Imaju li suci ikakve šanse uvjeriti Ustavni sud da je valutna klauzula u ‘švicarcima’ poštena?

Začudo, sada svi šute iako je nakon revizijske odluke Vrhovnog suda prilično izgledno da će u slučaju koji je pokrenula udruga Franak biti potvrđen i preostali dio presude suca Radovana Dobronića o valutnoj klauzuli. Šute i oni koji su u srpnju 2013. ismijavali tog samozatajnog suca koji ni tada nije istupio u svoju obranu od uvreda upućenih mu samo zbog toga što je imao hrabrosti donijeti kopernikansku presudu u potrošačkom sporu.

Istaknuti analitičari govorili su o rušenju temelja pravne države, a financijski stručnjaci o bankarskoj kataklizmi epskih razmjera, ako bi presuda “protivna logici i zdravom razumu” bila potvrđena. Šute i oni koji su, ne pročitavši presudu na 180 stranica, “znali” da to ne može proći na višim instancama.

Ali, dok je dio te presude o potrošačima nerazumljivoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prošao sve instance u Hrvatskoj, sada je i preostali dio o valutnoj klauzuli vraćen na Visoki trgovački sud (VTS). Upravo u taj dio presude Dobronić je ugradio najveći intelektualni napor, koji mu viši sudovi nisu ignorirali, ali su ga sveli na opasku s istim učinkom – “uzalud vam trud”. Naime, VTS je zauzeo pravno stajalište da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile “jasne, lako razumljive i uočljive”, a kad imaju te kvalitete onda su i po relevantnoj europskoj Direktivi 93/13/EEZ unesenoj u naš zakon, izuzete od propitivanja njihove poštenosti, makar su i jednostrano unesene u tipske ugovore. Stoga, ukidajući u tom dijelu Dobronićevu presudu, VTS je obrazložio: “u ovoj odluci neće se razmatrati ponašanje tuženika (osam banaka, nap. a.) koje je prethodilo i utjecalo na zaključivanje ugovora u vezi ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak, iako je toj problematici prvostupanjski sud posvetio najviše vremena i pažnje te najveći dio obrazloženja svoje presude”.

Sada se VTS mora upravo time baviti! Iako je prvotno i Vrhovni sud tumačio kao i VTS, sada je, poštujući pravno stajalište Ustavnog suda o nedostatnim razlozima kojima je sud obrazložio “jasnoću i razumljivost” odredbi o valutnoj klauzuli u “švicarcima”, dao uputu VTS-u na koja pitanja mora odgovoriti.

Što su znali o tečaju CHF

Jesu li banke znale odnosno mogle ili morale znati kako će se u ugovorenom razdoblju kretati tečaj CHF i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti s valutnom klauzulom? Jesu li postojale naznake na svjetskom planu kao i u hrvatskom gospodarstvu koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni? Ako su takve okolnosti postojale i ako su banke za njih znale ili morale znati (jer su dio svjetskog financijskog sustava), a takve informacije uskratili su klijentima pri sklapanju ugovora, to bi moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovorene valutne klauzule, pa kako se o tome nije zasebno pregovaralo, to bi podlijegalo i ocjeni (ne)poštenosti, obrazložio je Vrhovni sud.

S time da postupke banaka i klijenata treba ocjenjivati “u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih” u vrijeme potpisivanja ugovora te voditi računa jesu li klijenti imali saznanja što sve utječe na formiranje tečaja “pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani”, obrazlaže Vrhovni sud. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, te okolnosti nisu spriječile Vrhovni sud i VTS da zaključe kako su banke povrijedile pravo potrošača na stvarnu i potpunu informiranost o svim elementima koji definiraju njihovu ugovornu obvezu. Pri tomu su se pozvali na stajalište Suda EU u presudi C-26/13 od 30. travnja 2014. u mađarskom slučaju u kojem, polazeći od toga da su potrošači u slabijem položaju od poduzetnika, nije dovoljno da ugovorna odredba bude potrošaču samo gramatički razumljiva, već mu moraju biti objašnjeni svi razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope i odnos s drugim odredbama ugovora tako da potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora. Dakle, ističe se važnost stvarne i potpune informiranosti potrošača.

Za Ustavni sud bilo je nejasno kojim se kriterijima vodio Vrhovni sud (pa i VTS) kada je utvrdio da odredba o valutnoj klauzuli ne podliježe testu poštenosti, za razliku od one o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zašto za potonji slučaj vrijedi odluka suda EU, ali ne i za valutnu klauzulu budući da “činjenični supstrat opisanog mađarskog i ovog predmeta nije istovjetan” iako se i u mađarskom slučaju radi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u “švicarcima”. Moguć je različit pristup, ali Ustavni sud onda inzistira na obrazloženju zašto je informiranost potrošača bila bitna kod promjenjive kamatne stope, a ne i kod valutne klauzule. Ustavni sud se suglasio da je uobičajeno i općeprihvaćeno ugovaranje valutne klauzule, ali to ne znači da je potrošačima, “ako ih se promatra kao prosječne građane koji ne raspolažu stručnim znanjima”, samim time taj institut razumljiv kako se tumači “u duhu prava EU”. Stoga i Vrhovni sud obrazlaže, utvrdi li sud da banke nisu ispunile svoje obveze prema potrošačima, a što je pretpostavka da bi se ugovorena valutna klauzula mogla smatrati jasnom i razumljivom, tada ima razloga ispitati njezinu poštenost te je li to dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka, vodeći računa o vremenu sklapanja ugovora i promjenama u tečaju kune prema CHF.

