'Imamo prekrasnu zemlju i bogat ekosustav, ali ne znamo što s njima'

Građanska energija, solidarna ekonomija, prehrambeni suverenitet, energetski održive zajednice, energetska demokracija - neke su od tema o kojima niz stranih i domaćih stručnjaka i aktivista raspravlja na međunarodnoj konferenciji “Dobra energija i ekonomija“ koja se u organizaciji Zelene energetske zadruge (ZEZ) i Zelene mreže aktivističkih grupa (ZMAG) do sutra održava u Zagrebu. A kolika je važnost tih tema danas razgovarali smo s tajnikom ZMAG-a Draženom Šimlešom, inače sociologom s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, koji predavanja o globalizaciji, globalnom društvu i održivom razvoju drži na Mirovnim studijima.  

Kako komentirate rezultate netom završenih EU izbora, točnije jačanje “zelenih” snaga u EU parlamentu, ali i istodobno ponovno nerazumijevanje važnosti i presudnosti glasanja za predstavnike zelenih politika u Hrvatskoj, kojih nema ni u našem Saboru?

Hrvatska u tim trendovima osviještenosti i važnosti zelenih politika tek lovi vlak. Bez obzira na to što imamo prekrasnu zemlju i jako bogat ekosustav mi se i dalje mučimo što učiniti s tim. To je problem naše nesposobnosti da napravimo razvojnu strategiju na razini cijele države gdje bismo istaknuli koliko su nam važni ti ekosustavi koje imamo na zaista maloj površini, koliko je važno njihovo bogatstvo i raznolikost, te koliko bismo ih mogli koristiti na održiv način za povećanje dobrobiti i kvalitete života. Pogotovo zato što se velik dio tih resursa nalazi u krajevima iz kojih nam se ljudi iseljavaju jer ne vide neku svoju perspektivu niti mogućnost da ovdje ostvare normalne uvjete za život. Kako se u svijetu o tim temama počelo govoriti puno prije onda ovaj novi val mlađih generacija počinje shvaćati što se događa, pokazujući spremnost da preuzmu puno veću odgovornost u tom smjeru, jer alternative neće biti. Oni će biti prva generacija koja neće o tome moći govoriti u budućnosti nego će sad morati pronalaziti modele kako se suočiti s tim što smo im mi ostavili.

Da, mladi konačno pokazuju neki bunt.

Smiješno mi je atakiranje na mlade da su ono ili ovo, jer su oni zapravo ogledalo našeg društva, obrazovnog sustava i načina odgoja, tako da svima uzvraćam protupitanjem - pa, dobro, što ste vi uopće očekivali. Ljudima koji imaju 13, 14, 15 ili 16 godina puno je zahtjevnije pokretati neki novi, drugačiji val, pogotovo u masovnom omjeru, ako cijelo društvo živi u prošlosti, bavi se i dalje za budućnost, za 21. stoljeće, nebitnim temama, i prilično je tolerantno na razne oblike nasilja. Sve to puno više govori o nama, odraslima, starijima, nego o mladima. I kada god vidimo neki drugačiji iskorak u tom smjeru trebamo biti svjesni da je za te mlade ljude bila potrebna ogromna razina samosvijesti i hrabrost da iskorače iz tog vlaka apatije i bavljenja sa samima sobom i s prošlošću. A to što sada taj val iz EU dolazi i kod nas, to je samo još jedan pokazatelj da će sve više dolaziti generacije koje će svoje partnere tražiti izvan svog svakodnevnog kruga djelovanja i druženja. I ta njihova umreženost i komunikacija pozitivna je strana globalizacije jer se oni tako inspiriraju, ohrabruju. Drago mi je ako ćemo takvih angažmana mladih sve više gledati kod nas.

Hrvatska doista obiluje prirodnim resursima, no brine li vas njihova sudbina? Ako već mi ne vidimo njihovu vrijednost i važnost očuvanja, bojite li se da bi netko loših namjera mogao shvatiti što imamo pa to onda iskoristiti u svoje privatne financijske interese?

