Igora Mandića sjećam se još kao dijete s televizijskih ekrana. Djelovao mi je kao prgava, jezičava osoba koja je uvijek u sukobu s nekim. Kada sam neki dan došla k njemu na intervju, shvatila sam da je vrlo ljubazan i pristojan. I dalje oštra jezika, ali ponajprije osebujna stila i vrlo duhovit. Prvo mi pokazuje svoje knjige, širok opus eseja, polemika, autobiografskih knjiga...
– Pogledaj zadnju sliku – sugerira mi dok listam njegovu autobiografsku knjigu "Oklop od papira", za koju kaže da je knjižurina za "ubit čovika".
– Je li to neka Sodoma i Gomora? – lupim u šali.
– E, baš to – nasmije se Mandić. Na fotografiji Mandić gol na plaži. Nudist je već godinama, kaže, a kao frustrirani Dalmatinac ispočetka je bio skeptičan u vezi s nudizmom, na koji ga je navela supruga Slavica. Potom mi pokazuje reprint "Principa krimića", zbirke feljtonskih eseja koje je objavio 1985. godine u Beogradu, a koji je jučer predstavljen u sklopu Book festivala kuće Ljevak.
– "Principi krimića" preko noći su prodani u 3000 primjeraka. I danas je knjiga nedostupna, nema je ni u antikvarijatima ni na buvljacima. Na internetu se možda može naći neki primjerak u Srbiji, i to u cijenama u eurima. Izlazi reprint jer su "Principi krimića" bili knjiga jedine te vrste na prostorima bivše Jugoslavije i zato što je za njom vladala velika potražnja. Nadam se da ću odgovoriti interesu današnje publike ovim pretiskom, zapravo uvjeren sam da hoću jer je u njoj na pristupačan način objavljena gomila pojmova koji se tiču povijesti, nastanka, razvoja te vrste literature, poglavito u svijetu. Naš krimić, naime, nastaje relativno kasno, tek osamdesetih godina.
Vi i dan danas puno pišete, niste se umirovili tako da živite penzionerski?
Prvo, tko bi mogao živjeti od penzije. Drugo, nikad više nisam objavljivao nego nakon što sam otišao u penziju. Objavio sam tri autobiografije, nekoliko reprinta, pisao sam na nekim portalima... Pisanje mi je izvor prihoda, ne pišem ja iz nekih dubljih spisateljskih poriva. To su pretenciozne fraze kojima se svi vole kititi. Ali kako je pisanje jedini posao kojim vladam, morao sam ga nastaviti, tu žilu koju sam iskopao iz svoje imaginacije i znanja.
:: Negdje sam pročitala da za sebe kažete da ste penzionerski goljo. Ali ipak se može nešto zaraditi od pisanja?
Ne može se, ne može. Ali kako ne znam ništa drugo, a ne da mi se svoju snagu koristiti za kopanje kanala jer sam ipak i malo prestario, već sam u godinama, pa onda pišem.
:: Koliko imate godina?
Ajde, pogađaj.
:: Sedamdesetak.
Malo više. Vrijeme mi je za definitivni odlazak, to je tako jasno. To je vrijeme kad je, prema statističkom prosjeku starosti bijelih muškaraca u zapadnome krugu, došla moja dob na red da se ode. Do neki dan se govorilo da je dob bijelih muškaraca u Europi 76 godina, a žena 83. Sad se to pomaklo na 77 i 84. Sad sam ja u gabuli jer sam počeo pisati svoj predsmrtni dnevnik očekujući da ću umrijeti u 76. godini i evo još ništa!
:: Pa niste si valjda već odredili kada trebate umrijeti, i to prema statistikama?
Bilo bi u redu i pristojno, pa i građanski, da nestanem onda kad odlazi većina ljudi. Ima iznimaka, nešto starčića oko nas koji se prave agilni, ali ja ne spadam u njih. Mene je ophrvala sumornost činjenice da je vrijeme za odlazak, pa se ravnam po tome. Ako preživim...
:: Pričat ćete... Evo dok razgovaramo listam vašu autobiografiju i odmah vaša slika iz mladih dana. Bili ste komad čovjeka, pravi atlet.
Zar nisam i danas komad? Sad sam manje više gromada od čovjeka. Ali to je shodno godinama. Uvijek sam imao oblik koji je odgovarao određenoj dobi. Kad je trebalo biti mladić, bio sam vitak, bilder... Ma neću govoriti o sebi, sve je to tašto i glupo! (nasmije se sam sebi) Onda su se mijenjala pojedina moja razdeblja, pazi r a z d e b lj a, pa sam u pojedinim razdebljima imao nešto više ili manje kila. Ali nakon 2001. godine počeo sam se i malo previše opuštati. Prije sam imao 20-30 kila manje nego sada. Ali onda su došle neke prilike i neprilike, nisam više vodio računa o izgledu jer mi do njega više nije bilo stalo. Nisam estradna zvijezda, nisam ženskar, pa nema razloga paziti na liniju niti živjeti zdravo. A jedna od najglupljih riječi, odnosno pojmova koji postoje u našoj civilizaciji jest doživjeti zdravu starost. To je totalni idiotizam. Svaka je starost bolest po definiciji.
