"Ni državu ni Boga blizu jajnika moga". To je bio možda najpamtljiviji transparent prošle subote, unatoč brojnoj nadmoći povorke onih koji su zagovarali pravo svakog ljudskog bića na život. Nastranu što taj slogan otkriva i druge motive onih koji tako strasno reagiraju na kampanju protiv pobačaja, on zapravo nema nikakve veze sa stvarnošću. I potpuno promašuje bit. Jer, zagovornici legalnog pobačaja upravo ultimativno zahtijevaju aktivno sudioništvo države u tom legalnom ubijanju nerođene djece. Neki čak zahtijevaju da država naredi liječniku da ne može odbiti pobačaj.
Prema njihovu mišljenju, čovjek u prvoj fazi nastaje kao bolest majke. Onako kako činovnici definiraju što to krastavac jest, a što nije, koliko dug i koliko zakrivljen mora biti da bi ga priznali kao krastavac, tako imaju i svoja administrativna mjerila kojima se nešto priznaje – ili ne priznaje – za ljudsko biće, kriterije po kojima netko stječe pravo na život. Ili ga se može i ubiti.
Državni činovnici, vjerojatno uz pomoć rašlja i viska, uspjeli su kirurški precizno odrediti točku u razvoju ljudskog zametka u kojoj on prestaje biti bolest koju smijemo poput nekog parazita odstraniti iz majčina tijela i baciti u smeće. Onako kako samo to oni mogu, uspjeli su pomaknuti granicu Božjeg čuda, oplodnju jajne stanice i potezom pera prebaciti ga na neku točku nekoliko tjedana nakon toga. U državi iz koje je istjeran Bog, državni činovnici su bogovi.
Ubiti dijete. Da, u pravu ste, to baš i nije politički korektan izraz. Jer ako postoji ubojstvo, onda bi vjerojatno tu negdje mogao biti i ubojica kojeg treba osuditi. No, ne pada mi na pamet upirati prstom u žene koje su bile prisiljene na takav čin, pa ni demonizirati one koje su se na to olako odlučile. Iza njih ionako stoji i dalje uglavnom muško društvo koje ništa ne radi kako bi to promijenilo, a možda mu tako savršeno i odgovara. Ako postoji ubojica, to nije neka bezimena žena, već cijelo društvo koje nije uspjelo stvoriti mehanizme kako bi to ubijanje prestalo. Ono koje svoju savjest umiruje paragrafima. Jer, ako tako piše u zakonu, onda je valjda ispravno.
Da, ne smijemo biti licemjerni i osuđivati žene, ali nemamo razloga ni uljepšavati to politički korektnijim imenom: to je ništa manje no legalno ubojstvo ljudskog bića. Sasvim sigurno ne potpune osobe, ali ne i tek nejasne nakupine stanica, kako to neki sebi vole zamišljati, već krhkog ljudskog bića.
I sad, kad sam sve to rekao, znači li to da sam za zabranu pobačaja? Ili sam samo još jedan licemjer?
Što god mi mislili o pobačaju, tom legaliziranom ubojstvu, država ne može tek tako prisiliti ženu na rađanje djece i žrtvovanje vlastita tijela. Jer to ne bi ni smjelo biti pitanje prisile. Rađanje djece ne bi trebalo biti odgovornost samo svake majke ponaosob, već oca, obitelji i cijelog društva, koji su dužni njoj se staviti na raspolaganje. Uostalom, o tome ovisi i opstojnost ove odumiruće nacije. Ako to bezrezervno ne naprave, nemaju pravo ni ženi uskratiti pravo odlučivanja o svojem vlastitom tijelu.
Bez države, a to onda znači i cijelog društva koje to plaća, to ubijanje događalo bi se u skupim privatnim klinikama, za povlaštene, ili pak u jeftinim skrivenim ordinacijama bez oznaka, u kojima nitko ne bi jamčio ni za život one "obične" Hrvatice, “žene, majke, kraljice”. U strahu da ne proizvede možda još veće zlo, država pristaje na kompromis, činovnici uzimaju sebi za pravo odrediti što to jest ljudsko biće, a što možda još uvijek nije. I istodobno uz rađaonice, novcem svih poreznih obveznika i zdravstvenih osiguranika postavljaju i tvorničke linije za proizvodnju smrti. To je okrutna stvarnost s kojom se moramo suočiti.
Krajnji cilj države mora biti potpuna eliminacija pobačaja. No, to se neće dogoditi njegovom zabranom. Država mora poduzeti sve što je u njezinoj moći da stvorimo društvo u kojemu neće biti neželjenih trudnoća, u kojem se nerođeni ljudi neće ubijati zato što je njihovim roditeljima ugrožena egzistencija kao ni zato što se boje izgubiti vlastitu slobodu i komociju. Ili zato što je ultrazvuk pokazao da su pogrešnog spola. Ili pak tjelesno nesavršeni po bilo kojem kriteriju potrošačkog društva.
Ove godine ubit ćemo još oko 3000 neželjenih nerođenih Hrvatića. Da su se kojim slučajem svi rodili, vjerojatno bi se našli mnogi koji bi javno naricali nad “rastrošnih” 3000 puta po 1000 eura koje bismo iz naših džepova morali iznaći za njihove roditelje. To je slijepost bučnih pojedinaca. No, društvo koje istinski ne mari što će u isto vrijeme dvadeset puta više rođenih Hrvata, očito jednako neželjenih, trbuhom za kruhom vjerojatno zauvijek napustiti svoju domovinu – kolektivno juri prema ponoru širom zatvorenih očiju.
Društvo može osigurati sve moguće uvjete i može pružiti svu mogući podršku i pomoć, a da unatoč tome jedan broj žena odluči ubiti svoje nerođeno dijete jer jednostavno ne žele narušiti svoj komfor. Što s tim, Hrstiću? Smijemo li u tom slučaju slegnuti ramenima i "oprati ruke" te ustvrditi da smo sve učinili a na njoj je da sada odluči o životu ili smrti drugog ljudskog bića? Slažem se s Vama da društvo treba pomoći i treba zaštititi trudnicu i majku, ali ne slažem se s Vama da je to sve što treba napraviti. Uz sve to nabrojeno, pobačaj treba zabraniti i raspisati visoke novčane i zatvorske kazne za abortere koji ga obavljaju, a ženama koje ne žele svoje dijete unatoč osiguranoj pomoći omogućiti da ga se jednostavno odreknu i predaju ga na usvajanje.