Igor Martinović: Mislio sam da me Fincher nazvao pogreškom

Kuća od karata Davida Finchera, američka adaptacija originalne britanske političke drame iz 80-ih godina, ušla je, posve očekivano, u drugu sezonu prikazivanja. Prva sezona dobila je devet nominacija za Emmy, a osvojila tri. Vizualno posebnu seriju gotovo savršenom lakoćom nose nenadmašni Kevin Spacey i njegova partnerica Robin Wright. Te prve sezone jedna od nominacija zaslužena je i za fotografiju. Za drugu sezonu tu nominaciju, a nadamo se i nagradu, čeka naš sunarodnjak. Igor Martinović veliki je uspjeh doživio i znatno prije Kuće od karata jer je jedan od ljudi koji je radio na, prema poznatom filmskom webu Rotten Tomatoes, jednom od najboljih filmova svih vremena – Čovjeku na žici, dokumentarnoj rekapitulaciji jednog od najkontroverznijih svjetskih kulturno-društvenih događaja. Skromni Požežanin odmah ističe kako nagrade jesu vrijedne, ali čovjek se poslom direktora fotografije ne bavi zbog nagrada.

– Imali smo mali laboratorij u kući u kojem se fotografijom počeo baviti moj brat Zoran. Na mene je on imao presudan utjecaj, zarazio me. Sa 10-11 godina počeli smo raditi crno bijele fotografije. Išao sam u školu još po Šuvarovu sustavu gdje sam rano morao rano odlučiti što želim, a da nisam znao što hoću. U Centru za kulturu i umjetnost postojao je razred za televiziju i film pa sam se prijavio ne znajući hoću li upasti. No dogodilo se da jesam – prisjeća se Igor te nastavlja objašnjavajući zašto je ostao uz kameru.

Valove svjetla pretvara u osjećaje

– Snimateljski posao vrlo je zanimljiv, to je ponajprije tehnička djelatnost, moraš jako dobro poznavati tehnologiju stvaranja filma. U isto vrijeme snimatelji pronalaze načine kako da elektromagnetske valove svjetla pretvaraju u emocije, da kod gledatelja izazovu osjećaj da je dio te priče. Ima u tome svemu nešto čarobno, što je teško opisati riječima. Pokušavaš pronaći način da slikom dočaraš stanje karaktera. Nije bitno samo da sve to lijepo izgleda. Danas smo obasuti lijepim slikama, no funkcionalna slika nosi nešto više. Vizualni dio djeluje podsvjesno na ljude, slika nosi neku energiju koja se kanalizira kroz gledatelje, a oni je nose i izvan kina, nakon što film završi – otkriva Martinović. Dodaje da se voli igrati sa sjenom i neoštrinom, s onim što je skriveno od gledatelja pa tako postiže da gledatelj “traga” za detaljima i samim time postaje dijelom priče.

– Pokušavam ne pokazati sve odjednom. Proces pripreme izuzetno je bitan, u razgovorima s redateljem pokušavam stvoriti vizualni koncept, nešto što će pomoći da priča i likovno diše. Nastojim s režiserom provesti barem tri tjedna prije početka snimanja, pronaći ključ scena, što je zapravo svaka od tih scena, kako bi se ta scena mogla prikazati... Kroz taj proces ti postaje jasnije kakav film radiš. Ima sto različitih načina da snimiš scenu, no samo je jedan onaj pravi. Važno je i uspostaviti kontakt s glumcima, napraviti atmosferu u kojoj će se oni osjećati slobodno. Kamera im mora dati prostora te im upotrebom svjetla i kompozicije pomoći u kreiranju uloge – objašnjava kako se postiže vrhunska fotografija u filmu. Igor je 1993. otišao u Ameriku k bratu koji je otišao dvije godine prije.

– Tih ratnih godina atmosfera je bila depresivna, nije bilo naznaka da će se s filmom nešto događati. Nije me toliko privlačila Amerika koliko sam New York. Zoran je živio u New Jerseyu, što nije tako daleko, no to ipak nije to. Volim velike gradove, njihovu gustoću, ljude. Došao sam u New York, tu je bio i prijatelj s Akademije Goran Dukić. U početku smo radili svašta dok nismo konačno počeli raditi i nešto što je bilo vezano za film – prisjeća se Igor te dolazi do točke gdje počinje njegova priča o uspjehu.

– Goran i ja uzeli smo Production Guide i zvali kompaniju po kompaniju i pokušavali pronaći bilo kakav posao u struci. Nije jednostavno, ali daješ sve od sebe kada ti o tome ovisi egzistencija. Sredstava da upišem magisterij nisam imao, ali sam shvatio i da Columbia University nema odsjek snimateljstva. Postavio sam neke oglase po kampusu i sa studentima radio kratke filmove, upoznao tako dosta ljudi i preko njih doznao za Sundance Lab – prepričava Igor kako je prvi put čuo za osobni projekt Roberta Redforda.

