I sa 160 centimetara spretno je ganjao nosoroge, a umalo ga je odnio Wehrmacht

Prije 130.000 godina on je radio oruđa i bio vješt u tome, poznavao je vatru, a bio je i odličan lovac. Bio je svejed, a lovio je u grupama jer s prosječnom visinom od 160 centimetara ne bi sam uspio svladati špiljske medvjede, pantere, toplodobnog nosoroga ili pragoveda. Bio je i nomad, mogao se sporazumijevati i ritualno je pokapao svoje mrtve. O krapinskom pračovjeku danas sve to znamo jer je prije 115 godina, točnije 23. kolovoza 1899., u Krapinu došao geolog, paleontolog i antropolog Dragutin Gorjanović Kramberger. Nema sumnje, Kramberger je proslavio Krapinu, kao što je i Krapina proslavila njega, no bilo bi pogrešno reći da je on bio taj koji je otkrio krapinskog pračovjeka. Skupljač grof Keglević

Naime, Kramberger se u to vrijeme više bavio geološkim istraživanjima, a u području paleozoologije najveću je pozornost posvetio fosilima riba, mekušaca i sisavaca. Pritom je, svjestan svoje stručnosti i ugleda, bio izrazito ponosan, samouvjeren, tašt i sklon novcu. Sam bi rijetko istraživao nalazišta fosila, u pravilu tek po dojavi, a posla se prihvaćao tek nakon što je osiguran novac. Dokazuje to, kako u knjizi “Moj grad i pračovjek – Neandertalci, volim vas” navodi Krapinac Željko Pospiš, i primjer Varaždinskih Toplica, gdje Krambergera nisu zanimali fosilni ostaci ni praljudi ni praživotinje jer su oskudni, a sredstva mu nisu osigurana.

Priča o “čudnim kostima” pronađenim na području Krapine seže daleko prije nego što je stigao Kramberger. Tako je grof Julije Keglević, čija je obitelj upravljala kamenolomima i proizvodnjom vapna oko Krapine, već u 18. stoljeću na tim lokacijama pronalazio i skupljao očuvane okamenjene ljudske ostatke. Godinama poslije u jednom od krakova krapinskog rudnika Strahinje inženjer Franz Verderber pronašao je fosilizirane ostatke praljudi. Stoga nije čudo, piše Pospiš, da su i samom Krambergeru zaposlenici rudnika poklanjali kosti koje su nalazili znatno prije, ali na posve drugim lokacijama, ne na Hušnjakovu. – Cijeli je grad živio za to, znali su da imaju “nešto veliko”, ali nisu znali što bi s time – kaže nam Pospiš.

Na prostorima Hušnjakove šume nije bio kamenolom, nego su stari Krapinci za potrebe zidanja svojih kuća ondje kopali pijesak, koji se koristio i za šljunčanje pješačkih staza.

Foto: Anđelko Suhodolčan/PIXSELL

– Kosti su doslovno virile iz pijeska, ljude je to malo i plašilo. Kada je padala obilnija kiša, bilo ih je po cijeloj stazi – ističe direktorica Muzeja Hrvatskog zagorja Vlasta Krklec, koja također potvrđuje da su sami Krapinci najzaslužniji na to što je Kramberger došao u njihov grad. Tako se učitelj Josip Rehorić, šetajući se kroz šumu prema Dolcu, zainteresirao za čudne okamenjene kosti koje su ispadale ispod trnokopa i lopata Krapinaca koji su iskapali pijesak. Nekoliko kostiju ponio je sa sobom i o svemu obavijestio krapinskog gradonačelnika Vilibalda Slugu. On je pak zamolio svog prijatelja Kazimira Semenića da skupi još kostiju na Hušnjakovu brijegu, a potom su obavijestili Krambergera, kojem je Rehorić 1895. poslao paket “čudnih kostiju” za koje smatra da su od velike važnosti. I doista, riječ je bila o kostima toplodobnog nosoroga i pragoveda, no Kramberger je tada smatrao da je to još jedno nalazište diluvijalnih sisavaca te mu nije pridavao osobitu pozornost. No, dvije godine poslije gvardijan franjevačkog samostana u Krapini Dominik Antolković također je u šetnji pronašao ljudske i životinjske kosti te opet alarmirao Slugu i samog Krambergera. Tako Antolković zapravo postaje prvi koji je otkrio diluvijalnog čovjeka iz Krapine na lokalitetu koji danas predstavlja svjetsku baštinu. Konačno, 23. kolovoza 1899. Gorjanović Kramberger, onako usput, jer je tada istraživao u Štajerskoj, dolazi u Krapinu, i dalje uvjeren da je to tek lokalitet ostataka sisavaca. No, kada je zagrebao površinu žutog pješčenjaka na Hušnjakovu i ugledao jedan ljudski zub, shvatio je o čemu je riječ i povijest se počela sama pisati. Izdržala raketiranje

Istraživanja u Krapini traju od 1899. do 1905. No, kako je Kramberger obolio od tuberkuloze, na terenu su njegovi asistenti Stjepan Osterman, Vilim Ivanke, Josip Poljak i Stjepan Galijan. I upravo se zadnje godine dolazi do najvrednijih pronalazaka Homo sapiensa. Lubanja C, najočuvanija kost ženske lubanje, simbol je čitave zbirke, a pronađeno je 900-tinjak ljudskih kostiju, oko 1200 alatki i više tisuća fosilnih kostiju životinja, što je najveća i najbogatija zbirka te vrste u svijetu. Svi pronađeni originali danas se čuvaju na Geološko-paleontološkom odjelu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu i nisu dostupni javnosti. U vrijeme Nezavisne države Hrvatske zbirku je htio ukrasti Wehrmacht jer je zahvaljujući nalazištu Neanderthal pokraj Düsseldorfa znao njenu vrijednost. No, nije uspio. Zbirku se moralo skrivati i u vrijeme Hladnog rata pa je tako 50-ih bila negdje u Lici. Kada su 7. listopada 1991. raketirani Banski dvori, u Prirodoslovnom muzeju su se, otkrio nam je Pospiš, od siline udara otvorila vrata na svim sefovima, no krapinska je zbirka ostala neoštećena. Kramberger je 1906. godine izdao i monografiju “Diluvijalni čovjek iz Krapine u Hrvatskoj”, koja je prevedena na većinu svjetskih jezika i još služi kao “znanstvena početnica”.

– Očito je bio geolog ispred svog vremena. Krasila ga je sistematičnost i detaljnost pa je svaki nalaz označio, nacrtao i skicirao. Hušnjakovo je jedno od rijetkih tako detaljno obrađenih svjetskih nalazišta, iz njegovih se nalaza može rekonstruirati cijela kronologija događaja. Uostalom, za svoje je zasluge dobio i Kolajnu cara Franje Josipa I. – objašnjava Vlasta Krklec.

Naposljetku, prepoznao je i potencijal Hušnjakova, imao viziju da će to postati važno turističko središte. Tako je 1948. Hušnjakovo zaštićeno kao prvi paleontološki spomenik u Hrvatskoj, a 1969. na prostorima nekadašnjih mrzlica, Kneippova lječilišta, osnovan je Muzej evolucije, čiji je postav osmislio akademik Mirko Males. Nekoliko godina poslije uređeno je i samo nalazište, napravljene su rekonstrukcije obitelji pračovjeka u plastici te tematski park prema Krambergerovim nalazima. Konačno, 27. veljače 2010. otvoren je novi Muzej krapinskih neandertalaca, čiji su autori Jakov Radovčić i Željko Kovačić, koji uskoro očekuje svog petstotisućitog posjetitelja.