Kan je promijenio dva doma prije nego što je pronašao sreću. Nekako u vrijeme kad se prvi put udomljavao, Marija i Uroš Orožim tražili su društvo za svog seniora, 9-godišnjeg američkog stafordskog terijera Taysona.
– Vidjeli smo da Kan traži dom, a ja sam godinama želio baš belgijskog ovčara. No, prvi put smo zakasnili, već je bio udomljen – prisjeća se Uroš. Nije to bilo sretno udomljenje i Kan je vrlo brzo ponovno postao beskućnik, nisu se udomitelji mogli nositi s hiperaktivnošću i problemima koje je donio sa sobom.
– Kad smo ga doveli bio je nepovjerljiv, svega se bojao. Nije se usudio ući u kuću, bojao se mraka, bojao se zatvorenog prostora, bio je i agresivan u zatvorenom prostoru. Bojao se povišenog tona, vrtnog alata, svega što mu je bilo strano. Pomokrio se svaki put kad bi se susreo s nečim nepoznatim – opisuje nam Uroš prve zajedničke dane. U svemu su mu pomogli, sve strahove i probleme zajednički su pobijedili. Tayson je bio velika podrška, pokazao je Kanu da slobodno može ući u kuću i da za to slijedi nagrada. Strah od mraka svladali su noćnim šetnjama, polako, a u zatvorene prostore ulazili su zajedno s njim i nagrađivali ga.
– Strah od vrtnog alata još uvijek pokušavamo prevladati, boji se i kosilice i puhalice. Iako je Tayson bio dobar učitelj, nije baš volio druge pse, pogotovo u blizini supruge jer je bio njezin ljubimac. I na tome smo radili, polako su se sprijateljili, zajedno šetali, spavali zajedno na krevetu i dijelili igračke. Kan je odmah prihvatio Taysona – govori nam. Nakon početne prilagodbe, upoznavanja okoline i drugih životinja krenuli su u školu, šetali Mariborom, upoznavali druge pse, promet, a slijedila je i škola poslušnosti, u koju još uvijek idu.
– Kan je i dalje nepovjerljiv prema stranim ljudima, stalno pazi što nepoznata osoba radi i zato ga moramo imati pod nadzorom. Vjerojatno bi i napao kad bi osjetio da smo ugroženi. Uvijek je u našoj blizini, vrlo je emotivan pas, ali kad upozna čovjeka, nema nikakvih problema. Ne voli djecu, što je vjerojatno posljedica prijašnjih loših iskustava i uvjeta u kojima je živio, ali ih donekle tolerira. Svaku drugu životinju, bez obzira na veličinu, doživljava kao plijen – govore Marija i Uroš, koji dodaje da od svih pasa s kojima je išao u školu Kan ima najveću volju i želju za radom. Kad ih je napustio Tayson, u njihov dom došao je novi pas. Bilo je to prije nešto više od dva mjeseca. Uz sve probleme, Kan ih je oduševio pa su udomili Nuriju, belgijsku ovčarku.
– Primijetili smo da Kanu nedostaje društvo i da jako tuguje. Nurija je bila sušta suprotnost Kanu. On se prvi dan sakrio u podrum, a ona je ukrala Kanu loptu. Nurija je stigla iz azila, bila je u kontaktu s ljudima i drugim psima. Nije nepovjerljiva, ne boji se, jedino se boji auta i Roma, to je vjerojatno posljedica ozljede koju je imala. Nestašna je i zaigrana, a kao i Kan brzo uči – opisuju nam supružnici. Kako dani prolaze, Kan i Nurija su sve više povezani. Spavaju u kući i svaki od njih ima svoje mjesto. A život s njih dvoje nikad nije dosadan. Vrata kuće otvaraju se već u pet ujutro. Iako imaju veliko imanje na kojem mogu cijeli dan uživati, ograđeno je pa psi bez straha mohu biti vani, šetnje i odlasci u šumu do izvora vode su obvezni, a vikendi su rezervirani za školu.
– Belgijski ovčari su kao mala djeca, ima puno rivalstva, ljubomore. Vrlo su hiperaktivni psi i zahtijevaju puno pažnje, aktivnosti, strpljenja i učenja. U isto vrijeme oni su vrlo privrženi i nježni psi. Kod njih nema ležanja na kauču, nisu za osobe koje nisu spremne puno se kretati. I da, škola poslušnosti je obvezna, a tu su i financijski troškovi koji nisu mali. Trebaju hranu prilagođenu fizički aktivnim psima, plaćamo i njihovo zdravstveno osiguranje – ističu Marija i Uroš Orožim.
Katarina Belec i Danijel Barišić iz Uzgajivačnice belgijskih i njemačkih ovčara Third Watch ističu da jako puno ljudi udomljava ili kupuje pse s već određenim obrascem ponašanja s kojima se moraju nositi i na tome raditi. Zanemaruje se svrha uzgoja određenih pasmina i temperament pasa. Kažu, puno je predrasuda vezanih uz pse. Jedna od tih je da pas mora slušati, no istina je da psi surađuju s nama i za ono što rade trebaju biti nagrađeni. Žalosno je od psa očekivati i tražiti da on nešto mora. Dodaju, ne postoji pas koji grize iz čista mira. Pas uvijek pokazuje signale da mu nešto ne odgovara i da je spreman na ugriz. Naš je problem što to ne znamo pročitati psa kojem onda ne preostaje ništa drugo nego ugriz. Na žalost, pričati ne znaju.
