Tko jedino fućka za pucama u staračkom domu?
- ?
- Ekspres-lonac!
Cvrkuće mobitel.
Nepoznat broj.
- Miljenko, Brane je. Čujem da opet pišeš u Večernjaku, pa ako nije problem, da mi doneseš "Nedjeljni" u starački dom u Crnatkovu ulicu - iznenadi me stari prijatelj Branimir Jedvaj, vjenčani kum Josipa Kužea.
Gradska legenda.
I više od toga.
Kupim Večernjak i nešto pride pa pravac u dom.
Pozvonim i uđem, a oko mene momčad ocvalih hokejaša.
Svi s palicama.
Preciznije štapovima.
Raspadaju se ko šumeće tablete.
I moj Brane jedva hoda.
Ali ne da se.
Štap mu ne treba.
- Dok je Zdravko Mamić bio u Zagrebu, Štef Lamza i ja primali smo redovite dodatke na male mirovine. Bilo je za hranu, režije, cigarete, piće… Ma, udobno se živjelo. Ali jednog dana Maminjo mi dade 3000 eura i reče: " Brane, dugo me nećeš vidjeti!"
I ode naš zajednički prijatelj u Hercegovinu, a Brane u dom.
- Moj drugi otac dr. Pavao Slavić mi je pomogao da preživim najteže trenutke u životu. I sad s 90 godina potegne od Trešnjevke do Crnatkove da mi da za cigarete i lijekove.
Dr. Slavić pomogao je Jedvaju dok je "boravio" u Lepoglavi.
Preko Marka Veselice sredio mu je posao u zatvorskoj knjižnici.
Kad je pomilovan, zaposlio se kod Milana Šećkovića u "Škorpionu".
Iz tog vremena pamtim jednu nezaboravnu scenu u svečanoj maksimirskoj loži.
Nakon pobjede Dinama oglasio se službeni spiker na stadionu: "A sad će igraču utakmice Zvonimiru Bobanu nagradu uručiti predstavnik "Škorpiona" Branimir Jedvaj.
U tom trenutku u svečanoj loži diže se šokirani upravitelj zatvora i reče uzvanicima:
- Jebo te, pa ja sam ovoga jučer pustio iz zatvora!
Sutradan sam sa Zvonimirom Bobanom otišao do "Škorpiona" da podigne nagradno odijelo. Tad je prvi put ugledao i svoju buduću suprugu Leonardu.
- Šuker i Boban svratili su kasnije do "Škorpiona", a ja sam na piće pozvao Leonardu. Otad je Zvone bio naš stalni posjetitelj, a kad nije bilo mušterija često sam ih viđao kako se strastveno ljubakaju u butiku – nastavlja Brane, dodajući da je mjeru za odijela na Marakani uzimao Džajiću i Cvetkoviću.
- Kad sam na tekmi Zvezda – Dinamo najboljem igraču darovao odijelo na centru igrališta zagrlio sam ga da se ne bismo tri puta poljubili. Bio je izravni TV prijenos, a ovi moji sa Zavrtnice vrat bi mi zavrnuli da sam ga tri puta kušnul – kaže Jedvaj i sjeća se kako je najvjernija mušterija "Škorpiona" bio i Milorad Dodik.
- Gazda Milan Šećković boravio je u Londonu, a butik koji sam vodio poslovao je kao u bajci. Lova je samo kapala. Za nagradu mi je Šećković na novoj tržnici u Dubravi otvorio lokal. Ušao sam u posao s prijateljem Željkom Mavrovićem, ali nam je biznis, nakon šest mjeseci, riknuo - kaže Jedvaj uz tvrdnju da je naš poznati boksač Mavrović najinteligentniji među sportašima.
- Znam ih na stotine, ali takvu inteligenciju malo tko ima.
Evocirali smo Brane i ja mnoge stare, lude uspomene i on me u trenutku provali:
- Ma znam da ćeš pisati kako sam diplomirao pravni faks a da knjigu nisam otvorio.
- Znaš i da hoću.
Sjedoh i ubacih ga u poglavlje "Bez njih Zagreb ne bi bio isti".
Jedinstveni Jedvaj
Svi znamo priču o Vasi Ladačkom, ali puno je jača storija o Brani Jedvaju, samo nije opjevana.
Jedan od najčudesnijih likova koji je kružio oko Mandušinog zdenca.
Nije diplomirao u jedno popodne na banjalučkom faksu iz općenarodne "odbrane" kao neki naši "ugledni" političari.
Brane je, nakon dugogodišnjeg čučanja na zagrebačkom pravnom faksu - diplomirao.
Pritom nije nikad otvorio ni jedan udžbenik, skriptu, zakon…
Nije išao ni na predavanja.
Bio je institucija na pravu.
Poznavali su ga svi profe, zaposlenici i studenti nekoliko generacija s kojima se družio dok napokon nije diplomirao.
- Kad završim faks, dojahat ću na konju po diplomu - rekao nam je u birtiji iz koje je rijetko izlazio.
Vasa Ladački je sa svojih sedam dana pravi amater za Jedvaja.
Njegova želje – naša obveza.