– Bio sam u Maineu na ljetnom kampusu snimatelja Johna Tolla koji mi je napisao preporuku za Sundance Lab. Lab je radionica na koju dolaze mladi režiseri koji tamo rade vježbe po scenarijima filmova koje namjeravaju snimiti. Riječ je o maloj skupini ljudi, studenata i mentora, njih svega 50-ak. To je i meni bila velika škola jer se tamo radi na osobnoj razini. S Robertom Redfordom imao sam kontakata i mogu reći da se radi o čovjeku iznimno velike energije. Pamtim kako bi na Lab samo uletio na motoru premda je već tada imao dosta godina! No Redford je istodobno i jako smiren, ima mogućnost trenutačne kirurški precizne analize – opisuje jednog od najvećih filmaša Igor. Drugi je veliki američki umjetnik s kojim je Igor radio Bruce Springsteen. Igor je radio spot za pjesmu iz filma The Wrestler.

– Bruce je senzibilna osoba, stalno je u spotlightu tako da je potpuno prirodan pred kamerom, a može se reći da u njegovu nastupu ima i glume, vjerojatno već i instinktivno. U glazbenom spotu posebno je potrebno postići dobru atmosferu, a narativni tijek nije toliko bitan. U tome je snimateljski rad ponešto različit od filma – objašnjava. Uskoro se otvorila mogućnost snimanja Čovjeka na žici, dokumentarno-igranog filma koji je osvojio Oscar.

– Čovjek na žici nastao je kombinacijom narativnog i dokumentarnog pristupa. Sa svakim smo od aktera odradili osam-devet sati intervjua, s glavnima su intervjui trajali i tri-četiri dana. To smo sve spojili i tek onda odlučili da bi bilo dobro angažirati i glumce koji su odglumili ono što se događalo tih dana u New Yorku. Jedna od zgrada koja je stajala pokraj Blizanaca, WTC 7, pala je 11. rujna, a u doba snimanja ponovno su je gradili pa smo mogli snimati na još nedovršenom zadnjem katu. Sam krov World Trade Centera napravili smo u studiju tako da su lokacije na kojima smo snimali bile gotovo identične stvarnoj lokaciji World Trade Centera. To nije priča samo o pothvatu, to je i ljubavna priča, priča o prijateljstvu koje je iznevjereno. Usto, mi smo stilski pristupili filmu kao da radimo film o pljački banke pa je taj stilski element bio generator napetosti – opisuje Igor kreativni proces jednog od najboljih dokumentaraca svih vremena. Najuspješniji projekt na kojem je Igor Martinović radio ipak je Kuća od karata, vizualno vrlo zahtjevna serija, pri čemu je bio iznimka jer je odradio cijelu sezonu. Uobičajeno je da se direktor fotografije mijenja nakon dvije epizode.

Profesija će se mijenjati ali dok god postoji potreba da se nešto vizualno osmisli postojat će i potreba za ljudima koji se tim bave

– Dvije godine prije nego se počela snimati druga sezona Kuće od karata bio sam na intervjuu za jednu TV seriju. Producent s kojim sam tada razgovarao preporučio me Davidu Fincheru. Našao sam se s njim, ali nisam puno očekivao. Međutim, nazvao me već drugi dan. Mislio sam da je pogriješio broj! Njegova je ideja bila da cijelu sezonu odradi samo jedan snimatelj. Puno je smjernica Fincher zadao već u prvoj sezoni, ali mi je rekao da izgled druge sezone slobodno preuzmem na sebe, što je za mene bila izuzetna čast. Pripremajući se za seriju, gledao sam dosta filmova iz zlatnog razdoblja hollywoodskog filma, 1970-ih. Vizualni pristup House of Cards obilježen je stilom filmova poput Being There, All Presidents Men, Klute... Shvatio sam da priča o bračnom paru Underwood ima puno elemenata filma noir. Frank Underwood djeluje iz političke sjene Washingtona, a i prva sezona završava ubojstvom tako da smo se odlučili skrivati likove u mraku ili ih držati u siluetama – objašnjava. I Fincher je, poput Redforda, izniman čovjek i filmaš.

– On gotovo uopće ne spava, gledao je sve što radimo i to je stalno komentirao. Bio je neka vrsta mentora, filtra. Tehnički je jako potkovan, u sve se razumije pa tako i može praktički svakoga savjetovati. Bilo je zadovoljstvo raditi i s Jodie Foster i Robin Wright koje su svaka snimile po jednu epizodu, no i njima je puno stvari bilo zadano pa je bilo zanimljivo gledati kako će svoj senzibilitet prilagoditi okolnostima. Robin je izuzetno otvorena i prijazna osoba i nosi u sebi neku poletnu mladenačku energiju. Zanimljivo je da je prvi film koji sam gledao nakon dolaska u Ameriku bio Seven koji je režirao Fincher, a Spacey je imao jednu od uloga. Zbilja je fascinantan. Uloga Franka Underwooda izuzetno je zahtjevna, ali on je pronašao način da odglumi teškog negativca i u isto vrijeme pobudi simpatije publike – prenosi dojmove sa snimanja sada već kultne serije.

