Imao sam deset godina kad sam s obitelji u koloni napustio rodni kraj. Plakali smo, bojali se...

Morate razumjeti da nama uspomene iz Oluje nisu lijepe, imao sam deset godina tada, sedam dana bio sam u koloni, plakali smo, bojali se, pucalo se. Bilo je zločina, moji su sumještani ubijeni i nestali, doduše ne ovdje u Gvozdu, u koji je došla profesionalna vojska za koju oni koji su tada ostali imaju samo dobre riječi, ali stradali su drugi bježeći prema bosanskoj granici – kazuje nam Milan Vrga (SDSS), 34-godišnji načelnik Gvozda, gradića na granici Banovine i Korduna. Svake godine, kaže Vrga, na Banovini ekshumiraju i identificiraju, a u Gvozdu pokopaju pokoju žrtvu iz kolovoza 1995. Tragaju još za dvadesetak stanovnika.

– Stoga morate razumjeti da ljudima koji su 1995. napustili svoje kuće, a neki se vratili nakon nekoliko godina i zatekli spaljene i minirane domove, Oluja nije slavlje – dodaje Vrga, jedan od najmlađih načelnika u Hrvatskoj.

U sadašnjoj općini Gvozd prije rata nije bilo sela naseljenih Hrvatima, iako je tadašnja općina Gvozd obuhvaćala i Topusko i Lasinju, na čijem je području bilo sela u kojima su Hrvati bili većina. Ta su sela uništena tijekom Domovinskog rata, no u sadašnjoj općini Gvozd nije bilo nasilja. Vjerojatno se i zbog toga na područje Gvozda vrlo brzo nakon Oluje vratilo dosta srpskog stanovništva, a 1995. i 1996. taj su kraj naselili i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Sada tu, prema popisu, živi oko 3000 ljudi, od kojih je Srba nešto više od dvije trećine, ali svi ističu da je stvaran broj žitelja puno manji.

U vrijeme Oluje u tadašnjem Vrginmostu ostalo je stotinjak mještana, koji nisu htjeli napustiti svoje domove.

– Mi smo krenuli prema BiH dva dana nakon početka Oluje, kad smo vidjeli da traktori prolaze. Djed je odlučio ostati, ali je inzistirao da baka, otac, majka, brat i ja odemo. Djed je od 1969. bio samostalni privrednik, imao je pilanu, a poslije mlin, koji je 1989. modernizirao. Nije htio napustiti svoju djedovinu i ono što je stvarao cijeli život. Ostao je s još desetak, dvadesetak mještana Podgorja, odakle smo mi. Svi su zajedno dočekali Hrvatsku vojsku – priča Vrga. Njegovo izbjegličko putovanje u koloni trajalo je sedam-osam dana i završilo u Inđiji.

– Bilo je na tom putu svega. Na dva mjesta doživjeli smo pucnjavu i granatiranje. Otac nas je u jednom trenutku izgubio, morao je napustiti traktor kad je kolona prekinuta. Još u koloni dobivali smo informacije da je deda zaklan na pragu mlina, a da je otac poginuo pri napadu na kolonu. Bio je to kaos, bilo je straha, dezinformacija... Srećom, svi smo se sastali na kraju. Tata je putovao traktorom, a mi automobilom, koji smo morali napustiti prije Dvora, gdje se tada već pucalo, pa je jedan susjed nas sedmero djece stavio u svoj Yugo i prevezao nas u Bosnu, a potom se vratio po majku i druge žene – priča Milan Vrga i napominje da su informacije o djedovu ubojstvu, na sreću, bile lažne.

– Oni su se u Podgorju držali zajedno i okupljali ispred trgovine te čekali vojsku, koja je došla za nekoliko dana. Kad su vidjeli vozila, uputili su se prema njima s uzdignutim rukama. Djed je poslije pričao kako ih je sve ugodno iznenadio hrvatski vojnik koji je sišao, profesionalno se predstavio, rekao im da su oni državljani Republike Hrvatske, da će zajedno s njima vojnici pregledati njihove kuće te da će dobiti privremene propusnice. U Gvozd je ušla profesionalna vojska te nitko nije stradao. Kad je vojska otišla, u mjesto su počeli stizati različiti ljudi. Bilo ih je odasvud. Tada su počele pljačke i palež.

Povratak izbjeglih

– Kad su htjeli provaliti u djedov mlin, djed im je dao ključeve da ne uništavaju. No ti su kokošari rekli da znaju ući i bez ključeva – priča Milan Vrga.

Sve koji su ostali okupili su u pošti u Vrginmostu, popisali i podijelili im privremene dokumente. Dio mlađih muškaraca, kaže Vrga, prevezen je u zatvore u Sisku i Remetincu, odakle su se vratili nakon duljeg vremena.