:: Na početku razgovora vidjela sam vašu fotografiju s nudističke plaže, recite mi nešto o nudizmu?
To je institucija za oslobođenje duha i tijela. Slavičin i moj nudizam krenuo je s plaže ispred hotela Jadran u Tučepima gdje smo ljetovali s našom malom i Slavičinom mamom. Tamo se još nekolicina ljudi kupala gola. Shvatio sam da je meni to potpuno prirodno, da sam otac, muž i da mogu voditi vlastito dijete na takva mjesta. Ona je od rođenja odgojena kao slobodno biće, pojam stida uopće se ne pojavljuje. Jer stid je grijeh, a on te vodi u katoličanstvo, pokajanje i Crkvu, a to je besmisleno. Slavica i ja smo se međusobno odgojili, ali i našu malu, bez tih utega moralnosti. Iako kao obitelj živimo potpuno čedno.
(vadi staru pisaći stroj)
:: Dakle, vi i dalje sve što pišete pišete na pisaćem stroju?
Počeo sam kao student, pokojni brat kupio mi je malu portabl mašinicu, koju sam nosakao svuda sa sobom. Poslije sam prešao na veće mašine. Imam 40 godina staru Olympiju. Nisam se mogao prilagoditi elektroničkom dobu, a nisam ni htio. Imao sam strašan otpor pod devizom: Neću se s djecom natjecati. Većina te opreme, od PC-a do mobitela, pripada generaciji koja je s tim rođena. Ja se nisam htio ažurirati. Jer nisam u tome vidio nikakve prednosti. Stoput su mi govorili da uzmem internet i kompjutor, lakše će ti biti pisati, ispravljati. Ali meni to ne treba, pišem sve iz glave direkt u mašinu. Nema popravljanja, ispravljanja. Jasna stvar, meni se tekst kuha u glavi, danima, noćima prije.
:: Koliko ste brzi u pisanju?
Tri kartice, dva sata kada je sve u glavi, kada tijekom pisanja više nema istraživanja. Bilo je godina kad sam bio najintenzivnije angažiran u raznim redakcijama i kada sam mogao po tri-četiri teksta dnevno napisati, ili sedam dana zaredom imati tekstove, odnosno kolumne u sedam različitih rubrika. To mi je išlo s lakoćom i misaono i tehnički. I, naravno, imao sam redakcijsku podršku za objavljivanje. Danas više nemaš gdje objavljivati.
:: Zašto, sporno je to što pišete ili je problem da vas ne žele platiti?
Kad bih dao neki prilog za novine, moje su cijene bile takve da bi se cijela redakcija valjala od smijeha. I to se događalo, nekoliko puta. To je oko 2000. prestalo jer se nisam htio boriti s mlađima. Smatram da je smjena generacija normalna, da dođu mlađi ljudi, propulzivni koji više odgovaraju duhu vremena od mene. Makar, siguran sam da sa svojim intelektualnim interesima mogu odgovoriti svakome. Moj tip intelektualne proze gotovo je iščezao, tu i tamo ga još njeguje neki kolumnist u Večernjaku, Jutarnjem ili Novom listu. To su jedini mediji u kojima bih se mogao vidjeti, ili neka velika revija poput tjednika Globusa i Nacionala, ostalo je sve šund s kojim ne želim imati veze.
:: Kupujete sav dnevni tisak?
Oduvijek sam kupovao sve novine. Zarobljenik sam tipografskog vremena. Mi u Europi, a posebno mi na prostorima bivše Jugoslavije, bastardi smo tipografske kulture. Vezan sam uz čvrsti hardver, ne mogu se uključiti u softver. I ne želim. Za mene je više svejedno, nakon tri autobiografske knjige i tridesetak knjiga u mom opusu meni je pun kufer pisanja, nemam se više s kime natjecati niti imam reći što novo. Mogu samo prekopavati vlastitu prošlost i pisati autobiografije, ali i toga je dosta. Imam tri knjižurine svoje autobiografije, i to je moj doprinos toj vrsti literature u Hrvatskoj.
:: Koliko pratite dnevnopolitičku situaciju? Živcira li vas, je li vam stupidna?
U osnovi sam apolitičan, nikada nisam bio član nijedne stranke.
:: To je dobro ako hoćeš ostati svoj...
Ali i slabo jer nemaš kliku iza sebe. Svako pisanje treba kliku. Sad govorim samo o pisanju, izvan politike. Tko god se bavi nekom vrstom humanističke profesije, mora biti u nekom društvu koje ga podržava. Akademska je klika najjača kod nas i može vas iznijeti na neke društvene pozicije da bi vam uz pisanje ili nakon pisanja pružilo neku vrste društvene sigurnosti. To može samo klika. Ja sam omanuo sve te klike i ostao glupi samac, rak samac. I neka mi i bude.
:: Čitala sam u jednom intervjuu da ste rekli kako je Hrvatska kao država bila nepotrebna?
Ne, nisam to nikada rekao. To mi podmeću ustaše.
