Kad su supružnici Palinkaš krajem kolovoza ‘91. stigli k rodbini u Bribir, sretni što su se s djecom živi izvukli iz pakla rata, činilo se – samo još jedna tužna vukovarska obitelj s tragičnom pričom iz šire obitelji i neizvjesnom budućnosti. Prvi dio bio je točan, ali vrijedne ruke Palinkaševih učinile su tu budućnost boljom no što se tada moglo i pomisliti.
U tom su se kraju skrasili, prionuli poslu, nisu se predavali i danas su vlasnici Vinske kuće Pavlomir s tridesetak hektara vinograda i godišnjom proizvodnjom i do 200.000 litara odličnih vina. Ugošćavaju namjernike sa svih strana svijeta u svojoj kušaonici sa šezdesetak mjesta, a u prodavaonici hrvatskih specijaliteta, u sklopu kompleksa, nude od vina i slavonskih kobasica do istarskog maslinova ulja, dalmatinskog pršuta, raznih vrsta meda... I da turistička atrakcija na pola puta između Novog Vinodolskog i Bribira bude još intrigantnija: Miroslav Palinkaš u Vinodol je nakon sto godina vratio i žlahtinu koja zapravo i potječe iz tog kraja.
Krenuli od nule
– Kad smo stigli iz Vukovara, mislili smo da smo tu nakratko... Ali vrijeme je prolazilo pa sam s kolegama s kojima sam u Vukovaru radio u Vupiku, također prognanicima, ovdje počeo saditi vinovu lozu. Zemlju smo dobili od općine Crikvenica, bila je neobrađena, zarasla. Sjećam se tog prvog dana, stajao sam naslonjen na lopatu, suze su mi potekle... Došli smo s uređenih, rodnih vinograda u Šarengradu na zapuštenu zemlju koju nitko od Primoraca nije ni htio... – prisjeća se danas uspješan vinski poduzetnik Miroslav Palinkaš kako je tih godina bilo krenuti od nule.
Životne i poslovne okolnosti htjele su da u tom pothvatu Palinkaš na koncu o(p)stane sam. Godinama su radili kao Vupik, a prije desetak godina Palinkaš je uzeo kredit od milijun eura i otkupio kompleks Pavlomir.
– Radili smo u počecima i po dvadeset sati dnevno, a puno radimo i sada. Bavili smo se i veletrgovinom hrane i pića, uvozili smo i automobile, imali rent-a-car tvrtku... Vinarija je, inače, sagrađena ‘98., a prije tri godine sve smo preuredili. Od Europske unije dobili smo 200.000 eura bespovratno, a u vrijeme sadnje vinograda smo imali i pomoć grada i županije.
Najviše smo zarađivali na trgovini, posao s vinom ni danas ne donosi neki profit. Još uvijek imamo 400.000 eura kredita i zapravo zarađujemo koliko nam treba za preživljavanje i plaće naših 15 stalno zaposlenih radnika. Ali ne žalim se, firma nam je stabilna – kazuje Palinkaš, koji u sezoni ima i po trideset radnika.
Njegova vinarija, kao potvrda da zlo nije uvijek za zlo i da se iščupano iz Vukovara može ukorijeniti i u Primorju, danas vrijedi tri milijuna eura. Čeka se nova berba koja bi, nakon natprosječno rodne lanjske godine s gotovo 200.000 litara vina, sad trebala donijeti 150.000 do 180.000 litara. I to mahom upravo žlahtine, ali i chardonnaya, muškata, cabernet sauvignona...
“Tu smo, tu i ostajemo”
– Nismo znali da ćemo uspjeti, nije to baš bilo izgledno, a sve skupa u tim samim počecima ni lijepo... Pamtim prve dane i mjesece u ovom kraju kad su nas ljudi gledali s čuđenjem. Nisu vjerovali da su nam u Šarengradu ostali lijepi vinogradi, u Vukovaru srušena kuća...
Kći je tada imala pet godina, a sin je kretao u peti razred. Sjećam se da mu djeca nisu vjerovala ni da je on imao bicikl... – sjeća se Palinkaš koji je izabrao ne gledati previše unatrag.
Srodio se s Primorjem. Istina, kad kreće put Vukovara, i dalje govori “idem kući”, ali kad iz Vukovara kreće prema Novom Vinodolskom, isto kaže “idem kući”. U Vukovaru mu još živi otac, a u Primorju se uz Miroslava skrasio i njegov brat.
– Tu smo i ostajemo. Imam 64 godine, u firmi rade i supruga te brat i snaha. Sin i kći imaju svoje karijere, ali vjerujem da će na kraju sve ipak ostati u obitelji – vjeruje Miroslav koji teže od svojih susjeda s mora podnosi neobrađenu primorsku zemlju.
– Ovo je nekad bio poljoprivredni kraj, ali kako je turizam krenuo, svi su se okrenuli apartmanima. Ne zamjeram im, lakše je to nego raditi na zemlji, samo sam žalostan kad vidim koliko je zemlje zapušteno, a hoteli uvoze hranu...
