Njezina ozljeda mozga, odmahivali su liječnici, nije bila spojiva sa životom. Nikolina Amrein (17) na operacijski im je stol u osječkoj bolnici dovezena 19. siječnja oko ponoći. Pijani ju je vozač pokosio na pješačkom prijelazu na križanju Rokove i Gundulićeve ulice u Osijeku. Udario je i njezinu sestru Klaru (15) te prijateljicu Inu D. (17), no one, srećom, nisu teže ozlijeđene.
– Znam da su liječnici gotovo digli ruke od nje, ali iznenadit ćete se. Bit će ona dobro – nije tada gubila nadu majka Anica Amrein.
Majka: Bit će ona dobro
Liječnici su je stavili u induciranu komu. Uklonili su joj dio kosti kako bi otečeni mozak imao više prostora. Njezine su ozljede glave uspoređivali s onima legendarnog vozača Formule 1 Michaela Schumachera koji je također u umjetnoj komi.
– Treba vremena, ali i dalje vjerujem da će moja kći biti dobro. Kad se probudi, ispričat će nam je li nas svih ovih dana mogla čuti i osjetiti – optimistična je majka i danas, tri tjedna kasnije.
U umjetnoj je komi djevojka bila u dva navrata po pet dana. I dalje nije budna, no diše samostalno i ta koma, za razliku od umjetne, nije izazvana lijekovima, nego je posljedica traume. Spontano otvara oči, ali s njom još nije moguće kontaktirati.
Dr. Josip Ivić već se 37 godina brine o teškim pacijentima poput Nikoline. Radno mu je mjesto na Jedinici intenzivnog liječenja u KBC-u Osijek. Svim bolesnicima koji su bili u induciranoj komi jedno je, kaže, zajedničko – izuzetno je teško prognozirati hoće li se i koliko oporaviti. Pravila nema.
– Ono što je uništeno u mozgu, ne može se nikada oporaviti, stanice su nepovratno stradale – kaže dr. Ivić.
Inducirana koma metoda je liječenja stara desetljećima. Način je to da se smanji oteknuće mozga.
– U komatoznih bolesnika mozak ne mora biti maksimalno nereaktivan. Lijekovima ga stoga dovodimo u apsolutno mirovanje. Smanji se izmjena tvari u mozgu i potrošnja kisika – objašnjava dr. Dubravka Ivić, voditeljica JIL-a.
Nužno je pri tome osigurati optimalan protok krvi i strojno prodisavanje radi opskrbe kisikom. Pacijenti su spojeni na respiratore. Što kraće traje umjetna koma, to je bolje.
– Ako je riječ o zatvorenoj ozljedi mozga, planiramo induciranu komu 48 sati. Odlučujemo potom hoćemo li ukinuti lijek i prekinuti komu radi procjene stanja pa po potrebi nastaviti dalje – dodaje. Takve se odluke, ističe, donose zajedničkim snagama s neurokirurzima.
Najčešće se u induciranoj komi provede 48 ili 72 sata, a iznimno rijetko dulje od tjedan dana. Bolesnici nisu pri svijesti, ne dišu sami, ne primaju informacije izvana. Pod budnim su okom liječnika. Za liječnike s JIL-a, pak, kolege znaju reći kako ih se ne može sresti na bolničkim hodnicima. Svjedoči to o ozbiljnosti i težini njihova posla.
Oporavak osoba s teškim traumama mozga može se prognozirati po ocjenskim ljestvicama, ali po velikim skupinama kada se rade epidemiološke studije, ne i za pojedinačnog bolesnika. Posljedice mogu biti vidljiva invalidnost ili, pak, neprimjerene emocionalne reakcije. Pacijenti se znaju i iznenađujuće uspješno oporaviti. No, nikada više nije isto.
Slijep na jedno oko i bez njuha
Renato Romanović iz Antunovca kod Osijeka motociklom je sletio s ceste u svibnju 2008. Reanimirali su ga tri sata. Ozlijedio je glavu, zdjelicu, slezenu.
– Već su me bili proglasili mrtvim. Operirali su me osam puta u pet dana – prisjeća se 25-godišnji Renato.
Buđenje iz kome bilo je tek početak napornog posla. Učio je ponovno govoriti i hodati, u invalidskim je kolicima sjedio do sredine srpnja. Nije mogao, predočava nam, držati ni praznu plastičnu čašu.
– Slijep sam na jedno oko i ostao sam bez osjetila mirisa – govori. Nije se predao i ne osjeća se nemoćnim. Trči danas maratone. Prevalio je nedavno 32 kilometra za tri sata i deset minuta.
– To mi je najbolja rehabilitacija! Nisam invalid, mogu se sam posluživati, sve je to rutina – naglašava.
Pravo je čudo “priredila” lani osmogodišnja djevojčica iz Slavonije. Sudarila se s kolegom u školskom dvorištu i pala. Mozak je toliko naglo otekao da joj je stalo i srce pa su je morali reanimirati. Hitno je prevezena u osječku bolnicu. Činilo se kako nema nade za život. Cijela joj je jedna strana bila oduzeta, a prave su muke bile pri odvajanju sa stroja za disanje. No, već potkraj prvog tjedna mala je heroina pokazivala znakove oporavka. Ušetala im je na odjel nekoliko mjeseci kasnije. Nisu je prepoznali.
– Uspješnije se oporavljaju uglavnom djeca i mlade osobe jer se mozak lakše regenerira – rezimira dr. Dubravka Ivić. S djecom su uvijek imali vrlo dobra iskustva, dodaju naši sugovornici, i rado ih se sjećaju. Nije lako, opet, biti ravnodušan.
– Strašno je kad nam stignu malena djeca u tako teškom stanju. Srećom, nema ih mnogo – kaže dr. J. Ivić.
Rehabilitacijom se mnogo toga može nadoknaditi, ali to su mjeseci, godine rada. Ni tu nije sve bajno. Pojedini rehabilitacijski centri, primjerice, ne primaju pacijente s kanilom jer ne mogu u vodu. Samo je to jedan od problema.
– Najsretniji smo kada se pacijenti dosta dobro oporave i dođu nas posjetiti pa im stisnemo ruku i popijemo čaj – zaključuje dr. Josip Ivić.
Najbolji strucnjaci na svijetu ne znaju koju ozljedu ima Schumacher ( jer da znaju izjasnili bi se ) , a on zna. I novinar to pise.