Nije poznato koje su sve duhovne silnice potaknule prvo i vrlo dugo Jeronimovo putovanje na istok. Ono se dogodilo nakon više godina njegova mladenačkog poslijediplomskog “grand toura” koji je proveo u Galiji i u Trieru, neko vrijeme u zavičajnom Stridonu, a onda i u sjevernojadranskoj luci Akvileji. Čini se da ga je zavist okoline otjerala iz Akvileje premda njegova odluka da ode na istok nije mnogo toga dijelila sa zemaljskim tričarijama.
Glavni motiv njegova putovanja na istok bila je žeđ za novim znanjima, njegova učenjačka potreba da još bolje nauči grčki i hebrejski jezik, što je smatrao bitnim za svoj znanstveni rad, a onda svakako i žudnja za asketskim životom, koji je u pustinjama Bliskoga istoka nalazio tada najbolje stanište. Dakle, premda ima indicija da je Jeronim, poznat po nepredvidivom i žestokom temperamentu, u Akvileji ušao u neke ne baš ugodne parbe s teološkim neistomišljenicima, ipak je posve jasno da u njegovu odlasku na istok ima prije svega nečeg mističnog, otajstvenog, što duboko nadilazi vanjske motive i razloge.
U zavičaju ga privukli brojni pobožni pustinjaci
U putu na istok ima nečega u čemu se zrcali najdublji smisao vjere i sljedništva Kristove muke i osobnoga puta k otkupljenju. Jeronim Dalmatinac već je napustivši Rim kao većina ondašnjih teologa osjetio mistični zov da posjeti mjesta gdje je Isus rođen, gdje je ovaj primio muku i gdje je uskrsnuo. Za svog prvoga putovanja na istok Jeronim neće dospjeti do Palestine jer su za njega tom prigodom drukčiji bili putovi Gospodnji. Prvi dio njegova pomorskog itinerara, a Jeronim je na put krenuo iz Akvileje, odnosio se na plovidbu prema Ateni, ali i na boravak u rodnoj Dalmaciji, na susret s njezinim otocima i njezinim legendarnim pustinjacima.
Ploveći uz obale Dalmacije, a bilo je to 374., Jeronim nije mogao ni slutiti da će poslije, kad on više ne bude živio, u tisućljetnoj povijesti, upravo njegovo djelo biti najintenzivnije povezano s liturgijskim temeljem središnje dalmatinske prvostolnice: splitske katedrale. Naime, političku stvarnost splitsko-dalmatinske crkve tijekom stoljeća učvršćivale su dvije legende, jedna mučenička salonitanska o svetom Duji koji je, kako se vjerovalo, bio učenik samog svetoga Petra. Ovoj je naraciji bila, kao gotovo blizanačka, pridodana legenda o svetomu Jeronimu Dalmatincu kao učenjaku koji je Hrvatima, a tako i svim Slavenima, izumio autohtono glagoljsko pismo.
O rodnoj je Dalmaciji Jeronim, sjećajući se poslije svoga puta na istok, izrekao niz vjerodostojnih izjava. Tako o pustošenju zavičaja prvi među Dalmatincima piše gotovo identičnim rečenicama kojima će, ali „suprotiva Turkom“, tisućljeće poslije govoriti njegov duboki poznavatelj i obožavatelj Splićanin Marko Marulić. Tako na jednom mjestu, govoreći „suprotiva barbarom“, kazuje Jeronim o gnjevu Gospodnjem „koji osjećaju čak i glupe životinje jer, kad se opustoše gradovi, pobiju ljudi, uvijek nastane pustoš te se prorijede i životinje, prorijede ptice i ribe“. O tome, veli Jeronim, najbolje svjedoče primjeri Ilirika i Trakije, kao i onaj „Dalmacije, tla na kojem sam se rodio, gdje je sve propalo osim neba i zemlje, i gdje se danas zmije množe“. I poetski i povijesno točna je Jeronimova slika strave koju su u Dalmaciji tijekom povijesti pobuđivale zmije.
