I papi je tumačio nejasna mjesta u Bibliji

Jeronimov naum da posjeti Svetu Zemlju i mjesta Isusova života bio je za vrijeme prvog njegova boravka na istoku vrlo snažan, ali on se unatoč jakoj motivaciji nije ostvario. Vratio se pustinjak u Rim! Na put u središte zapadnog kršćanstva Jeronim je krenuo nakon povratka u vrevu Carigrada i Antiohije i kad se našao, nakon nekoliko godina učenja među istočnim kršćanima, u pratnji biskupa Paulina Antiohijskog i biskupa Epifanija s Cipra. Bio im je nekom vrstom prevoditelja. Krenuli su brodom iz Carigrada 382. kako bi sudjelovali na općem sinodu istočne i zapadne Crkve koji su sazvali car i papa Damas.

Jeronimu su sada bile suđene još tri rimske godine, koje će posvetiti svom životnom djelu, Vulgati, i za vrijeme kojih će njegov posao na biblijskom tekstu doživjeti snažan zamah. Bile su to i godine u kojima će se dotadašnji pustinjak i asket naći u samu središtu papinske vlasti. Čim je Jeronim došao u Rim, pronio se glas o njegovoj velikoj upućenosti u Sveto pismo, o njegovoj trojezičnoj obrazovanosti, počelo se pripovijedati o učenjaku koji je dotad kao remeta živio u pustinji i dobro poznavao etimološke i povijesne finese biblijskih tekstova.

S takvim preporukama javnosti Jeronim je stupio u papinu službu. Njih su se dvojica sprijateljila pa je papa sve više od Dalmatinca tražio da mu osobno, ali i javno, tumači mjesta koja su mu u Bibliji bila nejasna ili dvojbena. Papa Damas bio onaj koji je Jeronima nagovarao da svoj bibliološki rad počne sistematizirati i počne bilježiti svoje rezultate te da stvori posve nov sustav cijelog teksta Starog i Novog zavjeta, što je, jednostavno rečeno, značilo da započne raditi na stvaranju idealnog latinskog primjerka kanona svetih tekstova. Iz mnogih izvora onoga doba proizlazi da je papa Damas bio najgorljiviji zagovornik budućega Jeronimova književnog i prevodilačkog pothvata. U Rimu se, kako je Damas bio star čovjek, tada počelo ozbiljno govoriti da je Jeronim najlogičniji njegov nasljednik na rimskom biskupskom tronu.

Crkveni pak sinod sazvan i održan u Rimu, zbog kojeg je Jeronim onamo u pratnji istočnih biskupa i stigao, nije polučio osobit uspjeh. Drugi put dolazi Jeronim u Rim koji jako podsjeća na grad iz vremena njegovih studija. Rimom koji još nije bio opustošen od Alarikovih odreda, vladao je car Gracijan, sin Valentinijanov, koji je ukinuo državnu potporu poganskim sljedbama. Zato više u hramovima nije bilo vestalki ni na ulicama poganskih kultova. Nove Konstantinove bazilike bile su jedina veća promjena. Sad kad se vratio u mjesto svoga učenja, znao je i ono što onda nije, a bilo je to savršeno poznavanje grčkoga jezika, naučio je hebrejski, a poznavao je djela brojnih starijih i suvremenih teologa te je doživio iskustvo istočne askeze.

Isticao da ima svećenika koji ignoriraju evanđelje

U vremenu Jeronimova drugog boravka u Rimu pojavila su se na sceni kršćanstva dva važna mislioca. Prvi je bio moćni Ambroz, pjesnik i vladar u Milanu, liturgijski obnovitelj, a drugi je bio Afrikanac Augustin, s kojim će Jeronim poslije u poslanicama žučljivo raspravljati manje-više o tričarijama.

Jeronimu je bilo tek trideset pet godina pa više nije odlazio u studentske gostionice u lučkoj Ostiji. Sada je bio svećenik. Papa Damas, u čiji je krug ubrzo stupio, s velikim se poteškoćama održavao na tronu. Njegov protivnik bio je neki đakon Ursin, koji se protiv aktualnoga pape nije borio samo riječima nego i oružjem. Stanje gradskoga građanskog rata trajalo je sve dok svoga protivnika nije prognao u Galiju. U vrijeme Jeronimova dolaska u Rim Damas, rođen u Portugalu, bio je papa već petnaest godina.

