Kad je zakoračio u svoj novi dom na otoku Braču, tamo gdje pogled nema kraja, Aslan je prvo izazvao paniku. Uplašio je starosjedioce, tako golemo stvorenje nikad još nije bilo u njihovoj kući. Mačke, njih pet, isti tren su se razbježale, samo je Igor stigao nakostriješiti se prije nego što je zbrisao. Aska je stala i gledala, a najmanji Milo bio je zbunjen. No taj šok trajao je jako kratko, prisjeća se Darija M., Aslanova udomiteljica. Svi su jako brzo shvatili da je ovaj ogromni medo potpuno bezopasan. Mačke su se vratile već idućeg dana, Aska je znala da s pridošlicom neće biti nikakvih problema, a Milo je dobio najboljeg prijatelja i zaštitnika. A sve je počelo, kaže nam Darija, potpuno bezazlenim razgovorom s Majom Sertić, volonterkom koja pomaže u udomljavanju pasa iz karlovačkog skloništa za napuštene životinje.
– Natuknula mi je u tom razgovoru samo to da joj možda mogu pomoći. I ispričala mi priču o Aslanu, najstarijem psu iz skloništa. Rekla je da ga je oglašavala, pitala bezbroj ljudi, ali on je i dalje živio tamo. I još mi je dodala da se ne sjeća kad je zadnji put upoznala tako dobrog psa – govori nam Darija. Tražila je Maju da joj pošalje fotografije pa će vidjeti što može učiniti. Kad su fotografije stigle, brzo je shvatila da je Aslan pronašao svoj dom.
– Prvo sam pomislila kako je sladak taj medo, a onda se dogodilo ono nešto, taj klik u srcu, neka intuicija – prisjeća se. I dodaje da je zaista sve bilo neplanirano, jer nakon šest pasa koje je imala, a svi su otišli zbog starosti ili bolesti, htjela je neki mali odmor i odmak od takve vrste briga.
– Ostala mi je Aska, a i ona ima već 10 godina, a Milo je stigao iz Knina, privremeno – govori nam i dodaje kako su preko udruge "Zemlja za nas" osnovane na Braču udomili više od 200 pasa i mačaka i upravo je to bila prva ideja – pokušati Aslanu pronaći dom. I uspjela je u tome, rekli bismo od prve – Aslan je već mjesec dana u njezinu domu i tu ostaje zauvijek.
– Nikad nisam imala tako velikog psa, njegova šapa velika je kao moj dlan. Kad je stigao, bio je ipak malo zbunjen, možda je i putovanje automobilom te potom trajektom ostavilo traga. Brzo se našao, sa svima je dobar i nježan, prati me u stopu, osim kad je jako vruće. Onda ipak radije ostaje u hladovini. Ide sa mnom kad hranim konje, kad obilazim masline. Svi zajedno idemo na kupanje, voli on i zaplivati, ali najradije umoči tu svoju veliku guzu u more i pusti da ga hladi – opisuje nam Darija. Svako njihovo jutro, kaže, počinje nježnostima. Nakon toga uživaju daleko od civilizacije. Nema opasnosti, nema ograda, oko njih su hektari slobode, maslinika i šume. Kad je vruće, legnu svi ispod bora i odmaraju se.
– Imala sam jako puno pasa i mnoge udomila, ali Aslan je poseban. Kad se dijeli hrana, ovih dvoje skakuću, vrte se, a on u zadnjem redu mirno stoji i čeka da ga pozovem. Pun je ljubavi, miran, pažljiv i dobar – opisuje Darija svog medu. Koliko je dobar, shvatile su i mačke pa vrlo često urone u njegovu zdjelicu dok jede. A on, dobrica, samo pogledom kaže: "Pa dobro, ne možeš mi baš i to raditi!" I stoji i čeka.
Aslan je sreću pronašao nakon više od godinu dana provedenih u skloništu. Iza njega je sigurno već deset godina života, a o tome kako je živio, možda najbolje govore njegovi istrošeni zubi. U skloništu u Utinji (www.crpk.hr) je, kaže nam volonterka Maja Sertić, još puno Aslana. Ne zovu ih imenima, vode ih pod brojevima. Tako je jedan od njih, broj 1335, nakupio najdulji staž. Već dvije godine je u skloništu, došao je kad su mu bile tri godine. Sve dodatne informacije o psima možete dobiti u skloništu, možete se javiti Maji ili Udruzi za dobrobit i zaštitu životinja Najbolji prijatelj. Ili još bolje, dođite u sklonište i pomazite se sa psima kojima puno znači svaka nježnost i svaka šetnja.
Svako udomljenje je veliko i puno znači, ali ovakva poput Aslanova daju nadu da i stariji psi mogu pronaći dom. Samo ih netko treba vidjeti i da se dogodi "klik", onako od srca.