Zašto je Ranko Marinković nazvao Ivu Andrića fra Jovan Beg i kakva je mračna tajna mučila Vesnu Parun

Privatni album
26.03.2022. u 10:32

Legendarni kroničar skrivenih zagrebačkih kutaka piše o svojim burnim doživljajima. Uskoro i knjiga u izdanju Večernjeg lista

Svaka je nova

Država djeva

Dok je ne sjebu

Zdesna i slijeva

(V. Parun)

RANKO MARINKOVIĆ PJEVA NARODNJAKE

Scena koju nikada neću zaboraviti. Za okruglim stolom našeg birca u Frankopanskoj Mujo Nadarević, Edo Vujić, Pređo Vušović, Mladen Šoškić, Vlatko Dulić – Lala, Kiki Kapor, Ivica Čukelj, Tomislav Palinić – Ćošo, Pavo Kremenić… a književni klasik Ranko Marinković pjeva iz svega glasa:

Čoban ćera ovčice…

Pjeva li, pjeva. K’o pravi turbofolk-pjevač.

Ulazi moja starija kći Mia i u šoku me s vrata pita:

– Ćaća, je li to onaj pisac iz čitanke čijeg “Kiklopa” obožavam?

– Jest!

– Bože dragi, da mu nije slabo…

Onda je uslijedilo objašnjenje koje moja klasičarka i nije do kraja razumjela.

– Lakoj lane, diri, diri, dane… – zavija Ranko, a ja Miji pričam kako je u pitanju igra “Mura Đaponeza”. Igra s tri novčića. Pogađa se zbroj kovanica u našim ispruženim rukama. Zadnji plaća, predzadnji naručuje i poslužuje, a onaj do njih pjeva na sav glas već spomenutog “čobana”.

Ranko je, istini za volju, bio sretniji kad je pjevao nego kad bi plaćao. Čekajući da igra završi, pisac nam je često pričao zanimljive priče.

– Fra Jovan Beg predbacivao mi je da često koristim strane riječi u svojim djelima.

– Tko je fra Jovan Beg? – bio sam znatiželjan.

– Ivo Andrić. Bio je prvo franjevac pa srpski književnik, a pisao je uglavnom o Bošnjacima i Turcima. Zato sam ga prozvao Fra Jovan Beg. I sad on mene kritizira da upotrebljavam previše stranih riječi, a njegovi su naslovi “Ex ponto”, “Prokleta avlija”, “Na Drini ćuprija”… Festival stranih riječi.

U općoj zafrkanciji Ranko nam je servirao i pričicu o Simi Matavulju.

– Kad se ženio stari Simo Matavulj puno mlađom djevojkom, djeca su za njim trčala i vikala:

Ženi se čika Sima,

bit’ će pičke svima.

Simo je sve to strpljivo odslušao, a onda uzvratio lajavim klincima:

Kad je mlađi bio Sima

Jebo vam je mame svima!

Ranko je bio i autor one kovanice “labavi može da zabavi”, koju često citiram. Pogotovo što mi godine sve brže grizu mladost.

Zamolio sam velikog pisca da mi za Večernjakov “Kavkaz”, koji sam tad “brljao”, napiše jedan haiku. I on mi isprve ispuca:

Unproforče naša tugo

Što si tako puko

Oli ti dolar nije stigo

Ili ti se nije digo.

Pošaljem ja to u tekstu kad me trznu urednik Branko Vukšić:

– Nemoj se zezati s Marinkovićem! Pa nije valjda to njegova pjesma.

Ne vjeruje Branko. A ja baš u birtiji s Rankom i kažem mu, ako želi, da će mu klasik ponoviti svoje zadnje književno djelo. I baš dok spikam s Vukšićem sav zadihan i preplašen, ulijeće u kafić Ivo Brešan.

– Što bi? – pita ga Ranko.

– Sav san se smanta kad san vas vidija. Poletija san priko ceste i skoro me auto udrija!

– Ma Ivo, vidi koliki si. Razbio bi se auto da si ga “udrija”.

Učlanjuje se s rundom i Kemo Mujičić i obraća se Ranku:

– Profesore, zar niste na moru?

– Ma kakvom moru, ja sam na umoru.

– Ne bi se reklo, super izgledate.

– E, moj Kemo, izgled često vara.

Kemo je potom nagovorio Marinkovića da napiše predgovor za zbirku pjesama glumca i našeg prijatelja Duška Gruborovića. A Ranko me, uz putnu, trznu:

– Sin me gnjavi da bi trenirao košarku.

– Nema problema! – rekoh.

– Ali on bi samo u Cibonu.

– Ma ni to neće biti problem – kažem i dogovorim randevu književnog i košarkaškog giganta. Ranka Marinkovića i Mirka Novosela. Problem je bio riješen.

A već sutra u “bazi” Ranko je opet zapjevao:

Čoban ćera ovčice, lako je lane …

RAPSKI PROBLEMI SLOBODANA NOVAKA

Koliko ste puta čuli frazu “Doći u Rim i ne vidjeti papu”? Baš mi je to bilo u glavuši kad sam stigao na Rab u hotel Istra kod prijatelja Renića.

– Doći na Rab, a ne vidjeti Slobodana Novaka, pisca iz lektire, kojeg neizmjerno cijenim, bio bi kiks za znatiželjnog novinarčića – apeliram na svoje domaćine.

– Zvali smo njegove prijatelje i znance, ali kažu da Novak uglavnom nikoga ne prima i baš nije na dispoziciji novinarima – obavijestio me Mate.

U spiku je uskočila Matina frendica Bobana:

– Pokušat ću ja.

Dan kasnije špancirali smo po Golom otoku razmišljajući kako je premalen da primi one koji bi ga zbog pljačke Lijepe Naše trebali trajnije naseliti.