Za rimskih dana Jeronim je u vrlo dobrim uvjetima papinskog dvora okružen knjigama i radi na svojim tekstovima. U Rimu nastaje tako jedna od prvih Jeronimovih biblijskih egzegeza, ona o razmetnom sinu, koju je napisao na papin nagovor. Retorički suptilna, ali još pomalo argumentacijski nespretna, ta je egzegeza jedan od prvih važnih biblijskih priloga Jeronimovih. Prema njegovoj interpretaciji te parabole, otac je u njoj sam Bog, rasuta baština naš je život, ona je i naša sloboda, putovanje razmetnoga sina hod je kršćanstva koje je obuzeo đavao i kojeg napadaju idoli, u paraboli svinje. Čak i za ostatke skromne hrane Jeronim ima objašnjenje: to su poganski autori koje valja odbaciti, a kad otac stavlja ruke na ramena razmetnoga sina, to je otjelovljenje Oca i Sina ponuđeno za spas svjetske duše.

Za rimskog boravka Jeronim je mnogo pisao. Paradoksalno, on je tada upozoravao suvremenike, ali i sebe sama, da nikako ne čitaju rimske i grčke filozofe i govornike, da ne traže uskrsnuće u njihovoj blizini. Isticao je kako u Rimu u njegovo doba ima svećenika koji ignoriraju evanđelje i proroke i koji čitaju komedije ili se naslađuju osjećajnim stihovima bukoličke poezije. Njima je, veli Jeronim, idol Vergilije. Ponešto je neobično to čuti od onoga koji je upravo tog pisca znao naizust i često ga nesvjesno citirao i od njega preuzimao.

Usred Rima u spisu „Protiv Helvidija“ brani Jeronim asketizam i monaštvo, ali više od svega odgovara na potvore po kojima je Isusova majka Marija nakon rođenja prvorođenca dobila s Josipom još djece, Isusove braće. Jeronim piše o djevičanstvu s takvom lakoćom kako ni prije ni poslije njega nije činio ni jedan teolog. Nije taj tekst bio bez stvarnoga konteksta. Jeronim je riječi o djevičanstvu i ženskoj tjelesnoj čistoći upućivao izravno svojim prijateljicama, rimskim udovicama nastanjenim na brdu Aventinu, koje su žudno čekale njegove tekstove i uživo slušale njegova biblijska tumačenja. Posve se, naime, novi svijet Jeronimu otvorio u krugu tih bogatih rimskih žena i njihovih srodnica koje su u svojim često osamljeničkim životima zdušno prihvatile načela asketskog pokreta i koje ne samo što su pomno slušale njegova biblijska tumačenja nego su bile pripravne odreći se svjetovnoga života, primiti redovništvo te se otputiti na istok u Isusovu domovinu i ondje služiti vjeri. Tim rimskim ženama, među kojima su najznamenitije bile Marcela, zatim Jeronimu posebno bliske Paula i njezina kći Eustohija, Jeronim je bio svojevrsni duhovni vođa i katehet.

Organizirao biblijska čitanja

Čini se da je za kontakt s rimskim matronama bio presudan Jeronimov dolazak u Marcelinu kuću, gdje je zatekao molitvenu disciplinu i poniznost kakvu je susreo jedino još u Kalcidejskoj pustinji. Rimska je gospođa uz to bila basnoslovno bogata, a Jeronimu je otvorila vrata svoga doma pa je on ondje za učene žene organizirao biblijska čitanja i egzegeze.

Jeronimov zagovor udovičkog asketizma bio je u potpunoj suprotnosti s jednim posve nekršćanskim običajem da svi svećenici, na svim razinama hijerarhije, žive sa ženama koje su se zvale agapete, a koje su načelno s tim muškarcima živjele u seksualnoj apstinenciji. Sveti Jeronim odmah je po dolasku u Rim prokazao taj običaj nazvavši ga javno prikrivenom prostitucijom pa je sve što se odnosilo na njegov rad s krugom rimskih udovica, spomenutom Marcelom i Paolom, bilo nekom vrstom deklaracije koja je trebala, a čini se da je i uspjela, razoriti taj posve poganski i lažni običaj fiktivnih brakova svećenika i slobodnih žena.