Ili vjera ili nacija. Bilo je samo pitanje na što će zalijepiti najniže strasti sa svjetskog nogometnog prvenstva, tj. točnije na koga i zbog čega, vjere ili nacije.
Premda je “dobitna kombinacija” kada je oboje u pitanju, kao u slučaju hrvatskog reprezentativca Danijela Subašića, zbog kojega su srpski mediji slavili pobjedu hrvatske reprezentacije, na krivi način, dakako, prebrojavajući mu krvna i vjerska zrnca u obitelj, što je u Hrvatskoj podiglo tenzije na najvišu razinu.
No, Subašićeva priča podsjetila je na jednu ratnu, kad su na samome početku rata naoružani mladići upali u stan umirovljenog protojereja Srpske pravoslavne crkve o. Jovana Nikolića. Doznavši njegovu trešnjevačku adresu, oko dva sata nakon ponoći i počeli su grubo pretresati stan. Nakon što ih je nekoliko puta, uz preplašenu suprugu, pitao što traže, drsko su mu odgovorili da ništa ne ispituje, psovali četničku majku i prijetili najgorim svršetkom. Dakako, nisu imali pojma da je prota Jovica tada bio jedan od rijetkih svećenika SPC-a koji nisu pobjegli iz Hrvatske, kako bi dali potporu Miloševićevoj agresiji, nego da su ostali u svojoj domovini i kako bi bili uz svoje vjernike, koje su drugi svećenici napustili.
Kada ih je pred zoru molio da mu napokon kažu što traže i nakon što su mu ponovno psovali četničku majku, proti Jovici je “puknuo filmu” pa im je rekao: “Je l’ vi, deco, znate tko sam ja? Ja sam vam, bre, ustaški pop!” Da, baš tako, jer su ga tako etiketirali kolege svećenici koji su napustili Hrvatsku i agresorska (subraća po naciji) koji su na nju navalili.
Također, kada je trebalo dokazati svoje hrvatsko državljanstvo, podizanjem prvih domovnica, o. Jovan Nikolić stao je u dugi red na Zagrebačkom velesajmu i kada je došao do šaltera, mlada ga je službenica upitala može li, kako su propisivala pravila, navesti imena dvoje svjedoka, koji će posvjedočiti da stalno boravi u Zagrebu od 1948. “Au, dete, kardinal Kuharić će sigurno da dođe i da mi svjedoči, ali koga drugoga da nađem, svi su pomrli…”, odgovorio joj je on u iskrenoj zabrinutosti, a ta sličica iz njegova života sve govori i ne trebaju joj dodatna tumačenja.
U Hrvatskoj postoje i Hrvati pravoslavci, jer se na zadnjem popisu stanovništva 16.700 građana tako izjasnilo, baš kao što je golman Subašić rekao da je on Hrvat katolik, ali od oca pravoslavne vjere. Pa što onda? Dirnuo je svojom pojavom u najniže strasti i stereotipe balkanskog primitivizma i to u trenutku svjetskog prvenstva, kada po reprezentacijama igraju nogometaši nimalo domicilnih prezimena, boja i vjera. Po o. Jovici Nikoliću danas se zove godišnja nagrada Hrvatskog helsinškog odbora za ekumenizam i dijalog. Ne zato što je bio Srbin i pravoslavac, nego zato što je bio čovjek na sliku i priliku Božju.
Baš kao i golman Subašić, čija vjera i nacija, njega ili njegovih otaca, ni u ovome, kao ni u bilo kojem drugom trenutku, ne bi trebala biti ni na kakvom dnevnom redu. Balkanskim primitivcima baš usprkos i unatoč.
Nitko nije mogao utjecati na svoje etničke korijene, ali svatko je imao i ima priliku da pokaže koliko mu je stalo do njegove Domovine....Hrvatske! A oni, koji Hrvatsku ne smatraju svojom jedinom Domovinom (bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest) za koju su, ako treba, spremni i život dati....eeeee.....takvi nisu i ne mogu ni biti "Hrvati"! Svi ostali, kojima je Lijepa Naša u srcu naravno da jesu "pravi" Hrvati i etničko podrijetlo s tim nema nikakve veze!