Konačno je otvoren veliki prodajni centar globalne tvrtke IKEA i u Rugvici, Hrvatska. Otvoren je i unatoč svim nerazumijevanjima, protivljenjima, svim podmetanjima, svim našim zabludama. Unatoč svim našim opstrukcijama, kompanija registrirana u Nizozemskoj, u privatnom vlasništvu starijeg gospodina iz Švedske odlučila je i, zamislite, uspjela investirati u Hrvatskoj, zaposliti stotine Hrvata i povećati blagostanje svih, što izravno, što neizravno. Prigoda je da se osvrnemo unatrag i na primjeru IKEA-e pokušamo rasvijetliti neke naše dugo prisutne zablude, pa čak i mitove. Tim više što je IKEA, ali po svemu, suprotna našim prevladavajućim ekonomskim dogmama. Po svemu! Krenimo, svejedno kojim redom.
IKEA je bila i ostala kompanija u vlasništvu jednog čovjeka. Privatnom. Tada sedamnaestogodišnji Ingvar Kamprad osnovao je kompaniju sa svojim inicijalima 1943., u malom mjestu u Švedskoj. Prije 70 godina. Danas posluje po cijelom svijetu, ima 350 prodajnih centara u 44 zemlje, zapošljava 140.000 ljudi i vrijedi oko 30 milijardi eura. Zamislite, jedan čovjek vlasnik kompanije koja toliko vrijedi. Trebalo bi njega nekim porezom... I.K. međutim nije htio niti djelomično unovčiti (''monetizirati“) svoje vlasništvo nad kompanijom. Iz vrlo razumnih strateških razloga sa stajališta kompanije, ne svojih osobnih. Želio je zadržati slobodu donošenja dugoročnih odluka umjesto da svaki kvartal tumači javnosti kako je i zašto, primjerice, rast profita usporio na dva posto, pa počne brljati ne bi li se ''vratio na putanju“ u narednom kvartalu. Privatna inicijativa nemirnog mladića, dakle, a ne državni plan, državna strategija, ne vlada, ne EU fondovi, još usred svjetskog rata, stvorila je jednu od najpoznatijih svjetskih kompanija.
''IKEA samo trguje, ništa ne proizvodi“! Kakav bezobrazluk, rekli bi tipični hrvatski ekonomski stratezi. ''Treba nam proizvodnja, i to domaća, proizvodnja za izvoz, a ne trgovina koja prodaje uvoznu robu, ohrabrena umjetno jakom kunom koju su stvorili stranci, njihove sluge i domaći izdajnici pod utjecajem uvozničkog lobija“... Tako nekako govore, desetljećima. I unatoč svemu, 350 hrvatskih radnih mjesta otvara upravo i jedino kompanija koja trguje, ''ništa ne proizvodi“. Koja, međutim, povezuje potrošače diljem svijeta s proizvođačima diljem svijeta na, dokazano, najbolji mogući način. Dokaz je jedan jedini – povijest i akumulirana vrijednost ljudskog i novčanog kapitala kompanije. IKEA, drugim riječima, itekako stvara vrijednost, itekako povećava BDP, pa makar i u kod nas ''strateški“ prezrenom sektoru trgovine.
''Poticanje investicija koje će otvoriti radna mjesta“... znate kako to već kod nas ide, na Ikeinom primjeru u Hrvatskoj traži ozbiljno proučavanje, uvijeno rečeno, razlika između političkih proklamacija i realizacije. Podsjećam da je, u nizu podmetanja projektu, načelnik općine Rugvica novčano kažnjen i javno sramoćen za nekakav tobože sukob interesa, jer se usudio pismom namjere (sic!) obećati Ikei izmjenu prostornog plana općine kojom bi se realizirao taj projekt. Pa što je trebao? Reći da neće predložiti vijeću izmjenu plana? Da čeka domaće tvorničke dimnjake umjesto omraženih stranih trgovaca i ''mešetara“ zemljištem ''neprocjenjive vrijednosti“? U Rugvici, za koju, iskreno, do nedavno niste ni čuli, a danas se u nju ide... jer tamo je IKEA. Dijelom i zaslugom načelnika općine koji je otrpio djelatnu državnu opstrukciju investicije.
Konačno, IKEA je, potpuno suprotno domaćim ekonomskim dogmama i službenim sektorskim strategijama razvitka, otvorila u Hrvatskoj nova radna mjesta u ''krivom sektoru“, trgovine. Ali kakve? Profitabilne! Doista, samo zato je opstala i rasla 70 godina. Jer je dosljedno i uporno tražila profit. Tako mora i svaka druga. Nakon 7 dana, i nakon 70 godina. IKEA je ostala nakon što su brojni konkurenti, njih tisuće diljem svijeta, otpali. Propali. Jer nisu ostvarivale profit, već gubitak. Jer nisu na dobar način spojili stvarne potrebe potrošača, širom svijeta, sa stvarnim mogućnostima proizvođača, širom svijeta. Potrošači širom svijeta, isključivo svojim novčanim glasovima, biraju ekonomske pobjednike, buduće investitore. Ne biraju ih vladine strategije koje ''potiču“ prave sektore, oblike vlasništva, ciljana tržišta. Bolje bi bilo da uopće ne potiču. Da barem ne smetaju.
U redu. No evo malo i moga osobnog dojma. Bio sam jedan put u IKEI, pred dosta godina, i nije mi se svidjelo ono što se tamo prodaje. Nisam kupio ništa. Ovih dana prelistao sam katalog koji mi je netko objesio na vrata stana (!) usred ljeta - srećom smo se taman bili vratili s puta tako da nije poslužio kao signal lopovima da nas nema doma - i zaključio da je ponuđena roba redom preskupa. Nisam otišao u IKEU i ne namjeravam. A vidim da kupci baš i nisu navalili...