Kakve koristi srpska manjina ima od toga što se hrvatska većina i nakon četvrt stoljeća pita doživljavaju li Srbi Hrvatsku kao svoju državu, odnosno kakve koristi hrvatska većina ima od toga što se srpska manjina pita je li Hrvatska jednako i njihova država?! I do kada će politički istaknuti građani Hrvatske imati problema s proslavom oslobodilačke akcije Oluja, ili sa žaljenjem za nevinim srpskim žrtvama? Zar još uvijek odnosi Hrvata i Srba nisu na razini deplasiranosti takvih pitanja koliko god paljenja hrvatskih zastava u Vinkovcima i Vukovaru ili povici "Ubij Srbina" u Kninu govorili suprotno. Samo nerazumni Srbi ne osuđuju paljenje hrvatske zastave, jednako kao što samo bezumni Hrvatine mogu podržavati morbidne povike.
Manjinski doajeni
"Proveo sam četvrt stoljeća boreći se protiv takvih poruka i politika, no očito da smo se ovdje u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, navikli živjeti s porukama nasilja i netolerancije", komentirao je Milorad Pupovac Hini "događaje dana" u Kninu i Beogradu, nakon Šešeljeva ponovnog paljenja hrvatske zastave na obljetnicu Oluje. I na RTL-u je, komentirajući poruku Beograda slanjem ministra Aleksandra Vulina u Jadovno iako je Hrvatska već zbog njegova ranijeg istupa povukla veleposlanika iz Srbije, tek u trećem odgovoru na uporna pitanja Pupovac ustvrdio da nije zadužen za crne kronike srpsko-hrvatskih odnosa, dodavši da se mora čuti i kako pojedine vijesti i poruke čuju pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj. Nažalost, ta se njegova poruka nije čula ni taj put jer je on sam naglasak stavio na nešto što je očito. Voditelji RTL-ova Dnevnika samo što ga nisu molili da izgovori kakvu-takvu kritiku Beograda, ali Pupovac je tvrdoglavo dobar dio razgovora potratio na izbjegavanje odgovora, a preostalo vrijeme na izjednačavanje krivnje, suprostavljajući skandaloznom istupu ministra koji je predstavljao Srbiju malu skupinu politički beznačajnih hrvatskih građana. Premda je imao idealnu priliku da pošalje nedvosmislenu poruku da srpska manjina u Hrvatskoj ne treba takvu pomoć iz Beograda, čime bi pridobio povjerenje cijele Hrvatske, o kojem stalno priča.
Sramota je gradonačelnice Knina kao domaćina, a ne služi na čast Đuri Glogoškom i Marku Perkoviću Thompsonu što svoj autoritet nisu iskoristili protiv neciviliziranog skandiranja, ako su ga čuli, dok je stvar hrvatskih medija, političara i države da to osude, što je i učinjeno. Od predstavnika srpske manjine pak očekuje se da kad Srbija potpiruje vatru barem ne dolijevaju ulje, ili politikantski ne guraju vodu na mlin Srbije protiv istine o ratu u Hrvatskoj.
Pupovac je i ove godine našao izgovor da ne ide u Knin, ovaj put uvjeren kako će tamo "biti svađe i iskazivanja mržnje između onih koji su istinski poštovaoci mira i onih koji to nisu". Zbog pojedinaca ili šačice onih koji mrze, "kaznio" je ogromnu većinu koja ne mrzi. Šešeljeve ispade mržnje, kaže, treba izolirati, ali kninske pijane ispade ne ignorira već ih tretira kao indikatore protumanjinske politike u Hrvatskoj čak i kad ih svi osuđuju!?
I nakon protusrpskog ispada europarlamentarke Ruže Tomašić, od kojeg se i sama naknadno ogradila nakon što su je osudili hrvatski mediji, politika i javnost, Pupovac je pisao predsjedniku Europskog parlamenta Martinu Schulzu. Prešutivši hrvatske reakcije, ustvrdio je kako se u Hrvatskoj protekle tri godine tolerira narastajuća antimanjinska atmosfera. I antićiriličnu kampanju predstavio je kao hrvatski problem, a ne izoliranu ratnu traumu Vukovara. Komentirajući za srbijanski Blic izbor Kolinde Grabar-Kitarović, kazao je da u sljedećih godinu dana ne treba očekivati unapređenje odnosa Srbije i Hrvatske, ali čim je Vučić došao na inauguraciju hvalio je pozitivne pomake, s naglaskom na Vučićevu dolasku, a ne i na pozivu hrvatske predsjednice.