– Na udaru su najviše belgijski ovčari podvrste malinois. Pasmina koja je, usudim se reći, stradala zbog filmova. Ljudi misle da će odmah dobiti dresiranog Maxa. Tu je i taj impozantan izgled koji privlači poglede. Sad je na udaru što tamniji malinois pa ljudi i ne gledaju temperament, bitno da je taman! Postali su veliki profit "štancerima" koji ne obavljaju ni osnovne zdravstvene, a kamoli genske testove koje pasmina za zdrav i odgovoran uzgoj zahtijeva. Pasmina danas ima problema koje do prije 15 godina, kada nisu uopće bili popularni, gotovo da i nije bilo – govori Katarina Belec. Dodaje kako se psi pare u bliskom srodstvu pa štenad ima razne probleme.
– Danas je hrpa malinoisa koji su u strahu, i baš takvi najčešće i napadaju, a to nije odlika malinoisa. To je sve što se ne bi trebalo događati u uzgoju i što je dovelo do najezde malinoisa s problemima i hrpe vlasnika koji s njima ne mogu vladati. Prije nabave bilo kojeg psa treba proučiti povijest uzgoja, povijest svrhe pasmine i na temelju toga biti spreman na probleme i ono što takva pasmina traži – ističe i dodaje da treba naučiti barem minimum govora tijela psa. Treba odvojiti i koji euro za trening i trenera, ako već ne ide. Svakom psu treba se posvetiti, ali ipak malo više i odgovornije pasmini kao što je belgijski ovčar.
– Malinois je prvotno stvoren za pomoć na farmi, a zbog svoje sposobnosti za rad uveden je i u druge službe. Najčešće ga danas vidimo u policiji i vojsci. Pasmina je stvorena za rad i za zadaću i to treba poštivati i tome se treba posvetiti. Zahtijeva ranu socijalizaciju i dosljedan trening. Ima jak čuvarski nagon koji ne treba poticati ako pas nije u ozbiljnom radu ili sportu. Nažalost, većina upravo to radi jer su gledali spomenutog Maxa. I onda izgube kontrolu pa je pas, koji nije kriv, najviše kriv. Malinois nije pasmina koja će boraviti samo u boksu i na dvorištu. Nije pasmina koja će biti ljubimac bez zadatka. Nije pasmina koju će zadovoljiti samo lovljenje loptice. Pasmina je koja zahtijeva fizičku, a prije svega mentalnu stimulaciju. Ako to ne zadovoljavamo, dobivamo psa s viškom energije kojem je dosadno, što dovodi do agresije i frustracije. Energija se mora ispucati, a ako nema posla, naći će ga – uništavanje doma, dvorišta, svega. Frustracija ide toliko daleko da sami sebe ozljeđuju – objašnjava Katarina Belec. Kada smo obavili dobru socijalizaciju, kaže, kada se s njime bavimo, kada su njihove potrebe zadovoljene, imamo predivnog pratioca koji živi za to da nama udovolji. Malinois je predivan obiteljski pas za one koji vole sport, pravi sportaš i odlično društvo za razne aktivnosti.
Kan i Nurija imali su sreću i pronašli ljude kojima pas nije modni dodatak i ne rješavaju ga se kad se pojavi problem o kojem nisu ni razmišljali kad su ga nabavljali. Nisu od onih koji pse ostavljaju na cesti ili ih zatvaraju pa psi pate. U čakovečkom skloništu spašavaju ih gotovo svaki dan.
– Nurija je stigla iz romskog naselja Kuršanec s ozljedom noge i u lošem stanju. Ona je samo jedna od na crno uzgojenih pasa koji su postali moda u našim krajevima, a pogotovo u romskim naseljima. Nalazimo ih posvuda, uglavnom smještene u premale boksove. Iz Paraga nam je stigao mužjak, u dobi od sedam mjeseci agresivno je reagirao na svog skrbnika, a potom i na nas u skloništu – kaže nam Aleksandra Hampamer iz skloništa Prijatelji Čakovec. Tu su i Aprilia, Ava, Bessir, Brian, Ela, Flower, Heart. Svi psi u tipu belgijskih ovčara dane u skloništu provode jako teško, nemaju dovoljno istrčavanja.
– U posljednje vrijeme sve više nas zovu ljudi koji se žele riješiti svojih belgijskih ovčara. Nabavili su ih kao štene, stavili u dvorište, nisu ništa radili s njima i sad imaju problem jer im pas stalno laje, bježi, ugrizao je nekoga i slično – govori nam A. Hampamer.
U skloništu je i Leon, tu je dospio nakon što je godinama živio na lancu. U njegovo dvorište nisu mogli ući dva tjedna, napravili su posebna vrata za hranu i vodu. Godinama već rade s njim, sad je pas s kojim oni mogu obavljati osnovne zadaće. Zbog svih problema koje ima on je jedan od pasa koji zasigurno nikad neće biti udomljeni. A sklonište nije mjesto u kojem bi bilo koji pas trebao provesti cijeli svoj život, bez obzira na to koliko se ljudi koji rade u skloništu brinu za njega.