Hrvatska je neupitno zemlja bogatog eko-sustava. Kada računate eko-otisak i stavljate ga u odnos na biokapacitet neke zemlje, onda je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u ovom dijelu Europe, i EU, koja je u rangu zemalja Latinske Amerike koje su prvaci svijeta u smislu bogatstva resursima i eko-sustavima. No, mi s tim ne znamo upravljati, a kada god ne znate upravljati s nečim što vam je Bogom dano dolazite u rizik da će netko drugi to napraviti. Ljudi koji imaju korist od ovog sadašnjeg sustava, ili da budem precizniji, ljudi koji upravljaju ovim svijetom, pametni su ljudi. U svijetu se već događa da se ti resursi privatiziraju, ograđuju. Nešto što je prije 10-15 godina bilo nezamislivo, sad se događa. Veliki strani investicijski fondovi i agencije tzv. zemalja u galopirajućem kapitalističkom razvoju, kao što su neke zemlje Bliskog Istoka ili Kina, već zakupljuju velika poljoprivredna zemljišta, jer bogati pametni ljudi znaju da je poljoprivredno tlo visoko vrijedan resurs koji nam treba da bismo na ovoj planeti uopće mogli preživjeti.

Zato ga oni već sad počinju zakupljivati, otuđivati, a ono što je apsurd - to se događa upravo u onim zemljama koje ne znaju što bi sa sobom, koje nemaju neku razumnu strategiju ili su zbog loše ekonomske situacije već dovedene u stanje ovisnosti pa sa stola bogatih moraju uzimati samo mrvice jer rasprodajom tog vrijednog zemljišta dobivaju tek neki sitan novac. Naravno, dugoročno je to neodrživo. I zato to izaziva zabrinutost. I zato je moja želja da cijela ova priča oko klimatskih promjena ljude osvijesti da su klimatske promjene posljedica određenog oblika ponašanja i određenog društvenog uređenja, a ne uzrok, te da bi bilo puno korisnije da se bavimo s uzrokom.

Na koji način?

Evo, da je svjetska ekonomija danas održiva, solidarna i odgovorna, što znači dobra, mi ne bismo imali ovaj problem. Znači, ljudi trebaju prestati očekivati da će se išta suvislo riješiti na svim ovim velikim konferencijama o klimi dok mi sami ne počnemo razmišljati o tome na koji način zapravo želimo živjeti i na koji način želimo redizajnirati ekonomiju pa da ona više ne bude toliko destruktivna i na korist samo malog broja ljudi. Znate, kada se govori da postoji 1% onih najbogatijih i 99% nas ostalih, problem je u tome što onih 1% mi ostali, pa čak i nas 10-15% koji ne spadamo u kategoriju najsiromašnijih, želimo slijediti, što ih doživljavamo kao učitelje. A baš mi ostavljamo najveći eko-otisak, što je prilična tabu-tema, i o tome se ne želi pričati. Mi koji živimo u društvima koja nisu siromašna, koja su dio nekog ekonomski razvijenog svijeta, nama treba to sazrijevanje, shvaćanje da mi imamo moć, a ne tih 1% koji sada određuju. Oni su zapravo ovisni o nama. I kada ljudi shvate da mi hranimo taj sustav koji je neodrživ, i da ga promijeniti možemo čak i nekim jednostavnim odlukama, onda ćemo spoznati da mi iz te ovisničke pozicije - a znamo da se iz ovisnosti teško izvući jer ona stvara i neki osjećaj ugode, bezbrižnosti, lažne sreće - možemo izaći, i ostatku svijeta pokazati kakav bi to održivi razvoj mogao biti, pa da se on onda živi i prakticira.

Kako to postići može se doznati i na konferenciji. No, kako bismo ljudima približili važnost nekih načina djelovanja i okupljanja, možete li pojasniti što sve podrazumijeva dobra građanska energija te dobra, društvena i solidarna ekonomija?

Dobre ekonomije već ima, tu je, ona se već primjenjuje u Europi, pa i u Hrvatskoj. Njene aktere želimo učiniti vidljivijima, da inspiriraju druge ljude jer nam treba da to postane masovni pokret, mainstream ekonomija. A ona zapravo počiva na jednostavnim principima i funkcionira suprotno od ove današnje globalne ekonomije. Ona mora ostavljati pozitivne posljedice te stvarati pozitivno i održivo okruženje i prema svojim zaposlenicima - znači, odgovoran odnos prema ljudima koji rade za vas i stvaraju s vama neku vrijednost, kao i prema lokalnoj zajednici i cijelom društvu u kojem se neka vrijednost i stvara. Zatim, u dobroj ekonomiji značajan se dio prihoda reinvestira zato što prostor u kojem je neka vrijednost stvorena zaslužuje da se veliki dio te vrijednosti u njega vrati, ponovno uloži, a ne da se sav profit izvlači, što je jedan od najvećih problema današnje globalne ekonomije. I treće, dobra ekonomija podrazumijeva da se počne odgovorno i održivo odnositi prema resursima i eko-sustavu, i zbog nas samih, ali i zbog budućih generacija.