Dok se srbijanski ministar Aleksandar Vulin obrušio na Antu Gotovinu, a Aleksandar Vučić ga pravdao time što ni Hrvati nikad ništa pozitivno ne kažu za srbijanske generale, kao da je i Gotovina ratovao u Srbiji, i Pupovac je zauzeo stav da Srbi u Hrvatskoj ne mogu prihvatiti imenovanje Gotovine u Vijeće za nacionalnu sigurnost. Unatoč presudi suda u Haagu, neprihvatljiv mu je i apolitični, mirotvorni i budućnosti okrenuti Gotovina. Štoviše, svoje opravdano inzistiranje na progonu zločina u tijeku i nakon akcije Oluja, Pupovac je nepotrebno uokvirio hinjenom brigom za dostojanstvo generala Markača i Gotovine kazavši kako konačno s njih treba skinuti odgovornost za zločine u Domovinskom ratu. I nakon presuda dvaju sudova u Haagu!? Drugom je zgodom rekao: "Šešelj je primjer nezavršenog posla Haaškog suda, a ima i primjera loše završenog posla Haaškog suda". Tko onda u Hrvatskoj "razgrađuje međuetničko povjerenje i političku toleranciju", što je omiljena Pupovčeva fraza i tko vjeruje u njegove lamentacije o "izgradnji mira i međusobne tolerancije, jer je to jedini način na koji se može istinski završiti rat na ovim prostorima".
"Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati. U mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika poput njega", napisao je svojedobno bivši predsjednik u svome reagiranju, kad mu je posvetio i kovanicu o etnobiznisu, optužio ga za reketarenje parlamentarne većine, te postavio pitanje koga Pupovac uopće predstavlja.
OrAH je lani u prosincu izašao s konceptom integrativne politike za manjine koji je polazio od toga da je postojeći sustav pozitivne diskriminacije manjina zapravo put u njihovu segregaciju (zasebne škole u Podunavlju). Predlagali su ukidanje zajamčenih manjinskih mandata te njihovo sužavanje jer se ovako uvodi nejednakost i trgovinu u manjinsku politiku. Upravo od manjinskih doajena, Pupovca i Furija Radina taj je poziv na promjene odbačen i prije nego što je predstavljen. Izborni sustav je takav da, uza sve njegove kvalitete i minuli rad iz vremena kad se nije lako živjelo od "etnobiznisa", Pupovac ne može biti neizabran. Uvijek se nađe Hrvata kojima je on a prijetnja, opasnost, prepreka ili provokacija, te Srba koji podržavaju baš takvog Pupovca. Proteklog svibnja je na izborima za Vijeće srpske nacionalne manjine u Zagrebu od 23.551 birača izašlo njih tek 591 ili dva i pol posto, te ih je 442 dalo glas Pupovcu. Na prošlim parlamentarnim izborima 12,46 posto pripadnika srpske manjine iskoristilo je posebno biračko pravo i Pupovac je dobio 7,9 posto glasova ukupnog broja birača za listu srpske manjine ili 14.541 od 183.992 birača, ispred Vojislava Stanimirovića sa tek nešto manjim brojem glasova. Doduše u saborskim klupama sjede i predstavnici manjina čiji se legitimitet mjeri u stotinama glasova (Nazif Memedi 2007. sa 305 glasova, a rekorder je Nikola Mak 2003. sa 265 glasova).