– Možete danas kod Novaka – javila nam Bobana.

Ravno s Golog otoka eto nas u centru Raba ispred zidina vrtne bašte našeg klasika. Kapiju nam je otvorio čarobnjak književne riječi, čiji su “Mirisi, zlato i tamjan” bili moje omiljeno štivo. Bio je u kupaćim gaćama jer se s unukom Marinom upravo vratio s plaže.

– Znate da vas redovito čitam u Večernjaku? – reče, a ja porastoh iznad rapskih zvonika.

Trenutak kasnije spusti me ispod razine mora rekavši:

– Viceve naročito. Uvijek su dobri!

Ako ništa drugo, vicevi mi pomogoše da otvorim vrata velikog pisca.

– Kako to da kultne predstave “Mirisi, zlato i tamjan” nikad nisu gostovale na Rabu? – pitam.

– Nikad ni neće jer uvijek uvjetujem redateljima da nipošto ne dolaze na Rab.

– ?

– Babaja je snimio film po mojoj prozi pa su mi nakon rapske premijere tanjuri letjeli po dvorištu iznad glave. Ljudi se prepoznali, a ja pišući ni na koga određenog nisam ciljao. Rabljani su bez razloga bili ljuti, a moje dvorište puno razbijene keramike.

Nakon ugodne spike i putnog pića zadovoljno se vraćamo put hotela Istra, u kojem sam, uzbuđen, hitio v gubček bocu Krauthakerovih čarolija.

Klasik literature. Klasik vina. Užitak za dušu i tijelo.

ŽIVOTNI HOROR
VESNE PARUN

Kad je bila lijepa, kažu prelijepa, Vesna Parun pisala je ljubavnu poeziju. “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih” i još puno, puno nježnih stihova. Pod kraj života, kad je njena zadnja ljubav, Arap Adnan Al-Marzuki, napustio Zagreb, počela je pisati opake Kurcomlatiće:

EH DA NAM JE KURAC

MINISTAR KULTURE

PORNIĆI BI BILI

VRH LITERATURE

Za Valentinovo “priveo” sam Vesnu u Saloon i tom mi je zgodom šapnula:

– Pišem autobiografiju. Sve dramatične događaje svog ludog života. Bit će to horor svih horora. Bez ikakve zadrške i pardoniranja. Revolucija i senzacija!

Pitam kasnije njezina najvjernijeg prijatelja Branka Pejnovića, autora dokumentarca o našoj najvećoj pjesnikinji, što je s tom autobiografijom. Gdje se zagubila?

– E to može znati samo Čutura, koji u Nacionalnoj čuva sve njezine rukopise. Ima puno zainteresiranih čak iz samog vrha vlasti koji neće dozvoliti da se to objavi.

– Tužno, jer nam je u dugim spikama na liječenju u Stubakima pričala kako je nju i sestru godinama zlostavljao i silovao vlastiti otac. Kako…

Ali dosta s tim “kako”. Sve bi dalje bilo utuživo. Vesne nema. Svjedok je Branko. Ali bolje stati, jer neka su imena kapitalna.

Sama Vesna imala je čudesne proročanske i iscjeliteljske moći. Bavila se hiromantijom. Gledala je i meni u dlan. U butiku Barbara kod Zdenke Bedeković izgatala mi je dvije kćeri, ali i jednog sina, kojeg nemam. Ili ne znam da ga imam.

Poklonila mi je tom prilikom svoj akvarel “Čovjek koji je izgorio spašavajući pčele”. Dobio sam knjigu poezije i zbirku Kurcomlatića, kratkih, slatkih, prostih političko-erotskih stihova. Uz autobiografiju koja je dobro bunkerirana u njezinoj ostavštini, Vesna je u Siriji napisala i proročanski roman “Najduži dan u Damasku”.

– Nažalost, taj rukopis posjeduje Adnan, njezina najveća ljubav. Čekamo da se tamo ratno stanje smiri i da dođemo do ove kapitalne knjige – optimist je rastočki Jesenjin, pjesnik Branko Pejnović.

Njegova ideja da se podigne spomenik Vesni Parun ne nailazi na odobravanje vladajućih. Tko je pročitao Kurcomlatiće, bit će mu jasno i zašto.

– Ma godinama ja vodim borbu s gradom da se u Preradovićevoj 28 postavi reljef koji je izradio Munir Vejzović. Na toj adresi Vesna je 1953. godine napisala antologijsku pjesmu “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”, i to ženi koja joj je preotela Pjera Breškovića.

Kod Vesne sam bio i s našim zajedničkim prijateljem dr. Žarkom Dolinarom, koji je u Zagreb prvi “dopelao” Viagru. Pitali smo ga tada dižu li tablete stvarno onu stvar. Kimnuo je glavom i dodao:

– Ugovoril sam spoj s jednom zgodnom pucom, popil Viagru, a ona ni došla. Pimpač mi je tak bezveze stajal skoro tri vure.

Vesnu je Žarko, inače prvi svjetski prvak u povijesti hrvatskog sporta, u Stubakima slatko nasmijao:

– Zamisli, Vesna, da smo ti i ja ljubavni par i da se hoćemo poševit. Kak bi to zgledalo? Ja imam kateter, a ti nepokretna s gušom u kolicima.

I prolaze kazaljke.

Jure, vrte se k’o ringišpil.

Nema Vesne.

Nema Žarka.

Ostaše samo uspomene.

Komentara 2

FA
fantom1
19:26 27.03.2022.

Ivo Andrić bio je prodana duša,jer kao Hrvat pisao je na ekavici, naravno za pare, koje su uvijek bile u Beogradu.

UR
urban2all
14:04 28.03.2022.

Sve krkan do krkana

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije