Zdravo domoljublje je pozitivno. To je ponos na svoju zemlju, njezina postignuća i potencijal. Domoljublje može pomoći da prepoznamo i postignuća drugih zemalja i nadahnuti nas za bolje stvari. Ono bi trebalo služiti kao poticaj da nam zemlja postane konkurentnija na globalnom tržištu, da postane privlačnija ulagačima, sigurnija i, što je najvažnije, da građani zadovoljno žive u boljim uvjetima.
Čvrsto vjerujem da i protivnici i pristaše ponovne nacionalizacije Ine (i prodaje 25% HEP-a kako bismo si to mogli priuštiti) žele najbolje za Hrvatsku – njihove su namjere dobre.
U svijetu ništa nije sigurno, no svejedno možemo u zdravoj mjeri pretpostaviti ishod odluka aktualne Vlade promatranjem posljedica sličnih odluka iz prošlosti te aktualne ekonomske i geopolitičke situacije.
Pitanja koja moramo postaviti i u slučaju nacionalizacije Ine i u slučaju „privatizacije“ HEP-a (bez čega, čini se, nije moguće financirati kupnju Ine) su sljedeća: 1) kako će to utjecati na konkurentnost Hrvatske, 2) ulaganja u Hrvatskoj, 3) sigurnost i 4) prosperitet u budućnosti?
1. Utjecaj Ine na konkurentnost Hrvatske
Nafta neće nestati u skorije vrijeme. Znam da je trenutačno in pljucati po posrnuloj naftnoj industriji, ali pomodnost nema utjecaja na ekonomsku stvarnost budućnosti – a nafta neće nestati barem idućih 50 godina.
Međutim, dva će trenda osigurati preživljavanje samo najuspješnijih naftnih i plinskih tvrtki nakon tih 50 godina: prvi je smanjenje potreba za naftom, do čega će dovesti napredak tehnologija koje iskorištavaju alternativne izvore energije (poput Tesla Motorsa ili Liquid Roboticsa) ili napredak u iskorištavanju postojećih izvora energije (poput Nesta), a drugi povećano korištenje visokotehnoloških rješenja kako bi se proizvođači nafte prilagodili tržištu s manjom potražnjom i nižim cijenama.
Najmanje efikasne tvrtke čeka bankrot, one u sredini morat će potrošiti mnogo novca kako bi povećale produktivnost ili će ih za malo novca kupiti najefikasnije tvrtke, dok najefikasnije tvrtke čekaju velika ulaganja u tehnologiju te akvizicije kako bi cijene proizvodnje pale. Gdje se, dakle, Ina uklapa u ovom pregledu budućnosti?
Sagledamo li čitavu naftnu industriju, Ina je sićušna. Nema zavidno velike naftne rezerve, a one najvrednije su upitne. Rafineriji u Sisku vjerojatno nema spasa, a i održivost riječke rafinerije upitna je bez ulaganja od nekoliko milijardi kuna.
Osim toga, Ina nije među najefikasnijim proizvođačima i distributerima u industriji, a opskrbljuje i maleno tržište od tek 4-6 milijuna ljudi (uključujući i dio Bosne i Hercegovine gdje Hrvati predstavljaju značajan udio u stanovništvu).
Ograničene rezerve, ograničena tehnologija, ograničeno tržište i ograničen menadžerski tim u pravilu vode do veoma ograničene slike u budućnosti. Kupnja takve tvrtke ima smisla samo u slučaju najnižih cijena, daleko ispod aktualne tržišne vrijednosti.
Čak i po toj najnižoj cijeni jedina isplativa budućnost za tvrtku jest brzo restrukturiranje i popratna prodaja većem konkurentu. S obzirom na sve navedeno, kupnja Ine čak i po polovičnoj vrijednosti od 29 milijardi kuna tržišnog krova predstavljala bi visokorizičnu investiciju.
Hrvatskoj ekonomiji potreban je siguran pristup nafti i plinu po najnižim cijenama. Nije bitno tko osigurava tu pogodnost, sve dok je imamo. Plaćanje dodatnih 15-29 milijardi kuna za ono što već imamo samo smanjuje našu konkurentnost.
