Dugo sam se pitao zašto Nitko ništa ne poduzima, sve dok nisam uvidio da sam ja taj Nitko... jedna je od tisuća poruka koje posljednjih dana na stranici Facebook grupe Spasi me ostavljaju znani i neznani koji su trpjeli nasilje u obitelji ili su o tome samo šutke slušali, do jučer zarobljeni u nebrizi institucija i nepovjerenju u sustav, prepušteni strahu, teškim uspomenama i ožiljcima koji se nose cijeli život.
No, dogodilo se, spontano, kao izraz bunta glumice Jelene Veljače koji je pokrenuo lavinu pa je iz udobnih fotelja i anonimnosti društvenih mreža prelio na ulicu. U kratko vrijeme ova je grupa postala možda i jedino sigurno utočište za zlostavljane, mahom, žene i njihovu djecu, kao i zlostavljanu djecu koja su danas već odrasli, ali duboko ranjeni ljudi. Tako je svoju ispovijest jučer hrabro, imenom i prezimenom, ondje objavila i Petra (25), kojom je teško optužila svoga oca, HDZ-ova potpredsjednika Gradskog vijeća Požege Igora Krizmanića.
“Sjećam se vike i galame, sjećam se kako je mami gurao papir u usta, sjećam se divljačkog pogleda dok su mu bile ruke oko njezinog vrata. Sjećam se i moje krvi, ostavio je na kuhači. Sjećam se i rastave. Sjećam se suza, samoozljeđivanja i upornog pitanja: zašto mene tata ne voli?”, napisala je.
Jedna je to u moru ispovijesti koje su pročitane i na prosvjedu koji je samo u Zagrebu okupio 6000 ljudi, s ciljem da se zaustavi pošast obiteljskog nasilja u hrvatskom društvu o kojem se godinama i desetljećima šutjelo. Analogno toj činjenici, i zakonodavni okvir nasilje u obitelji uporno je tretiralo kao prekršaj umjesto kao kazneno djelo, a pritom su se gotovo u pravilu događale situacije da tijekom policijske intervencije u obiteljskom domu oba supružnika, uključujući i premlaćenu ženu, zarade prekršajne prijave.
“Više mi nikad nije palo na pamet zvati pomoć”, napisale su mnoge zlostavljane žene u grupe Spasi me, koja zasad broji 52.300 članova.
Pa, ipak, njihov glas u kratko je vrijeme postao preglasan, zapravo zaglušujuć pa je prosvjed svojom prisutnošću došao osnažiti i sam predsjednik Vlade Andrej Plenković. Onako ljudski, bila bi to hvale vrijedna gesta kada zdrav razum ne bi vrištao, pitajući: protiv koga je na zagrebačkom Tomislavcu zapravo prosvjedovao premijer?
Protiv nakaradnih zakona koje u više od dvije godine mandata nije izmijenio? Protiv svoje ministrice Nade Murganić koja u godinu dana nije implementirala direktive iz Istanbulske konvencije? Protiv svoje vlade? Protiv samoga sebe?
Zar je u Banske dvore trebala doći glumica, kako bi žrtve dobile čvrsto obećanje da će do kraja godine otvoriti telefonsku liniju otvorenu 24 sata i sigurne kuće u šest županija, radeći posao ministrice?
Zar je monstrum trebao pobacati svoju djecu kroz prozor da bi se razotkrila rupa u sustavu zahvaljujući kojoj se zlostavljani roditelj s djecom nema kamo skloniti pa je majka s Paga sa svoje četvero djece, protivno dosadašnjoj praksi i u strahu od lošeg publiciteta, sada smještena u SOS selo?
Pa, ipak, iskorak hrabre Petre urodio je plodom pa se njezin otac, moćni požeški političar, istoga dana povukao sa svih dužnosti. Vrijedilo je!
Sustav koji je u problemu nije u problemu od jučer, nego oduvijek. A njegova se promjena ne može izvršiti pukom promjenom zakona i misliti kako je time sve rješeno! Plenkovic isto tako ne moze preko noci mijenjati sustav, jer mu to pak drugi zakoni ne omogucavaju. Nazalost, u nasoj su drzavi ministrima ruke poprilicno vezane, a onda ih se poziva na odgovornost, ne pitajuci se imaju li sredstva i prostor za promjenu?! Resoru ministrice Murganic fali zaposelnih, a znate li proceduru zaposljavanja i koliko to traje?! Znate li koliko traje i koliko je postupaka potrebno kako bi se ljudi s jednog radnog mjesta "prebacili" na drugo? Za početak, ponuditi podršku i pomoć žrtvama, a zatim korak po korak mijenjati cijeli sustav! A tko imalo znanja ima o znanosti upravljanja i javne uprave, zna o čemu pričam.