Jer neodgovoran odnos oprema resursima i neravnomjerna raspodjela njihove dostupnosti jedno je od najvećih zala današnjeg svijeta. I uzrok ogromnih nepravdi, pa ako hoćete, i ogromnih ratova i patnji s kojima se suočavamo, a često to ne povezujemo jedno s drugim. Dobra energija je na tragu svega toga. Ona je energija gdje se ljudi iz pasivne uloge potrošača stavljaju u ulogu donosioca promjena i odluka, tako da oni stvaraju određene modele upravljanja s energijom, bilo da su to energetske zadruge ili komunalna poduzeća u kojima predstavnici građana imaju svoje mjesto pa se time upravlja po principu zajedničkih dobara, za što već postoji puno primjera u Europi. Govorit ćemo na koji način ljudi u zaista bitnom sektorima - i za resurse, i za demokraciju, i za ljudska prava - kao što je energija, mogu više sudjelovati, ali onda mogu i osigurati da vrijednost korištenja neke energije ne odlazi negdje drugdje i ne uništava planet, već postane temelj nekog novog održivog razvoja.

Jedna od tema je i prehrambeni suverenitet, nešto od čega smo mi jako daleko. Zašto odustajanje od prehrambenog suvereniteta za našu zemlju i za nas može biti pogubno?

Poznata je izreka - ako kontrolirate naftu neke zemlje onda kontrolirate ekonomiju, a ako kontrolirate proizvodnju hrane neke zemlje onda kontrolirate ljude, što je za društvo još pogubnije. To se mnogim zemljama već dogodilo. Hrvatskoj još nije, nismo još u toj pogubnoj situaciji, toj vrsti ovisnosti, ali imamo negativne trendove. Na nama je da stvorimo solidarne i održive sustave pomaganja malim proizvođačima kako bi oni opstali. To je ono što mi i radimo kroz Zadrugu za dobru ekonomiju. No, treba utjecati i na donositelje odluka i javnih politika. Kod nas su ljudi postali opsjednuti tom globalnom mantrom da sve mora biti veliko, monopolizirano i “efikasno”. Ljudi smatraju da su mala gospodarstva nekonkurentna, teret. A kada putujete kroz dijelove Austrije, Italije, Švicarske i Francuske onda doživite mentalni šok jer vidite da tamo prehrambenu ekonomiju vode mala gospodarstva, pa se pitate - tko je tu lud, zašto se nama promovira jedno, a u najrazvijenijim zemljama Europe funkcionira nešto sasvim drugo. Onda shvatite da su oni tamo sačuvali ta mala gospodarstva jer su ona temelj života.

Znači, nije isto imate li jednog ogromnog proizvođača na 500 hektara, ili puno manjih. Veći će broj ljudi ostati ili otići živjeti tamo gdje će im se omogućiti da se upravo veći broj njih samostalno bavi proizvodnjom hrane. Ako želite organizirati dobru pametnu ekonomiju i sačuvati život u ruralnim područjima onda ne okrupnjavate male parcele, već okrupnjavate ljude u razne klastere, zadruge, brendirate njihove proizvode, i na taj ste način sačuvali život u tom kraju. Nama predstoji veliki rad na tome jer dosadašnja poljoprivredna politika i način subvencioniranja išli su prema tome da mi desetorici damo ogroman novac da proizvode svu hranu za nas, što je isto određena politika ovisnosti, dok se u održivosti shvaća da je prednost upravo u raznolikosti, umreženosti sustava jer ste tako i manje ranjivi na razne krize i nepredviđene situacije. Onda je u takvom sustavu puno lakše reagirati nego u onom u kojem se sve svodi na malo aktera koji drmaju čitavim tržištem.

Jesu li u nas poticaji u poljoprivredi dvosjekli mač?

