Ima li salmonele u ručkovima Plenkovićeve, Kolindine, Stierove, Tolušićeve obitelji?

Subota 29. travnja

Gdje su to mostovci naučili biti nevini kao anđeli?

Kad čovjek čita te bezbrojne optužbe iz Mosta protiv HDZ-a, pita se kako su onda s takvom strankom sklopili savez. Jer, Plenković i ostali sada su mračne sile, štite kriminal, ne ponašaju se državnički nego diktatorski, ruše Vladu, a Most se bori protiv kriminala i korupcije, te Mostovi ministri, kad su već bili smijenjeni, odlučuju dati ostavke kako bi dokazali da im nije do fotelja. Oni su jedini pošteni, čisti i nevini kao anđeli. Kako su, gdje i s kim naučili propovijedati ono čega se sami ne drže? Zar su tako Božu Petrova učili u sjemeništu? Je li ih tako učila Crkva koja im daje potporu? Čime su to zadužili glavnog uednika Glasa Koncila Ivana Miklenića da je svojedobno njihovu destruktivnost proglasio “interesom Hrvatske”? Je li to na tragu istog “domoljublja” kojim je vrh Crkve poput Pavelića Talijanima dao istarsku Dajlu a poput komunista Stepinčevu svetost izručio Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Poslije Kuharićeve smrti, dio crkvene hijerarhije niže zlodjelo za zlodjelom, i zacijelo Most nije posljednji u tom nizu.

Nedjelja 30. travnja

Brazilskom piletinom truju hrvatsku sirotinju

Danas, u svetu nedjelju, Ministarstvo poljoprivrede (ministar Tomislav Tolušić) poslalo je javnosti jednu radosnu vijest – s tržišta se povlači smrznuta piletina uvezena iz Brazila u kojoj je otkrivena salmonela. Koje veselje! Kao kad bi ubojica svojoj mogućoj žrtvi poručio – ipak sam odlučio da te ne ubijem! A da salmonela u Hrvatskoj doista može ubiti, na žalost, uvjerili smo se lani. Bože, je li moguće da kraj toliko vrhunskih uvjeta za proizvodnju pilećeg, a i drugog mesa, uvozimo smrznutu piletinu, i to s kraja svijeta, iz Brazila? Već odavno je u javnosti poznato da uvoznički kriminalci kupuju u inozemstvu za potrošače u Hrvatskoj meso koje je bilo smrznuto i deset godina i koje bi, da ga ne pojedu Hrvati, vani bilo uništeno. Ima li toga mesa, pa i piletine iz Brazila, u ručkovima Plenkovićeve, Kolindine, Stierove, Tolušićeve... obitelji? Naravno da nema. Jer, elite koje ovu zemlju vode u gospodarsku i demografsku propast, moraju zdravo i dobro jesti, a trovati treba sirotinju na čijoj grbači te elite žive.

Ponedjeljak 1. svibnja

SDP-ovi mitovi o Titu i samoupravljanju

Osim graha i malo nejakih prosvjeda, 1. svibnja bilo je i jugonostalgije. Tako jedan od SDP-ovih prvaka Zlatko Komadina reče kako je “za radnike najbolji bio samoupravni socijalizam”. Još jedan od mitova iz bivše države i bivšeg sustava! Ni trunka utjecaja u upravljanju i “samoupravljanju” poduzećem nisu imali radnici bez blagoslova Saveza komunista. Članovi radničkih savjeta predlagani su po direktivama Partije, vodstva sindikata i drugih tijela također, a zborovi radnih ljudi bili su također pod strogim nadzorom. Istina, može se govoriti o velikim pogodnostima koje su radnici imali a danas ih imaju mnogo manje – siguran posao, redovite plaće, topli ručkovi, opskrbe preko sindikata, dječji doplatak, stambene liste (uvelike za privilegirane), krediti, jeftina radnička odmarališta... Ali “samoupravni socijalizam”, koji je hvalila i ljevica na Zapadu, ni po čemu se nije razlikovao od drugih komunističkih obmana kojima se maskirala diktatura i zločinačka represija u kojoj su neusporedivo najviše stradavali Hrvati. Kao što Komadina, Bernardić i drugi esdepeovci nikad, na primjer, o Titu neće suditi po njegovim zastrašujućim zločinima, nikad se neće odreći ni slavljenja druge mitske ostavštine iz bivše države, pa tako ni “samoupravljanja”.

Utorak 2. svibnja

Odluka o Stepincu papu Franju neće učiniti svetim

Vijest kaže – više ništa ne stoji na putu kanonizaciji Alojzija Stepinca. Ostao je još samo jedan sastanak povjerenstva u kojemu su predstavnici Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve, a SPC nije podnijela nijedan dokaz niti valjan dokument koji bi mogao zaustaviti proglašenje svetim hrvatskog blaženika. Kao što se zna, optužuju ga za suradnju s ustaškim vlastima i što u NDH nije dovoljno sudjelovao u spašavanju Srba. Međutim je iluzorno otpisivati Srbe zato što nemaju dokaza i dokumenata protiv Stepinca jer Beogradu su ionako dokazi – mitovi i obmane. Pogotovo kad je riječ o Hrvatima i Hrvatskoj. Hoće li se u odlukama o Stepincu za tim mitovima i obmanama povesti i Vatikan? Vidjet ćemo, ali ima razloga i za pesimizam jer je Vatikan osnovao mješovito povjerenstvo premda je morao znati za huškačku ulogu Srpske pravoslavne crkve u proteklom ratu te to da je svetima prije desetak godina proglasila dvojicu četničkih zločinaca iz II. svjetskog rata, na što su se zgrozili potomci njihovih žrtava a i dio javnosti u Beogradu i Podgorici. Jedno je sigurno – ta odluka nikad papu Franju neće učiniti svetim.