Na drugom mjestu u tekstu poslanice Heliodoru Jeronim u marulićevskim slikama opisuje razaranja zavičaja pa kaže da mu se ježi duša dok opisuje rušenja svoga vremena: „Dvadeset je i više godina od toga što se između Carigrada i Julijskih Alpa svaki dan prolijeva rimska krv. Skitiju, Trakiju, Makedoniju, Dardaniju, Dakiju, Tesaliju, Aheju, Epir, Dalmaciju i sve Panonije Goti, Sarmati, Alani, Huni, Vandali, Markomani pustoše, oni ih razvlače i grabe.“ Osjećao je nemoć kad je rimska vojska, svojedobno pobjednica i gospodarica svijeta, doživljavala poraze od barbara, od tih konjaničkih naroda koji su, prema njemu, „bili strašni jedino dok su bili na konjima, ali čim bi ih se prisililo da dotaknu zemlju, mogli su se smatrati mrtvima“.
U njegovu dalmatinskom zavičaju Jeronima su privukli brojni pobožni pustinjaci. Toga kao da je postao svjestan dok je pored dalmatinskih otoka plovio prema istoku. Pustinjaka je u Dalmaciji, i na otocima i uz obalu, bilo u velikom broju, a neke od njih svetac je za vrijeme svoje jadranske plovidbe mogao vidjeti i upoznati. Jeronim je prema istoku iz Akvileje krenuo jedrenjakom, koji je poput galije imao i vesla. Plovio je taj brod uz dalmatinsku obalu i otoke sve do Albanije, gdje se sveti putnik iskrcao i nastavio kopnenim putem prema Ateni. Pustinjaka koje je u Dalmaciji vidio i o kojima je za vrijeme toga putovanja čuo, on se u svojim djelima sjeća više puta. Tako u pismu prijatelju Heliodoru, kad mu je umro nećak, spominje kako je taj nesretni mladić prije smrti želio zaposjesti, tako Jeronim kaže doslovno, „pustinjačke samoće dalmatinskih otoka“. U pismu prijatelju Julijanu veli kako mu je drago što se po dalmatinskim otocima grade samostani i s velikim brojem svetaca. Da je u Dalmaciji u vrijeme kad ju je Jeronim posjetio bilo mnogo pustinjaka, svjedoči i onovremeni biskup salonitanski Hezihije, koji u vezi s ređenjem dalmatinskih monaha kaže kako u njegovoj biskupiji ima pustinjačkih stanova koji brojnošću nadmašuju sve druge u poznatom svijetu.
Živa dalmatinska legenda
Ovako Jeronim opisuje stan otočkog pustinjaka, stan koji ne možemo, a da ne smjestimo na neki od srednjodalmatinskih otoka. On piše: „Oko svega otoka iz izdubljenih grebena odjekuje huka bijesnog mora nastala udaranjem valova u nju. Zemlja se ovdje ne zeleni nikakvim biljem, a na proplancima gdje u pramaljeće ipak klija trava nema nikakva hlada da zakloni remetu. Strmenite stijene zatvaraju mjesto kao neku strahotnu tamnicu.“ U tom otočkom krajoliku Jeronim opisuje remetu u kostrijeti, opisuje čovjeka koji žedan pije vodu života iz boka Gospodinova, koji u tom strašnom prostoru samoće čas sluša Božji glas dok čita Sveto pismo, a onda čas s Bogom razgovara dok mu se moli.
I danas je u Dalmaciji, a najviše u Splitu, s razlogom živa legenda prema kojoj je u jednoj od špilja na Marjanu bio neko vrijeme pustinjački stan Jeronimov. Uostalom, tu je još danas i najvažniji njegov spomenik, tu je smještena crkvica svetoga Jere na marjanskoj litici. Veliku vrijednost ima u toj crkvici skulptura svečeva na oltaru koju je 1480. isklesao naturalizirani Splićanin Albanac Andrija Aleši. Je li se u nekoj od marjanskih pećina, pored najslavnije od tih crkvica, za vrijeme putovanja Dalmacijom 474. na neko vrijeme nastanio i najučeniji Dalmatinac, slavni prevoditelj Biblije na latinski jezik i legendarni izumitelj hrvatske glagoljice, neka zauvijek ostane zagonetkom.