Poticaji su u mnogo slučajeva bili dvosjekli mač jer smo fiksirani na to da se poticaji daju ovisno o tome koliko tko ima površine, bez obzira na to što on s tom površinom radi. Gledalo se samo na kvantitetu, a poticaji bi se trebali određivati prema tome na koji se način vi odnosite prema tom resursu, gdje završavaju vaši proizvodi. Mi imamo politiku povuci-potegni, spasi što se spasiti da. Poticaji za proizvodnju hrane bili su usmjereni na to da se proizvede što je moguće više hrane ili da se subvencioniraju vlasnici što je moguće više zemljišta, bez obzira kakva će hrana doći na naš stol, u smislu kvalitete, i koje će to posljedice ostaviti na eko-sustave čije saniranje spada na sve nas i buduće generacije. To je politika koja je na duže staze neodrživa. Zato i imate situaciju da se trećina hrane baca. Često nam je jednostavnije, financijski  isplativije i lakše hranu baciti nego je iskoristiti za naše potrebe ili je dati onima koji je nemaju. K tome, život u ruralnim krajevima osigurava se tako da vi ljudima omogućite da žive od onoga što ti ruralni krajevi pružaju i omogućavaju. A jedna od prvih stvari koja vam pada na pamet jest - hrana. Ako vi nemate politike potpore, poticaja i ohrabrivanja života u ruralnim krajevima - vama će ljudi iz tih krajeva bježati. A to znači - odumiranje kraja.

U nas se sve uglavnom svodi na zaradu od - turizma, što je prilično rizično.

Da, i to se upravo sad dobro vidi jer su se neka donedavno iz raznih razloga rizična tržišta vratila na scenu, pa smo svi u šoku, i pokušavamo sad spasiti što se spasiti da. No, u nas je apsurdno i to da mi turizam nismo povezali s proizvodnjom hrane, što je državni problem jer nemamo strategiju po kojoj bi domaća, u nas proizvedena hrana, dolazila u sektor turizma u zadovoljavajućoj mjeri. Nisam siguran da u tome imamo neku izlaznu strategiju ili plan B, što se događa da se ne naruše neki standardi kvalitete života u tim područjima, i što se događa kada dođe do manjeg priljeva novca u državnu riznicu. Drugi je problem veliki pritisak na lokalne eko-sustave zbog turizma, kao i veliki pritisak na stanovanje, npr. u Dubrovniku, Splitu, Puli, pa i u Zagrebu. Turizam izjeda normalni svakodnevni život i počinje određivati cijenu i dostupnost kvadrata, što je za lokalno stanovništvo izrazito nepovoljno. Kako uskladiti turizam koji je bitan, ali da on ne ugrožava kvalitetu života ljudi koji tu žive svaki dan - to treba biti važno pitanje onima koji upravljaju lokalnim zajednicama.

Neki drugi veliki svjetski gradovi, poput Barcelone, Beča ili Amsterdama, taj su problem osvijestili, a mi se ponašamo tako da idemo istom cestom kao i oni, ali ne razmišljamo o tome da ćemo na kraju završiti u istoj slijepoj ulici u kojoj su oni već završili. Jer, vidjeli smo kako je završila pretjerana betonizacija španjolske obale i kako stanovnici Venecije napuštaju svoj grad zbog pretjerane navale turista. Normalan svakodnevni život u takvim gradovima odumire i oni se pretvaraju u neke muzeje za zabavu.

Na kraju, što podrazumijevaju energetske zadruge i energetska demokracija?

Energija je prvak utjecaja što se tiče ekološkog otiska i utjecaja na biokapacitet. Kada samo razmislite gdje je sve potrošnja energije prisutna i kako ona utječe na život - od kretanja, proizvodnje hrane, stanovanja, svega onoga što nam je potrebno na život - onda shvatite da nam energija utječe na čak dvije trećine ekološkog otiska. Pored hrane, to nam je jedan od prioritetnih područja na kojem moramo učiniti nešto, ne samo da spasimo planet nego da spasimo sebe i normalan život ljudi na našoj planeti. A u energiji smo do sada bili u izrazito ovisničkom stanju, što je veliki problem. Velika prednost obnovljivih izvora energije, gdje bi građani sami bili nositelji tih projekta i oni bi ulagali u vlastite izvore energije, jest u tome što oni omogućavaju da se energija iz problema pretvori u rješenje. Energija iz jednog prilično destruktivnog sustava koji nam pritiskom na jednu tipku omogućava veliki komfor, dugoročno za mnoge ljude stvara veliku patnju i život u potpuno zagađenom okolišu, što je opasno i za cijeli planet, a to vidimo i po klimatskim promjenama koje će u konačnici utjecati i na taj naš komfor koji toliko volimo. I zato je bitno promovirati modele i rješenja koja jačaju osviještenost građana, demokratsko korištenje resursa i sudjelovanje građana u područjima bitnim za njihov život, a energija to jest, dok istovremeno ostavljaju tek blage posljednice po naše eko-sustave, okoliš i klimu na cijeloj planeti.