Ima li odgovornosti školstva u nastanku vojske mitomana?

To što štrajk ugrožava prava djece na školovanje, jednako opterećuje i štrajkaše i Vladu. S tim da prava djece ugrožavaju i frustrirani prosvjetari koji zbog uvjeta u kojima rade ne mogu djeci pružiti što bi trebali. Ni roditeljima nije uvijek lako odgajati i jedno dijete, a učitelji i nastavnici imaju ih desetine koji u školu donose i sve loše iz svoga doma. Pa ako se još moraju nositi i s pitanjima vlastite egzistencije, kako od njih očekivati da budu super(wo)meni koji će se izdići iznad svega kako bi iz svakog djeteta izvukli najbolje.

Ipak, unatoč svemu, svatko od nas zna učitelje i nastavnike s takvim pedagoškim pristupom, istodobno i autoritativno i partnerski uz poštivanje svakog pojedinca, poticajno djeluju pobuđujući u djeci interes za sticanjem novih znanja te osnažuju u njima one vrijednosti koje su na dobrobit društva (odgovornost, kritičnost, solidarnost, pravednost, empatičnost, socijalnu osjetljivost, međusobno poštovanje, domoljublje, timski rad...), a ne one od kojih profitiraju samo pojedinci.

Mediji, političari i javnost korupciju ističu kao jedan od naših najvećih problema, za što su potrebne dvije strane, uz korumpirane političare, suce, liječnike, policajce, novinare, službenike, poduzetnike..., i svi oni spremni na zahtjev dati mito ili ga ponuditi. Gdje u procesu formiranja ličnosti nastaje sva ta vojska mitomana, političkih licemjera, nepotista, koristoljubivih kršitelja zakona...? I, ima li u tomu suodgovornosti obrazovnog sustava?

S tim da sve one negativnosti koje prate naš javni sektor ne mimoilaze i školstvo, počevši od negativne selekcije kadrova, a što dovodi do toga da se stvaraju i prihvaćaju i oni koji učionicu shvaćaju kao mjesto za liječenje svojih frustracija i/ili kojima je moto “nitko mene ne može tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi”, odnosno koji sebe, a ne djecu, vide kao središnju figuru školskog sustava. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 2004./2005. u osnovnim i srednjim školama imali smo 577.860 učenika i 48.084 učitelja i nastavnika (1:12), dok je 2017/2018 bilo 461.962 učenika i 58.551 učitelj i nastavnik (1:7,89), ili 115.898 učenika manje i 10.467 učitelja i nastavnika više (4407 u OŠ i 6060 u SŠ).

Izdvajanja za plaće u osnovnim i srednjim školama od 2005. povećana su s 3,8 na 6,2 milijarde kuna u 2019. Je li se povećao opseg ili poboljšala kvaliteta školovanja? Maturu je palo nikad više, 9,4 %. Instrukcije se, sudeći po Zagrebu, traže nikad više!? Broj ponavljača relativno je nepromijenjen. Ipak, pogrešno bi bilo bez detaljnije analize donositi zaključke. Ali, činjenica je da, dok smo se intenzivno bavili kurikularnim sadržajem, “školom za život” i tabletima, zapostavili smo suštinske probleme školstva. U tom smislu lider s vizijom razmislio bi o sugestijama astronoma Korada Korlevića o tomu da obrazovanje više nije što je bilo.

“Bubanje” je još besmislenije nego prije digitalne revolucije. Korlević je na tragu teza stručnjaka za obrazovanje Tonyja Wagnera koji sposobnost kritičkog mišljenja i rješavanja problema, smatra prvom od sedam sposobnosti kojima treba učiti djecu, a upravo po tomu smo u istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma naš obrazovni sustav svrstali na 139. od 140 zemalja svijeta. Inzistiranje na ukidanju pa i novčanom penaliziranju anonimnih prijava samo potvrđuje percepciju da kritičko promišljanje nije poželjno u školskim klupama, a kamo li u političkim strankama. Iako je lani 0,75 % učitelja i nastavnika anonimno prijavljeno ili svaki 133. Zlouporabe “anonimki” problem su kriterija prosvjetne inspekcije, a ne učenika i roditelja koji se boje osvete. I promišljanje o obrazovanju ne može bez demografije.

Čak i kad bi svih 311.000 rođenih od 2011. do 2018. bili upisani u škole za osam godina bit će 7000 osnovnoškolaca manje nego danas. Što se to tiče čak i budućeg, a kamo li aktualnog premijera? U maloj zemlji s takvim demografskim problemima, domoljublje se iščitava po odnosu prema svakoj jedinki koja ima drugačiji značaj nego u velikim zemljama koje računaju na zakone velikih brojeva. Tomu treba prilagoditi i naš pristup “odgoju i obrazovanju”, jer o tomu ovisi kakvi ćemo biti kao građani i društvo, kakav će nam biti ekonomski i socijalni status, plaće, mirovine, stopa kriminala... Što nas je manje, uređeni sustav odgoja i obrazovanja je važniji i na tomu ne treba štedjeti jer će se višestruko isplatiti. Imat ćemo veći izbor i bit ćemo sposobniji birati lidere, a ne sebične mediokritete.

VIDEO Prosvjed učitelja na Jelačićevom trgu