Uvjeren kako ima misiju, otac je strpao kćer u užarenu peć i – zapalio. Nesretna je curica, sa svojih tek sedam ili osam godina, izgorjela. Smatrao je da je malena opsjednuta pa hitno mora ići k Bogu. U svojoj glavi, spašavao ju je. Otac je bio duševni bolesnik s, preciznije, religioznim mislima. Okolina to nije znala. Živio je relativno mirno i “normalno”. Priča je to strave iz prijeratne Baranje.
Ocu ubojici u oči je kasnije gledao psihijatar dr. Nikola Mandić iz Osijeka, a to je samo jedan, možda i najbizarniji, primjer iz njegove bogate prakse. Ni sam ne zna koliko je ubojica vještačio, no svakako ih je bilo više od 500. Na leđima mu je 78 godina, radnog staža nakupio je ravno 50, a i dalje je sudski vještak, s 45 godina iskustva. Poučavao je psihijatriju na osječkom medicinskom te pravnom fakultetu.
Sjeća se i muškarca iz đakovačkog kraja koji je, i to zbog sitnog novca, ubio ženu kad je doputovala iz Njemačke na vikend u Slavoniju.
– Rijetko to napišem, ali sam za njega zabilježio kako je moguće da ponovno ubije – prisjeća se. Ubojica se uzorno ponašao iza rešetaka pa ga je zatvorska uprava pustila kući na slobodan vikend nekoliko mjeseci kasnije. Iskoristio je “priliku” i za stotinu je tadašnjih njemačkih maraka ponovno ubio.
Ni kod jednoga od njih kojima je zavirivao u dušu i um nije, rezimira, našao “razuman” razlog za zločin.
– Neshvatljivo je da netko ubije, to je nedostupno ljudskom razumijevanju. Normalnog čovjeka karakteriziraju razum, moralni izbor i specifičan spektar emocija, neprestano moramo voditi računa da to bude tako – započinje dr. Mandić.
Žrtava je ubojstava u Hrvatskoj između 50 i 80 na godinu. Crni koeficijent iznosi, tako, od jedan i pol do dvoje ubijenih na 100.000 stanovnika, i time ne iskačemo iz svjetskog prosjeka.
Zanemariv je, pak, broj neuračunljivih ubojica, poput Baranjca s početka teksta.
– Najmanje sam duševnih bolesnika vještačio, možda deset posto – govori dr. Mandić. A tek ih dva posto, po literaturi, ima višak “y” kromosoma koji pospješuje ubilačke nagone.
Tko, onda, diže ruku na supružnika, prijatelja, vlastito dijete ili potpunog neznanca? Slijepi egocentrizam, navodi naš sugovornik, vlada umom ubojice, a njegova je najindikativnija posljedica prijezir prema životu drugih.
Hladnokrvni ubojice
Petina ubojica, po njegovu iskustvu, jesu tzv. shizotipne osobe. Shizotipna je ćud, definira on, hladna, a takve su osobe socijalno izolirane, loše su emocionalne kontrole, ali dobre samokontrole i vrlo uporne. Čak ni 24 sata prije zločina ne pokazuju nikakve psihološke promjene. Planiraju zločine, i planiraju ih hladnokrvno.
– Rijetko postaju duševni bolesnici, emocionalno su hladni tijekom života, često bez razloga čine ubojstva, i to bizarna i, za okolinu, vrlo neprihvatljiva, a mogu ih i ponoviti – nabraja.
Zdravim osobama i asocijalnim tipovima ličnosti koji dignu ruku na drugoga, nadalje, zajednički su agresivnost i loša emocionalna kontrola. Dok ubijaju, postaju tjeskobni i napeti. Iako ranije razrade plan u glavi, povod ubilačkoj “akciji” može biti potpuno banalan, a uzrok impulzivnost i snažan afekt.
– Zdrava je osoba sposobna puno puta oprostiti, moralna je i ima snažnu kontrolu volje. No, kada joj kap prelije čašu, zapada u stanje afekta koji se dugo kumulirao pa on izbija u erupciji, bukne i počine ubojstvo. Zbiva se sve po principu “kratkog spoja” – govori.
Alkoholičari se, priča nam dalje, etički srozaju, a i nerijetko pate od ljubomore pa im i najmanji povod može biti “okidač” za brutalni zločin.
– Bolesnik ubije jer ne vidi realitet, a ovi često vide, no ne mogu svladati emocije. Piju alkohol, postaju impotentni pa optužuju ženu kako ih vara. Pričaju to uokolo i u svojoj glavi dobiju pravo da je kazne. Ubiju na koncu i sebe – iznosi on primjer. Pa i kada se veselice prave, poručuje psihijatar, treba paziti koga se poziva.
