I žilavka postaje simbol Međugorja?

Hodočaste čitave godine, bez stanke, vjernici i znatiželjnici iz čitava svijeta Međugorju. I tako već četvrt stoljeća otvaraju Gospi svoja srca, svoje nade, muke i želje u tom prelijepom kutku prirode i gostoljubivih domaćina.

A vjerski, kao i svaki drugi turizam, ima i svoje ovozemaljske značajke. Valja se negdje i okrijepiti, kupiti kakvu sitnicu za uspomenu, za dar dragima, pa nije čudno da je ovo komunalno poprilično zapušteno mjesto preplavljeno suvenirnicama s jednoobraznom ponudom i još brojnijim pizzerijama.

Može li se i bolje, može li se na jednom ovako kozmopolitskom stjecištu gostu pružiti i izvorna, u svijetu sve traženija, domaća, jedinstvena enogastronomska ponuda?

Kušali i odličnici
Nadaleko poznati Stanko Vasilj Stankela tvrdi da može i da mora, i dokazuje to svojim primjerom. A njegov je adut u prvome redu domorodna žilavka, najpoznatije hercegovačko vino. Slijede je crna blatina, pa domaći sir, pršut, i još poneki autentični zalogaj koje će on gostoljubivo podastrijeti posjetitelju u svojoj privlačnoj kušaonici, ili pak odvesti neupućena gosta na neko takvo mjesto na glasu u okolici.

A Stankelinim žilavkama počastili su se i Ivan Pavao II. i mnogi svjetski i domaći odličnici. Zidovi kušaonice puni su brojnih priznanja, među kojima se posebno ističe šampionska titula sa zagrebačke Vinovite 1997. godine.

No od svega ga ipak najviše vesele izravni komplimenti njegovoj plemenitoj kaplici, kojoj je najveća vrlina i mana  količina. Jer njegova je vinarija pravi boutique, sve je gotovo ručni rad, a sa sedam tisuća panjeva dobije 20.000 litara, odnosno jedva 30-ak tisuća butelja.

Vino koje smo u njega kušali nostalgično vraća uspomenu na tu posebnu sortu koja, kao i sve drugo, i kao i drugdje u sveopćoj komercijalizaciji, dobiva na količini, ali gubi dušu. Odlika je Stankelinih najboljih boca da se dulje čuvaju, dozrijevaju i više od tri godine i samo postaju još bolje. A u arhivi će pokazati i uzorak iz 1977. godine, kada ih je prvi put počeo puniti!

Vinom se (rođen je 1934.) bavi već pola stoljeća, od starine su u njih izvor života vino i duhan; podrum koji je služio za preradu duhana star, tvrdi, 369 godina, uredio je u ekskluzivnu kušaonicu i arhivu. Dvije trećine Stankelinih vina i potroši se tu u Međugorju  sin mu Eduard vodi hotel s restoranom u samom središtu, u rodnoj mu je kući i mali pansion, drugi se sin Josip bavi trgovinom, angažirana je i kći Vesna; mnogo vina ode i za poslovne darove, suvenire.

Gdje su putokazi?
I zato je prava šteta da žilavka, odavna cijenjena u riznici hrvatskih vina, u Međugorju nije jedan od njegovih simbola, da se podrumi (još) ne ističu na nepostojećim putokazima vinskih cesta, da je nema posebno oglašene u ugostiteljskim lokalima, prodavaonicama.

Možda krene nabolje, jer posvetila se tome i Udruga vinogradara i vinara Hercegovine, Europska je unija financirala i izdavanje raskošne i temeljite publikacije o hercegovačkim vinskim cestama i vinarijama u sklopu posebnog projekta. Ali nema (još) vinske kulture, nezadovoljan je iskusni veteran Stankela, ima mnogo mućkanja i lažiranja, privatnici su rascjepkani, država se i ne osjeća, trebalo bi prije svega pojačati suradnju s Hrvatskom.

A da je Stankela ipak optimist, dokazuje i sadnjom još 2000 tisuće trsova, i to blatine, jer je i tu porasla potražnja za crnim vinima.