Prodaja 25% HEP-a ne povećava našu globalnu konkurentnost jer u tom slučaju realno imamo dvije velike hrvatske tvrtke pod kontrolom Vlade, što se u proteklih 70 godina pokazalo kao katastrofalna kombinacija za našu ekonomiju. Naprijed možemo samo uz što manju političku kontrolu naše ekonomije, a ne obrnuto.
2. Utjecaj na ulaganja
I domaće i strane ulagače privlače iste stvari – tržišna ekonomija, pošten porezni sustav, poštivanje zakona, minimalna birokracija te pošteni uvjeti za razvoj. Kupnja Ine povećava političku kontrolu ekonomije, što će dovesti do povećanja poreza kroz koje će se financirati kupnja i obnova proizvodnih pogona, a to će dodatno ojačati utjecaj hrvatske Vlade na funkcioniranje hrvatskog tržišta, čime gubimo i na pravednosti sustava.
Jedini način na koji bi u očima ulagača nacionalizacija Ine mogla biti pozitivna bio bi da Hrvatska ima besprijekornu povijest upravljanja državnim tvrtkama, međutim stvarnost je daleko od toga. Takav bi potez poslao pogrešne signale i domaćim i stranim ulagačima baš u trenutku kada naša ekonomija napokon pokazuje stvarne znakove značajnog rasta.
Osim toga, to bi povećalo cijene kapitala za hrvatska poduzeća koja bi dodatna zaduživanja Hrvatske nužna za ovaj potez istisnula s tržišta.
3. Utjecaj na sigurnost
Zamislite da Hrvatsku 14. 9. 2017. godine napadne agresorska vojska. Čime bismo mogli zaustaviti takvu vojsku? Naše su obrambene snage na koljenima zbog rezanja budžeta. Nedostaje im osoblja, obuke i oružja kako bi mogli optimalno obavljati svoj posao.
Mladi napuštaju zemlju jer ne vide u njoj ekonomsku budućnost. I unatoč tome smatramo da trošenje čak i do 29 milijardi kuna na kontrolu tvrtke upitne ekonomske isplativosti na neki način povećava našu sigurnost u vrijeme krize.
Naravno, to zemlju može samo dodatno destabilizirati. Trošenje milijardi na Inu znači dodatna zaduživanja (i dodatnu ovisnost o drugima), slabljenje privatnog sektora, gušenje našeg ekonomskog rasta u povojima te neadekvatno financiranje naših obrambenih snaga. Kome pokraj takve Vlade uopće trebaju neprijatelji?
4. Utjecaj na prosperitet u budućnosti
Naftna industrija nije mrtva, no ona više nije budućnost. Hrvatska ima mnogo problema, ali na tom se popisu ne nalazi cijena nafte i plina. Naša su sveučilišta preskupa, a proizvode premalenu edukacijsku vrijednost.
Ne možemo si priuštiti nagrađivanje najboljih i otpuštanje najlošijih učitelja. Naši najbolji doktori napuštaju zemlju. Nemamo dovoljno tvrtki koje se bave novim tehnologijama, a još ih manje ima dovoljno sredstava za globalnu ekspanziju.
Nismo proveli gotovo nikakve strukturne reforme nužne za osiguranje ekonomskog rasta u budućnosti. Prosperitet u budućnosti povezan je s raznolikom i dinamičnom, konkurentnom i kreativnom ekonomijom koja se lako prilagođava promjenama, a Ina ne zadovoljava nijedan od tih uvjeta.
U tom kontekstu trošenje milijardi na ponovnu nacionalizaciju Ine može samo dodatno oslabiti Hrvatsku. To je kao da potrošite milijarde kuna na srednjovjekovni oklop za fronte današnjice. U takvom potezu nema ni mudrosti ni domoljublja.
>> Martina Dalić odgovorila na pitanje hoće li Most blokirati prodaju četvrtine HEP-a za kupnju Ine
Ovaj me naslov oduševio. Nikada mi nije pala na pamet takva ideja. Jeftino kupiti i skupo prodati.... nikada mi to nije palo na pamet, vjerojatno moras biti dokotor ekonomije i novinarstva u isto vrijeme da bi otkrio male tajne velikih majstora. Svaka cast novinaru i ideji. Trebao bi dobit Pulitzera i Nobelovu nagradu u isto vrijeme!!!!!