Najopasniji su, smatra, oni koji se osjećaju progonjenima.
– I sami onda postaju progonitelji, unaprijed označe žrtve, postavljaju joj zahtjeve, pišu anonimna pisma – ističe. U krvnike se tako mogu pretvoriti, navodi, i paranoidni političari.
Svatko, pak, ima svoju točku sloma. No, neće svatko i postati ubojicom. Sve ovisi, kaže psihijatar, o tome od koliko smo slojeva sazdani.
– Oni koji nisu dovoljno kultivirani, nemaju odgovornost za zajednicu i grubo odgovaraju na provokaciju, imaju manje “košulja” na sebi pa ispod njih lako može probiti primitivni sloj. Uvijek je važno znati kakav je bio razvoj počinitelja od djetinjstva, koliko je traumatiziran, kakve kapacitete ima da se zaštiti. Ako je netko traumatiziran, nezadovoljan i pod afektom, a umoran, može podići ruku na drugoga – prikazuje.
A da bi to saznao, dr. Nikola Mandić znao je danima “češljati” po njihovu gradu, selu, susjedstvu i na suptilan način pretraživao anamnezu ubojica kako bi bolje shvatio njihovu ličnost. Mišljenje je okoline o ubojici vrlo važno. No, ni okolini nije uvijek lako.
– Alkoholičari ili nasilnici mogu biti pravi teroristi u kući, a izvan nje pristojni i uvijek na usluzi, i tako godinama. Kompenziraju time što nisu dobri u obitelji – naglašava.
Nije bilo zločinca kojemu, otkriva nam, nije našao problem u djetinjstvu, poput bježanja od kuće, konflikata s učiteljima, eksperimentiranja drogama ili alkoholom.
– Govorilo je to o poremećaju ponašanja u djeteta, a ako mu se ne pomogne, dolazi do poremećaja ličnosti. Nedostaje sklada, ne može održavati komunikaciju niti odrediti da njegovo ponašanje mora biti dobro, a ne zločesto .
Obitelj je, smatra, u raspadu posljednjih 30 ili 40 godina, oba su roditelja zaposlena, nema topline doma kao nekada. U našoj kulturi, opet, nije lako potražiti pomoć za probleme djece iako institucije za to postoje.
– Može se dijete uspješno odvajati od roditelja, ali ako ne uspostavlja dobre odnose s drugima, ta separacija nije uspješna – iznosi.
Straše se bliskosti
Moralne su norme, dodaje, popustile, a zadovoljstva nema.
– Ja sam potpuno isti, samo se moje znanje promijenilo. Znao sam i s pet godina da ne smijem krasti, da moram pisati zadaću i poštovati starije. Suvremeni čovjek je narcističan, okrenut materijalnome i sebi, a trebao bi biti usmjeren prema drugima. Umjesto Descartesova “mislim, dakle postojim”, danas bi bolje držati se one “povezan sam, dakle postojim” – mišljenja je.
Jesu li onda i zločini okrutniji danas nego prije 45 godina?
– Što je civilizacija razvijenija, razvijeniji su i mehanizmi mučenja. Danas se mobingira ljude, “ubija” ih se, a praktički nitko ne odgovara. Puno je onih koji, karikirano, vide prolaznika u jakni koja im se sviđa pa ga svuku i bace s kata. Ili natovare kamion eksplozivom, ulete u zgradu i ubiju 300 ljudi. Nije toga prije bilo. Istina, više je i stanovnika, bilo nas je dvije milijarde kada sam išao u gimnaziju, sad nas je sedam – uspoređuje.
Znatno je više, ocjenjuje, onih koji teže uspostavljaju komunikaciju i ulaze u intimne i dugotrajne odnose. Mnogi se straše bliskosti.
Trebali bismo, vodi se on, biti otvoreni za slobodu, ali i činjenje reda, imati ljubav prema životu, ali i biti spremni na patnju i umiranje, vezati se za svoje, no pripadati cijelom ljudskom rodu.
U pet desetljeća liječničke prakse Nikola Madić uvijek je bio dostupan pacijentima. Zvonili su mu usred noći na vrata, a svi oni imaju njegov broj telefona. Bolje da u krizi nazovu njega, kaže, nego naude sebi ili drugome.
Nije lagano, priznaje, gledati u oči čovjeku koji je sat ranije nekoga usmrtio.
– Pokušavam ih uvijek razumjeti. Zadatak mi je vidjeti jesu li bolesni. Kada to isključim, želim vidjeti koliko su blizu bolesti, je li bilo droge, alkohola ili umora za vrijeme ubojstva. I uvijek ističem, ja ne sudim – zaključuje.
>> 'Poziv policiji produbit će konflikt, idite liječniku ili socijalnom radniku'