I šovinisti i feministi od žena očekuju da čine ono što im se kaže

Prosvjed #spasime protiv obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama izvukao je na ulice respektabilan broj ljudi. Među njima i premijera Plenkovića koji je prosvjedovao protiv vlastite vlade i HDZ-a koji u pojedinim krajevima Hrvatske na visokim dužnostima ima osvjedočene nasilnike kojih se nerado rješava. Važno je da donose glasove, pa makar i batinom. Pojavljivanje na prosvjedu u Zagrebu nedvojbeno je mudar taktički potez koji će Plenkoviću na kraju donijeti simpatije i izbornu podršku, i to na temi oko koje jedva da je prstom mrdnuo.

Nemojmo se zavaravati, ratifikacija Istanbulske konvencije poslužila mu je isključivo za dodvoravanje Europi i obračun s neistomišljenicima iz vrha stranke. U praktičnom se smislu njezinom ratifikacijom ništa nije promijenilo, što je bilo i očekivano. Plenković sad gleda dobiti na mostu ono što je izgubio na ćupriji i profitirati na ratifikaciji Istanbulske kod jedne publike kad je već izgubio kod druge.

No veliko je pitanje u kolikoj će to mjeri biti moguće jer je i ovaj prosvjed pokazao da Hrvati puno više vole konkretne zahtjeve i rješenja od globalističkih pisanija kontaminiranih radikalnom ideologijom. Dok je Hrvatska marširala protiv Istanbulske, podršku ratifikaciji na ulicama je iskazivao jedva dvoznamenkasti broj profesionalnih aktivistica. Iz Vlade su nas plaćenim istraživanjem uvjeravali da velika većina građana podržava ratifikaciju, ali tu fantomsku većinu nigdje nije bilo za vidjeti.

Danas, međutim, ljudi oko istog pitanja pokazuju želju za akcijom jer nemaju osjećaj da je umotano u ideološki celofan.


Borba protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja i nije ideološko, nego civilizacijsko pitanje, unatoč tome što ju je lijevi dio političkog spektra privatizirao. Sigurnost i zdravlje žena, kao i muškaraca, u normalnom je društvu pitanje kojim se bave svi. I u Hrvatskoj se time bave obje strane spektra, uključujući Crkvu koja nadilazi političke podjele. No u medijskom prostoru ima mjesta samo za profesionalne aktivistice koje u maniri cehova licenciraju ispravne žene i dijele dozvole za bavljenje ovim pitanjem.

Žene koje ne dijele feministička stajališta za njih nisu žene i još se nije dogodilo da su javno stale u njihovu zaštitu kad su ove bile žrtve šovinista. Promicanje takve jednoobraznosti u stvari je duboko degradirajuće za ženski rod. I šovinisti i feministi od žena očekuju isto – da ne budu i ne čine ono što žele, nego što im se kaže.


Nije slučajno to što se u takvoj atmosferi stvorila iluzija da je sprječavanje i borba protiv nasilja nad ženama ideološko pitanje. Iako feministička ljevica nastupa s namjerom da zaštiti svoj fetišizirani ideal progresivne žene, dok konzervativna desnica ustaje u obranu majki i supruga, krajnji im je cilj zapravo isti. Motiv je u stvari nebitan dok god zahtjevi prosvjednika ne idu u smjeru ugrađivanja ideoloških konstrukcija u zakonska rješenja kako je to bilo u slučaju Istanbulske konvencije.

Neka nam ne bude čudno to što konačno svi možemo biti na istoj strani. Iako jednoumlje generalno nije nešto što bi trebalo podržavati, zdravi konsenzus oko važnih društvenih pitanja Hrvatskoj je nasušno potreban. A ovo je pitanje jedno od tih važnih. Važno je zato što bez novog života i zdrave obitelji hrvatski narod nema budućnosti, a života ni obitelji nema bez žena.

Njihov profesionalni doprinos u biznisu, znanosti, odgoju i obrazovanju, sportu, politici i svim ostalim ljudskim djelatnostima kojima se vlastitim izborom bave čini nas dvostruko uspješnijima. Najmanje što im dugujemo sustavna je zaštita od nasilja.
U tom je smislu nebitno tko je pokrenuo inicijativu koja je rezultirala uspješnim prosvjedom.

Važno je samo da se iz svega izrode kvalitetna rješenja koja će biti dosljedno provođena. Slavne osobe iz pop kulture imaju potrebnu dopadljivost i medijsku popraćenost te lakše mogu proširiti svijest o nekom važnom društvenom pitanju. To ih ne čini savršenima ni svetima, nego korisnima.

Zbog svog su načina života pod lupom javnosti i njihove je mane lako pronaći, puno lakše nego bezgrešne ljude s moralnim, stručnim i svakim drugim kredibilitetom koji bi jednakom lakoćom animirali mase kad je to potrebno da se stvari pomaknu s mjesta. Lažno je moraliziranje dio problema, a ne rješenja.

Ljudi su skloni zamjeriti pop ikonama kad s nekih svojih visina dociraju o životnim izborima, neutemeljeno kritiziraju sve oko sebe ili prodaju pomodarstvo pod veliku životnu mudrost, ali često jedva dočekaju usmjeriti otrovnu strelicu u drugom smjeru. U ovom se slučaju svi trebamo izdići iznad potrebe da pokažemo drugima kako smo bolji od njih. Dugujemo to hrvatskim ženama.