Sudac Dobronić je na ta pitanja ponudio odgovore, a o opsežnosti i metodologiji njegova pristupa najbolje govori što je VTS sažeto napisao u poglavlju o valutnoj klauzuli: “razmatra načelo monetarnog nominalizma i pojam valutne klauzule kroz radove Ljudevita Rosenberga, Vjekoslava Meichnera, F. A. Manna, Josepha Golda i Maksa Iklera, Jelene Vilus, E. Auera, Arthura Nussbauma, Markesinisa, s osvrtom na sustav pravila države SFRJ, Švicarske, Velike Britanije, SAD-a i Australije te na pravila Međunarodnog monetarnog fonda”. Na temelju teoretske analize sud je zaključio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, da je rast tečaja švicarskog franka do 2005. bio predvidiv, jedino što se nije moglo predvidjeti da će biti toliko jak. U obrazloženju se navodi da je prekomjerni rast tečaja švicarskog franka zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije bio nepredvidiv za svakoga, pa i za tužene banke, što je izjavio i prof. I. L. (Ivan Lovrinović, nap. a.) kao savjetnik tužitelja, a što proizlazi i iz studije Douglasa Laxtona i Eswara Prasada koji su još u ožujku 1997. napravili analizu mogućih učinaka Europske monetarne unije na Švicarsku s ciljem da se utvrdi koje bi mjere fiskalne politike bile najbolje.

Sud ukazuje da je ta studija MMF-a dostupna na internetskim stranicama MMF-a te ističe da je napravljena punih pet godina prije uvođenja eura kao zajedničke valute, da razrađuje više mogućih scenarija te da su tužene banke kao i njihove matične banke na temelju te studije mogle predvidjeti blagi do umjereni rast tečaja švicarskog franka kao vrlo izgledan slijed događaja, što se kasnije i ostvarilo, ali u još većem stupnju od spomenutog predviđenja, i to zbog težih poremećaja u američkom bankarstvu koji su se prenijeli na europsko bankarstvo, iako ne podjednako u svim zemljama”, obrazložio je VTS. Analizom svjedočenja brojnih klijenata Dobronić je utvrdio da banke ne samo da nisu upozoravale potrošače na blagi do umjereni porast tečaja CHF nego ni na učestalu promjenu tečajeva svjetskih valuta te s današnjom situacijom „plivajućih valuta“ te brojnim faktorima koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivima na dulji rok od deset do 30 godina, a još manje su ih upoznale s analizom MMF-a ili drugih stručnjaka o potpuno predvidivom pritisku kapitala iz buduće eurozone na tečaj CHF. Štoviše, banke su savjetovale potrošače da uzmu kredit u francima kao povoljniji, ignorirajući ili umanjujući rizik promjene tečaja.

Banke prešutjele 4 okolnosti

Dobronić se pozvao i na spor Giuseppe Foti and Ors. protiv Banque Nationale de Paris u kojem je Vrhovni sud Australije proglasio banku odgovornom za naknadu štete jer nije postupala s dužnom pažnjom kad je tužitelju preporučila da radi niže kamatne stope sklope ugovor o kreditu u švicarskim francima, prešućujući rizik tečajnih razlika. Uzgred, nedavno je i u Sloveniji Viši sud u Mariboru u ovršnom postupku proglasio ugovaranje valutne klauzule u CHF nepoštenim. Banke su prešutjele, utvrdio je Dobronić, i da HNB provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. To znači da u slučaju znatnijeg kolebanja tečaja kune prema euru HNB intervenira kupnjom ili prodajom deviza s ciljem stabiliziranja prekomjerne kolebljivosti, dok se slabljenje eura prema franku na svjetskom tržištu, uz nepromijenjeni tečaj kune prema euru, odražava na slabljenje kune prema franku u Hrvatskoj.

Ukratko, Dobronić drži da su banke propustile informirati potrošače o općem riziku valutne klauzule, o tomu da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku kao prema euru, o potpuno izvjesnom rastu tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone, što je u studiji iz 1997. utvrdio MMF, te o povećanom riziku istodobnog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Budući da se o tome nije pregovaralo, to ih čini nepoštenima i time ništavnima.

Dobronić je razmatrao i što je utjecalo na snažno jačanje tečaja CHF zaključivši da je došlo do koincidencije američke krize i krize ekonomije u Japanu zbog nepredvidivih prirodnih nesreća (tsunami, nesreća s nuklearkom), zbog čega su američki dolar, euro i japanski jen, dakle osim engleske funte sve valute koje čine Special Drawing Right (SDR), istodobno oslabile pa je pod takvom neuobičajenom konstelacijom, kakve nije bilo 30-40 godina, došlo do još jačeg pritiska na švicarski franak od onog koji je predviđao MMF. Banke to nisu mogle predvidjeti pa za taj izvanredni stupanj aprecijacije CHF u odnosu na euro (48%) nema njihove odgovornosti, ali to što su unatoč izvanrednim okolnostima odbile izmjenu ugovora temeljem klauzule “rebus sic stantibus”, po Dobroniću govori o njihovu nepoštenju.

Ako “notorni” kriteriji za jasnoću i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli nisu prošli, potrebna je prilična umiješnost, imajući u vidu i Dobronićevo obrazloženje, kako bi se Ustavni sud uvjerilo da je odredba o valutnoj klauzuli bila poštena, unatoč tome što je ona o promjenjivoj kamatnoj stopi istodobno bila nepoštena. Padne li i valutna klauzula, to bi bio novi razlog za izmjenu ugovora. Što to znači, može ovisiti od banke do banke, pa i od ugovora do ugovora, ali i o volji klijenata da tuže. Dobije li Potrošač spor i u tom dijelu, mogla bi biti izmijenjena i odluka o troškovima, što je banke u Dobronićevoj odluci solidarno stajalo 441.875 kuna.