Foto: Nathan Bell

Egzodus s filma na televiziju

Komentirali smo i dugotrajnu migraciju kreativaca s velikog ekrana prema televiziji.

– Studijski su filmovi sve manje autorski jer su vođeni gotovo isključivo profitom. Broj tvrtki koje se bave televizijom znatno je narastao, puno je tu i novih platformi pa te tvrtke traže načina da dođu do novih kreativnih rješenja. Televizija je dugo imala formulu po kojoj se sve radilo, a koja se sada temeljito mijenja – ističe. Posebno je iskustvo za Igora bilo raditi s iranskim režiserom Bahmanom Ghobadijem unatoč lošoj političkoj klimi oko te zemlje.

– Sangre de mi sangre, film koji sam snimio, prikazivan je na filmskom festivalu u San Sebastianu gdje je Bahman bio u žiriju. Svidjelo mu se kako je snimljen pa me pozvao u Iran. U tajnosti smo pripremali film koji je prikazivao iransko društvo u slici koja ne bi odgovarala vlastima. Ta priča o ljubavnoj vezi dvaju glavnih likova trebala je biti snimana je u samom Teheranu, no vlasti su nekako došle do scenarija. Isti sam dan morao pobjeći iz Irana. Treba znati da je to bilo godinu dana prije iranskog proljeća. Bahmanova partnerica, dopisnica američkog PBS-a i britanskog BBC-ja, nedugo je zatim zatvorena. I sam Bahman morao je pobjeći pa se preselio u Tursku. Tamo je angažiran da radi jednu od priča u omnibusu Words with God (jedan od dijelova snimio je i Emir Kusturica, nap. a.) meksičkog scenarista Guillerma Arriage poznatog po filmovima Babel i 21 gram. Riječ je o pričama o ljudima iz devet različitih religija, uključujući i ateiste. Svaki režiser radio je priču o religiji iz koje dolazi. Bahman me pozvao da radimo njegov dio o islamu koji smo snimali na jugu Turske. Ipak, u toj cijeloj suradnji s Bahmanom zanimljivo je bilo vidjeti dva lica iranskog društva, jedno službeno i drugo koje se odvija unutar zidova iranskih domova – govori Igor. Iako u Hrvatskoj ne živi već 21 godinu, jako je dobro upoznat s događanjima. Jedini domaći dugometražni film Igor nije snimio u Hrvatskoj, nego upravo u Americi.

– Goran Rušinović također se preselio u Ameriku pa smo u Fargu radili Buick Rivieru. Uvjeti su bili nemogući, –25 stupnjeva vani, napravili smo, mislim, najbolje što smo mogli. Bilo je divno raditi s našim glumcima i Goranom koji je izraženo vizualan režiser. U Hrvatskoj zaista ima filmova koji su zanimljivi, jako mi se sviđa rad snimatelja Branka Linte i Vanje Černjula koji su obojica radili s Daliborom Matanićem, pa onda Mirko Pivčević koji je snimio Tu divnu splitsku noć… Možda produkcijski ti filmovi nisu jako veliki, no oni imaju u sebi nešto izuzetno zanimljivo i vrijedno. Ne znam zašto se naši filmovi ne mogu probiti vani, no čini se da za tako nešto mora postojati kolektivni pristup, širi društveni poticaj. Pogledajte danski film, njegova je današnja pozicija fascinantna, no svaki njihov film na svjetskim festivalima prati velik broj ljudi i svi oni rade na promociji, kaže Igor koji ima i osebujan način testiranja vlastitog rada.

– Na prvom prikazivanju gledam kako se ponašaju gledatelji. Ako se disanje u dvorani zaustavi, znaš da si uspio. Ako se gledatelji meškolje – nisi! – otkriva Igor koji ne brine za budućnost svojeg posla unatoč snažnom proboju tehnologije.

– Profesija će se mijenjati ali dok god postoji potreba da se nešto vizualno osmisli postojat će i potreba za ljudima koji se tim bave – objašnjava Igor koji teško staje u nabrajanju profesionalaca s kojima bi želio nešto napraviti.

– Uh! Jasno, braća Coen, P. T. Anderson, Gus van Sant nameću se sami po sebi, to je vrhunac. Volim autorske režisere s vizijom, koji daju osobni pečat i filmove ne rade samo da ih naprave. Takva je, recimo, Lynn Ramsey koja je režirala Morvern Callar ili J. C. Chandler koji je s Redfordom napravio odlični All is lost – završava Igor.