:: Ma da?
To je taj obol koji moram platiti jer me u intervjuima natjeraju da se izlanem o političkim stvarima o kojima nisam pisao suvisle tekstove. A odgovaram samo za suvisle tekstove i suvisle citate. A ovo su sve došaptavanja, na osnovi krivo prepričanih citata, koji se onda meni vraćaju u usta. Ne, ja sam u nekim intervjuima rekao da nam nije bila potrebna tuđmanoidna Hrvatska. Smatram da je Tuđman najveća katastrofa u povijesti koja se dogodila hrvatskom narodu.
:: Zašto?
Jer nas je bacio 50 godina unatrag. Dok je normalni svijet rastao u društvenoj i moralnoj slobodi, mi smo se vratili u bigotnost, crkveno ropstvo i fašistoidno mišljenje koje je briljiralo u vrijeme endehazije. Tuđmanovska katastrofa mi je izvukla primjedbicu da takva Hrvatska nije bila potrebna. Nakon smrti našeg vrhovnika počeli smo se oporavljati. Ali sad opet doživljavamo val refašizacije. Ali to nije samo naša sudbina, nego cijele Europe i mi se u to dobro uklapamo.
:: Niste poklonik ni Europske unije, pročitala sam vašu izjavu da smo mi u EU samo usputna stanica za konobare i prostitutke?
Mi se pretvaramo u naciju konobara i prostitutki. Pokazali smo se kao slugani u Europskoj uniji. Hvaleći se turizmom, degradirali smo sve što je moglo ostati od pojma samostalne države. Mi smo samo priljepak, starački dom za europsku elitu. Nudimo fino sunce, plaže, medicinske usluge. Podmećemo im vlastite žene kada u Hrvatsku dođe neki poluslavni glumac. Cijela se Hrvatska podaje sirenskom zovu europskog luksuza.
:: Ali ako na tome možemo zaraditi neki novac? I sami kažete da ne pišete iz dubljih poriva, nego za novac?
Dobro, ali ja guzicu ne prodajem, kao što je Hrvatska prodaje!
:: Mislite da smo je prodali?
Apsolutno!
:: Kako gledate na današnje novinarstvo, u odnosu na ono prije? I sami ste bili glavni urednik Vjesnika.
Treba definirati to vrijeme ranije, to nije razdoblje od 2000. kada sam bio glavni urednik. Nego puno prije. Prije se pisalo ozbiljnije, pismenije, ali dosadnije. Danas se piše zanimljivije, ali gluplje i površno. Kada čitam današnje novine, hvata me jeza od polupismenosti koja se razmeće svojim blesavim efektima. U ranijoj epohi toga nije bilo. Ali reći ćete, to je bila posljedica strogog režima, socijalizma na zalasku. Jest, to je točno. Ali danas bih ponovno radije izabrao strogost, ozbiljnost i namrštenost takvog režima za račun dobre pismenosti nego što bih poželio raspuštenost stila, forme, a sve za račun takozvane slobode.
:: Ali koliko su novinari tada uopće imali slobodu pisanja? Ako se odmaknemo od nekih političkih izvještaja, vjerojatno se u segmentima društvenih, kulturnih tema i moglo pisati donekle slobodno?
Politike nije bilo, postala je samo jedna partija i njeni kongresi, referati. Jadni i bedasti, mislili smo da će se sve promijeniti kada dođe višepartijski sistem, a nije. Samo smo dobili više partija koje rade isto što je u Jugoslaviji radila jedna partija. Sada svaka partija u svojoj domeni, svome gradu, varošici ili području koje je zauzela u društvu, od voda, šuma, ovog ili onog lista – puno partija radi puno različitih cenzura. Prije je jedna partija to radila za sve.
:: Uspijete li danas išta pročitati u novinama a da je suvislo?
U socijalizmu smo novine čitali između redaka, a danas čitamo između novina. Moram pročitati sve novine da bih imao kompletnu sliku. Već me izludilo i gledati četiri dnevnika na dan. To mi je jedina zanimacija u životu.
(dolazi mačka, kućna ljubimica)
Dođi, crna! To je moja crna pantera. Moja Slavica magnet je za mačke. Ja sam se priženio mačkarici. Uz moju Slavicu, i ja sam postao manijak za mačkama. Sve mačke spavaju s nama u krevetu.
:: Nemate mobitel, primjećujem, to je taj otpor virtualnom svijetu?
Nemam mobitel, automobil ni kompjutor.
:: Zašto ne automobil?
Što će mi sprava koju može voziti svaki majmun! Pješak sam i tramvajski putnik otkad sam u Zagrebu. Od studija do danas, samo pješačenje i tramvaj. Taksi je moj luksuz, vjerojatno sam mogao nekoliko automobila kupiti koliko sam se naplaćao taksija. Ali barem se ne nerviram zbog parkiranja.
>> Igor Mandić: Ćirilica u Vukovaru je izgovor da se maknu preostali Srbi
>> Igor Mandić: Do 90-ih nitko u nas nije razlikovao Boru od Dobrice
jel igor spada u prostitutke?