Izbjegli Srbi na ovo su se područje počeli vraćati relativno brzo, a Gvozd je jedno od rijetkih mjesta u koje su se vraćale cijele obitelji, s djecom.

Milanov otac svraćao je u Gvozd već od 1996., a s majkom se za stalno vratio 1999. Milan i brat završili su škole i fakultete u Novom Sadu te se Milan vratio u Gvozd 2009. postavši partner u očevu mlinu. Sudbina ga je prije dvije godine dovela na mjesto načelnika Gvozda, koji danas proživljava svoje teške dane. Općina izumire, od 2001. do 2011. izgubili su 700 stanovnika, no posljednjih je godina evidentan egzodus mladih u Njemačku i druge zemlje. Odlaze i Srbi i Hrvati. Prije 15 godina učenika je bilo 230, a danas samo 90.

– Nema radnih mjesta ni za koga. Pogreška je bila to što se nakon Oluje u državne službe nisu zapošljavali ljudi s područja Gvozda. Iako postoji zakon o proporcionalnom zapošljavanju, u policiji je od 120 djelatnika samo dvoje Srba. U šumariji, koja zapošljava šezdesetak radnika, nema nijednog Srbina. A to su sigurni poslovi koji bi obiteljima omogućili ostanak. Osim toga, čistačica koja radi u policiji na posao dolazi iz Petrinje, a čistačica u šumariju dolazi iz Karlovca. Na posao u državne službe dolaze radnici iz Siska, Karlovca, Zagreba... To nema nikakva smisla – ističe Vrga.

Da posla nema ni za koga, slaže se i općinska donačelnica iz reda hrvatskog naroda Marija Idžan (HDZ), koja tu dužnost obnaša od 2010.

– I nas Hrvata sve je manje na obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, ali ne želim da to padne u zaborav – kaže Marija Idžan i dodaje kako je 1996. u Gvozdu bilo 2600 Hrvata iz BiH, a danas ih je oko 600. I ona se doselila iz BiH. Hrvatima je država presporo darovala kuće i stanove pa su mnogi otišli. No sada je to riješeno, ali ostaje problem zapošljavanja, koji ne bira nacionalnost.

I Vrga i M. Idžan ističu kako u Gvozdu nema nacionalne netrpeljivosti.

– Nema ovdje međunacionalnih problema. Ljudima više nije bitno tko je tko, nego kako da prežive. Možda je gore Hrvatima, koji su stigli iz BiH i nemaju zemlje, a starosjedioci imaju nešto zemlje pa se snalaze – kazuje Vrga, po čijem je pretku Vrginmost i dobio ime.

Zbrka s nazivom općine

A taj Vrginmost u Gvozdu sada izaziva zabunu. Naime, Vladin povjerenik promijenio je nakon Oluje naziv općine i naselja u Gvozd, iako se tako mjesto nikad nije zvalo. Godine 2012. Općinsko je vijeće vratilo ime Vrginmost, ali samo naselju, jer nema ovlasti za promjenu imena općine. Tako danas imamo općinu Gvozd u kojoj se nijedno naselje ne zove Gvozd. Povratak Vrginmosta izazvao je probleme među Hrvatima i Srbima, bilo je i prosvjeda, ali SDSS-ova većina ostala je pri svome.

­– Povratak imena Vrginmost nije donio ništa dobro ni nama Hrvatima ni Srbima. Od te promjene nije bilo nikakve koristi, ljudi se od tada iz Vrginmosta i Gvozda samo iseljavaju – kaže Marija Idžan.

O Gvozdu se u medijima inače malo čuje, ali bio je u središtu pozornosti kad ga je lani posjetio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Donio je tada u Gvozd i neke darove – prijenosna računala za učenike, nošnje za lokalno kulturno-umjetničko društvo, Crvenom križu i komunalnom poduzeću darovao je traktore i automobile, a obećao je pomoć i za gradnju crkve, što je u međuvremenu i ispunio.

Vrijednost donacija bila je oko 320.000 eura. Crkva bi mogla pod krovom biti do Nove godine. Pravoslavne crkve inače u Gvozdu nikad nije bilo, ni prije ni poslije Drugoga svjetskog rata, no zato je nakon Drugoga svjetskog rata Gvozd dao čak 14 generala bivše JNA, među kojima i admirala Branka Mamulu. Zbog toga je Gvozd bio poznat kao jako partizansko i projugoslavensko mjesto. Takvu političku orijentaciju imao je i ratni načelnik općine Vrginmost Dmitar Obradović, koji se tijekom rata zalagao za mirnija rješenja sporova između Hrvata i Srba. Zbog takvih stavova, pripadnici srpskih “crvenih beretki” ubili su ga u lipnju 1992. godine.