ga ugledni zapadni listovi smještaju visoko među bogatim europskim državnicima, Đukanović kaže kako se tek treba obogatiti, kad završi političku karijeru. Kako piše Vreme, Đukanović je u intervjuu za B92 rekao kako, nažalost, do sad nije mogao steći bogatstvo jer se bavio državnim poslovima.
Osnovao pet tvrtki
Vrlo želim završiti političku karijeru, da pokažem da ću biznisom steći bogatstvo – rekao je. Očito ne računa ono sve što sad ima, pa ni milijun koji je zaradio u godini kad nije imao formalnu funkciju, nego je bio na čelu svoje, vladajuće, Demokratske partije socijalista, osnovao pet tvrtki i trgovao dionicama.
U zanimljivom biznisu je i sestra Ana Kolarević, odvjetnica koju inozemni poslovni mediji preporučaju kao nezaobilaznu osobu za sve koji žele poslovati u Crnoj Gori. Sestra je pošla očevim stopama, Radovan Đukanović bio je sudac u vrijeme Jugoslavije, član Saveza komunista, a prisegu za suca Vrhovnog suda Crne Gore dao je pred sinom. Milo Đukanović završio je ekonomiju u Podgorici, tada Titogradu, nakon srednje ekonomske škole, i po diplomi ulazi u politiku, prvo u Savez socijalističke omladine, a od 1989. do 1991. bio je sekretar predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, što je tada bila najvažnija politička funkcija.
Kao kandidat Saveza komunista na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori postao je zastupnik u Skupštini Crne Gore, a na svoj 29. rođendan, 15. veljače 1991. izabran je za predsjednika vlade i od tada je, uz kratke stanke, stalno na najvišim funkcijama, pet godina bio je i predsjednik države. I danas vodi istu stranku, samo to više nije Savez komunista nego Demokratska partija socijalista Crne Gore iz koje je u međuvremenu otpao njegov nekadašnji saveznik Momir Bulatović.