I Njemačka i EU drže nas robovima 
dok ih mi štujemo kao bogove

Što je Hrvatska dobila ulaskom u EU? Tko smo mi u Europi? Nakon izlaska Velike Britanije iz EU ta se pitanja nameću svakoj državi, svakom narodu. Ne trebamo se mučiti s odgovorom, možemo ga svaki dan naći u novinskim naslovima, a evo jednoga: “Mnogi Hrvati u Njemačkoj prihvaćaju bilo kakve poslove samo da prežive.” Dakle, gola smo sirotinja koja se i pod cijenu poniženja bori za opstanak, a ta poniženja nisu samo u spremnosti Hrvata da prihvate sve, pa i najgore poslove s tržišta rada – na drugi način ona obilježavaju i državnu politiku. Nakon njemačkog diktata Hrvatskoj da sa svojim zahtjevima ne bude prepreka Srbiji u otvaranju 23. poglavlja u njezinim pregovorima s EU i kukavičkog hrvatskog uzmaka, taj bi naslov mogao glasiti:

“U kojoj god prilici Njemačka tražila od Hrvatske da skine gaće Hrvatska će, da bi preživjela, to i učiniti”. Ali unatoč tim poniženjima i hrvatskih radnika i hrvatskih državnika i diplomata ostaje i “vječno traje” mit o Njemačkoj kao našem “velikom prijatelju”. Zagonetno je u čemu se vidi to prijateljstvo kad se kancelarka Angela Merkel prema Hrvatskoj odnosi kao prema ropskoj zemlji. I kad znamo, na primjer, da Hrvati nisu u Njemačkoj kupovali velike državne tvrtke, nego Nijemci u Hrvatskoj, gdje, kao u Hrvatskom telekomu, izvlače najveće moguće profite, a radi toga otpuštaju stotine, pa i tisuće hrvatskih radnika. Sve govori da nam Nijemci nisu nikakvi prijatelji, da nas iskorištavaju i u gospodarstvu i kao golom egzistencijom ucijenjenu radnu snagu, a da im u EU služimo kao poslušnik koji će bez pogovora prihvaćati sve što oni požele. Ali iznad te stvarnosti, neovisno o njoj i njoj nasuprot uvijek se u prigodama naglašava “njemačko-hrvatsko prijateljstvo” koje nije nimalo upitno. Takav potpuno nekritički odnos prema Njemačkoj isti je i kad je riječ o hrvatskom članstvu u Europskoj uniji. Još nitko nije izračunao koje smo to koristi imali od EU, ali je bilo štete, i u ograničenju nekih hrvatskih proizvodnji i u činjenici da nam je članarina u EU veća od novca koji uzmemo iz njezinih fondova.

Ali na svaku sumnju u EU i u naše sudioništvo u tom savezu, sumnju koja slučajno dobije neki ozbiljniji odjek, skočit će ih na stotine i na tisuće. A zapravo svi koji će skočiti ova su ili ona vrsta plaćenika. Plaćeni su hrvatski političari kojim je EU svetinja, plaćeni su dopisnici iz Bruxellesa, plaćeni su i Hrvati članovi Europskog parlamenta... Hrvatska ima razvijen, učvršćen i mnogoljudan sustav plaćeništva ili korupcije na kojem se temelji neupitnost EU. Takvi sustavi su stvoreni u svim tranzicijskim, a i drugim zemljama i tako se Europska unija održava. Uzrok silne srditosti zbog izlaska Velike Britanije iz EU jest i u tome što su Britanci srušili mit o jedinstvu EU koje se održava isključivo plaćeništvom. Recite, na primjer, nešto nekom hrvatskom europarlamentarcu protiv EU, prigovorite zbog hrvatske servilnosti prema Njemačkoj u tom savezu, spomenite štete koje imamo od članstva, a na kraju ga podsjetite kako su Hrvati tamo ugurani kao stoka, jer ih je za ulazak glasovalo manje od trećine – i vidjet ćete kako će se nakostriješiti.

Zapravo će se nakostriješiti njegov račun na koji mu svakog mjeseca sjedne desetak tisuća eura. Najgore je što je Hrvatska trajno sapeta sluganskom poslušnošću i Angeli Merkel i Bruxellesu, što nikad neće moći učiniti ono što je učinila Velika Britanija jer joj to jednostavno ne bi bilo dopušteno i kad bi se slučajno na vlasti našao netko tko bi problematizirao hrvatsko članstvo u EU i htio da se na referendumu odluči o ostanku ili odlasku. I dalje ćemo gospodarski propadati, seliti se, odnarođivati i nestajati, ali će nam trajno ostati dva nepovrediva mita – Europska unija i Njemačka. Hrvati imaju svoje “ja” samo kad ga se treba odreći za nekoga drugoga, a nemaju ga kad se jedino njime može izboriti za svoju korist i dostojanstvo. Zacijelo se sjećate one agresivne propagande kojom se od 2000. slavila EU, i nikad neću zaboraviti jedan veliki novinski naslov – “Hrvatska je bez Europe nitko i ništa.” I dogodilo se da smo “nitko i ništa” postali tek članstvom u Europskoj uniji. Hrvatska zacijelo neće tako skoro imati svoga Orbana koji je Mađarsku iz toga “nitko i ništa” izveo na put nacionalnog ponosa i materijalnog napretka. Treba se pojaviti neki mirnodopski Tuđman koji bi gospodarski preporodio zemlju i ne bi se ponižavao pred Njemačkom te dopuštao da Srbija uđe u EU a da ne plati račune za krvavu agresiju.

>>U EU, iz kojeg je Velika Britanija izašla voljom naroda, Hrvati su ugurani kao stoka