Šteta je što je analiza bivšeg predsjednika države bila osobno motivirana zbog pisanja Novosti o ZAMP-u pa je trpjela prigovore formalne nevjerodostojnosti premda je prilično utemeljena. Primjerice, što je Pupovcu trebalo neposredno nakon skandaloznih izjava srbijanskog državnog vrha o akciji Oluja i Hrvatskoj, sastajati se s Aleksandrom Vučićem, treći put od veljače, te jedva dva i pol mjeseca nakon njihova zadnjeg sastanka u Beogradu. Svaki put nakon što Šešelj zapali našu zastavu u Beogradu, a politički vrh u Srbiji posije sjeme razdora, Pupovac odlazi Vučiću raspredati o pomirbi, toleranciji, povjerenju, dakako izjednačujući odgovornosti, žrtve, zločine... Sada je neposredni povod bio od svih odbačeni Vučićev prijedlog zajedničkog dana sjećanja na žrtve sukoba na bivšem jugoslavenskom području, koji je svojevrsna parafraza osobito od antifašista ismijanog prijedloga Franje Tuđmana o miješanju kostiju crvenih i crnih u Jasenovcu. Kako je ta nekoć neumjesna ideja pomirbe potaknuta od antifašista Tuđmana, Pupovcu sada postala pristupačna kada dolazi od nekadašnjeg agresora na bivšem području Jugoslavije, stvar je njegove logike. Ali ako on ni nakon 20 godina ne može otići u Knin, odakle mu pravo da žrtvama pokušava nametnuti da jednako žale i za životima agresora?! Premijer Zoran Milanović tu ideju odbacio je na način koji ne ostavlja mogućnost ni da se o tomu razmišlja. Unatoč tomu, Pupovac je pristao biti vanjskopolitička marioneta prozirnog Vučićeva mirovnog projekta kojem je cilj preko naoko uzvišenih osjećaja izjednačiti krivnju svih strana za rat na ovim prostorima. Je li bilo pošteno tako okrenuti leđa Zoranu Milanoviću nakon svih sukoba u koje se on beskompromisno upustio štiteći prava srpske manjine i u Vukovaru kao hrvatskoj svetinji? Nije li i za srpsku manjinu u Hrvatskoj štetno da Pupovac sada odlazi Vučiću u Beograd netom nakon što je Nikolić Hrvatsku oslobođenu u Oluji nazvao obnovljenom državom "koja im je ostala od Pavelića, a bila priznata jedino od Hitlera". Bez obzira na to koliko je možda to bilo i isplativo s obzirom na to da je Vučić obećao "Milorada" financijski potpomagati u očuvanju srpskog identiteta i kulture, kako se to politički korektno kaže, što god to stvarno značilo. Ni riječi kritike Pupovac nije uputio Beogradu zbog neodgovornog dizanja tenzija i uvreda na račun Oluje i Hrvatske, nakon čega se i moglo očekivati reakcije kakve su uslijedile ako ne u Kninu onda sigurno u Dubrovniku prema turistima iz Srbije. Štoviše, poručio je Beogradu da Srbi u Hrvatskoj pozdravljaju činjenicu da se Srbija trajno opredijelila za doprinos miru, povjerenju i stabilnosti u regiji. "Umjesto da pitanje Srba u Hrvatskoj koristimo za obračunavanje, odlučili smo da to pitanje postavimo kao pitanje obnove povjerenja", zaključio je Pupovac 12. kolovoza u Beogradu. Nakon što mu u proteklih četvrt stoljeća nije uspjelo da to realizira, Pupovac se još ne pita je li možda problem u njemu i u politici koju zagovara, a koja ne daje rezultate.
Više državničkih mjera
Nije li konačno došlo vijeme da se postojeća paradigma hrvatsko-srpskih odnosa suštinski promijeni, s Miloradom Pupovcem ili bez njega, i s onima ili bez onih koji stavove Srba u Hrvatskoj poistovjećuju s Pupovčevima. Zar se nismo umorili od srbovanja i hrvatovanja?! Na tragu toga bio je iskorak Jovana Ajdukovića na Dan Oluje u Vukovaru. Kao i riječi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na misi u Kninu gdje je rekao da treba žaliti zbog žrtava, pljačke i paljenja srpskih kuća nakon Oluje. "Treba nam manje provokacija i više državničkih mjera", zaključio je nedavno u Jutarnjem listu odvjetnik Luka Mišetić, pa je kao primjer izdvojio priznavanje zločinačke prirode Republike Srpske Krajine od predstavnika srpske manjine i da hrvatski vrh prizna bol koju Srbi osjećaju zbog zločina počinjenih nakon Oluje. "Možda bi 28. rujna, obljetnica ubojstava u Varivodama, bio primjeren dan za to", rekao je Mišetić.
>> 'Statut grada Vukovara krši Ustavom zajamčena prava'
>> 'Izjava Milorada Pupovca može se razumjeti jedino u kontekstu nadolazećih izbora'
>> 'Zamislite situaciju da je netko u Jasenovcu '46. rekao da latinica ne smije biti u upotrebi'
On i njegovi istomišljenici neka uzmu kartu u jednom smjeru,,,to je najbolje