Srijeda 3. svibnja

Politički sukobi na podjetinjeloj razini

Saborska rasprava o krizi vlasti imala je širok raspon od infantilnih optužaba i obrana do ratničkih četničko-ustaških okršaja. Sedmogodišnji zastupnik Mosta Nikola Grmoja roditeljskom autoritetu Saboru optužio je svoju vršnjakinju, zločestu ministricu Ninu Obuljen, da ga je u Ministarstvu kulture u raspravi o jednom zakonu gađala mobitelom, na što je ona rekla: “Tata, nisam, duše mi!” Poslije toga spuštanja sukoba koji trese državu na podjetinjelu razinu, ozbiljnost je raspravi vratio uzavreli Milorad Pupovac, koji je s prilično nejasnim povodom odlazećem predsjedniku Sabora poručio: “Ja se, hvala Bogu, nikada nisam nikome predstavljao kao četnik, iako me neki tako zovu, za razliku od onih koji su se predstavljali kao ustaše”. Pupovčeva diskusija u Saboru imala je priličan odjek i u srbijanskim medijima, no navodno je lider Srba u Hrvatskoj poslije sjednice priznao prijateljima da je Petrovu umjesto četničko-ustaške metafore mislio reći nešto drugo, ali se u strahu od reakcija predomislio. Htio mu je reći kako ga iskustvo uči o nepouzdanosti psihijatara u politici, a najpoznatiji psihijatri u politici na “ovim prostorima” bili su ili jesu Jovan Rašković, Radovan Karadžić i – Božo Petrov.

Četvrtak 4. svibnja

Titovi pioniri i kaptolski ministranti gaze Marića

Priča je iz moga sela s kraja Drugog svjetskog rata, partizanima se nije htio predati jedan “neprijateljski vojnik” i u jednoj šumici im je odolijevao dok ga nisu ubili. Tijelo su mu iznijeli kraj ceste, skupilo se podosta ljudi, a neki su se, kako bi se dodvorili “oslobodiocima”, iživljavali na ubijenome – na veselje pobjednika, jedan ga je pljunuo, jedan udario nogom u glavu, jedan mu je skočio na trbuh... Na te pobjednike i njihove ulizice sličili su u ovotjednoj saborskoj raspravi zastupnici SDP-a i drugih stranaka koji su ubijali ministra Zdravka Marića i gazili po njemu sa strašću lešinara, dosad jedinstvenoj u hrvatskom parlamentu. U toj strasti ujedinili su se SDP-ovi Titovi pioniri i Mostovi kaptolski ministranti, a ujedinili su se i u crnim premazima preko cijele povijesti samostalne Hrvatske u kojoj nije bilo ništa osim HDZ-ovih zala. I dogodilo se nešto iznimno neuobičajeno – zbog njihove destruktivnosti prema državi i njezinim gospodarskim interesima žestoko im se usprotivio Milorad Pupovac koji je na repliku Gordana Marasa uzvratio sjajnom usporedbom – pjesnik koji se objesio tu nedaleko od Sabora rekao je: Ubi me preteška riječ, a Maras bi mogao reći: Ubi me prazna riječ. Ubi mu i drugove.

Petak 5. svibnja

Navijam za Dinamo, ali kažem: Forza Rijeka!

Dok Hrvati biju nogometne bitke na najvišoj europskoj razini, “svratio” bih malo u nogometnu Hrvatsku. Navijam za Dinamo, ali sada i za Rijeku. Nisam jedini takav, u svojoj neposrednoj blizini čujem ljude kako govore isto, kako bi voljeli da Rijeka bude prvak. U sportu je važna šarolikost uspješnih, a pogotovo je u hrvatskom nogometu potrebno jednoličnu i “dosadnu” boju vječnog prvaka Dinama zamijeniti nekom drugom. Više prvaka znači i bolji nogomet, i više publike, i veći opći interes za taj sport. Dosad smo imali samo dva “sveta” kluba, Dinamo i Hajduk, samo dva navijačka trijumfalizma te sporove oko sudaca i politike Hrvatskog nogometnog saveza u kojima su se, kao oštećeni ili favorizirani, pojavljivala samo dva kluba. Imali smo i samo dvije nogometne sredine koje su polagale pravo na nacionalnu povlaštenost i simboliku. Sad će se i Rijeka neusporedivo više nego prije moći poistovjećivati s (nogometnom) domovinom. U posljednje vrijeme, zahvaljujući “decentralizaciji”, imamo najmanje četiri nogometna “svetišta” – u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Hrvatski nogomet se raširio, s njime se raširila i Hrvatska, a budući da se u drugimm područjima možemo malo čemu radovati – za zdravlje nacije to je jako okrepljujuće. Forza Rijeka!