Od gospodina Brdeka posudili smo konja, s hipodroma prikolicu kojom smo ga dovezli pred faks pa je Brane dojahao do Meštrovićeve "Povijesti Hrvata" i, s diplomom, odjahao do Kavkaza na cugu.
- Igrao sam s Jedvajem nogomet u Tekstilcu. Upadao je u prvu momčad preko veze - prisjetio se tada Pavo Kremenić.
Sve žive profe je zadužio i podmitio pa su mu redom poklanjali ocjene.
Nije išlo nikako samo kod Eugena Pusića.
Falio mu je taj jedan jedini ispit do diplome.
Eugen se nije dao.
Prošle su godina, dvije, tri…
Pusić nije popuštao.
Testovi su se tada izvlačili na šapirografu pa smo znali od Ive Kruca i Štefa Sukačića dobiti matrice i rješavati pozitivno testove.
No neki profe uzimali su i matrice pa smo skupljali otiske s valjka gdje bi se skupilo desetak pitanja.
A prof. Eugen Pusić uzimao je matrice i, za svaki slučaj, rupčekom brisao valjke.
Brane je godinama tražio izlaz i diplomu.
Knjigu, naravno, nije namjeravao kupovati ni otvarati.
I onda smo u Karaki skovali plan kako Pusiću maznuti test.
Kad je na šapirografu izvukao pitanja za pismeni, spalio matrice i prebrisao valjke, stavio je testove u torbu.
Od tog trenutka počeli smo ga slijediti.
U Zagrebu se održavao stručni simpozij, a ručak za sudionike bio je u Lovačkom rogu. Čim je Pusić sjeo za stol, naši konobari i frendovi odradili su svoj dio.
Jedan ga je zalio naručenim gustim sokom, a kad je otišao na WC da se opere, drugi je iz torbe na podu maznuo test.
Triler.
Le Carré.
Brane, naravno, nije riješio sva pitanja na pismenom.
Dovoljno za solidnu trojku.
Na usmeni je došao vidno nervozan i znojan.
Iz pederuše su mu ispale karte za Dinamov derbi s Hajdukom i mali pištolj.
Dovoljno da Pusić uoči.
- Profesore ja više ne znam što ću. Već tri godine učim samo vaš predmet koji mi fali do diplome. Ubit ću se ako padnem. Tresem se koliko me sve to živaca koštalo. Totalno sam blokiran.
Pusić je pregledao test.
Znajući da nikako nije mogao nabaviti isti ili prepisati dao mu je dvojku.
Čim je diplomirao Brane se otisnuo u Zagorje i zaposlio u Klanjcu kao sudac za prekršaje.
- Kak bum ja rešaval spise i pisal presude kad o pravu i zakonu nemam blage veze? - potužio nam se na šanku.
A onda je ekipa završenih pravnika pronašla spasonosno rješenje:
- Branči, buš nam prek vikenda pekel roštilj, a mi bumo ti rješavali spise.
I to je funkcioniralo neko vrijeme dok Jedvaju nije dopizdilo pa se otisnuo u taksiste.
U međuvremenu je, malo zbog hrvatskog nacionalizma a malo zbog onih bonova za benzin u vrijeme parnih i neparnih vožnji, završio u Lepoglavi.
Joža Kuže i ja iskopali smo neke veze i pronašli način da ga posjetimo u buksi.
Kad smo mu pokušali uvaliti lovu, sledio se:
- Jeste ludi, pa ni mrtvi ne smijemo imati ili uzimati pare.
Kad je odslužio svoje, bavio se svim i svačim.
I ekipa sa Zavrtnice ušla je u one nešto ozbiljnije godine.
Nekad je ta Brančijeva škvadra znala na Džamiji ukrasti tramvaj i voziti ga do Borongaja.
Vozač bi samo skoknuo u "Kvarner" na pi-pi.
U ekipi su bili igrači Zagreba Antolić, Smolek i Lugarić.
Pa neizostavni Žuža.
Jednom su, iz malog kamiona koji je vozio Jedvaj, ispustili ulje iz kočnica pa je Zvonimirovom prozujao kao Lauda.
Palila su se uzalud crvena svjetla, Brane je jurio i odjurio do jedne ograde.
Jedvaj je jedva spasio živu glavu.
- Ja jesam lud, ali ovi moji su još luđi. Zamisli Koka (Smolek) i Kuja (Antolić) maznuli su smetlarima tricikle i odvezli se u Kranjčevićevu na trening dok su djelatnici čistoće trčali za njima.
Kad su mu propali svi biznisi, Jedvaju su pomagali Kuže, Mamić i dr. Slavić.
A nekad je s dr. prof. Željkom Matićem i njegovom obitelji obilazio najveće američke gradove od New Yorka do Chicaga. Pritom je bio gost najvećih američkih biznismena i bogataša.
- Bio sam i u Bijeloj kući i sjedio u stolcu mog najdražeg američkog predsjednika Johna Kennedyja. Ma, kad bih napisao roman o svojem životu bio bi to pravi bestseler i scenarij za nemogući film.
Članak je pitak i tečan. Svrstao bih ga u ZF štivo. Mašta može svašta.