U njegovu životu dvije su svetinje: radnici i kupci. Svih 110 zaposlenika tvrtke kojoj je na čelu dobro zna da je plaća uvijek desetog u mjesecu, osim ako taj datum pada u nedjelju. Tada u banku mogu otići dva dana ranije. Što se pak tiče kupaca, oni su – siguran je – prepoznali da povoljno mogu dobiti kvalitetan proizvod. Uostalom, u poduzetničke je vode krenuo još prije gotovo tri desetljeća i odonda je poslovanje samo širio.
Danas vjeruje da će kvalitetu kojom se diči prepoznati i u Iranu, kamo je nakon ukidanja sankcija toj zemlji u utorak iz njegove tvrtke Hittner isporučeno osam malih poljoprivrednih traktora koji u Iran trebaju stići danas.
– Posao smo dogovorili prije pola godine kada je u našu tvornicu došao partner iz Irana. Dobio je vizu na samo tri dana pa mu je na brzinu valjalo sve pokazati, objasniti. Ugovor smo potpisali u zadnjim satima njegova boravka, prije no što će otrčati na avion. Zbog sankcija nije funkcionirao ni platni promet pa su nam Iranci u banci u Turskoj uplatili dio novca, kao jamstvo da će naručene traktore i preuzeti. Uspijemo li na tržištu Irana, pred nama su poslovi milijunske vrijednosti. Razgovarali smo o isporuci još 120 traktora – govori 74-godišnji Stjepan Hittner vodeći nas kroz proizvodni pogon svoje tvrtke koja se nalazi u Bjelovaru, a koja je specijalizirana za proizvodnju traktora: poljoprivrednih, šumskih, zglobnih, vatrogasnih, malih, velikih, svih vrsta rezervnih dijelova za njih te sve moguće priključke za košnju, guranje snijega, bacanje pijeska...
U ovoj se tvornici traktori proizvode po narudžbi. Lani je iz Bjelovara otišlo stotinjak traktora. Hittnerovi zaposlenici proizvedu 80 posto dijelova za traktore, ostalo se – poput motora – uvozi. Mali traktor od 40 “konja” ima 5740 dijelova, šumski traktor ima ih više od 7000 tisuća. Jedan traktor tri zaposlenika sklope za tri dana.
– Bez problema bismo mogli proizvesti 300 traktora na godinu – kaže Hittner pokazujući prema novoj proizvodnoj hali površine 1500 četvornih metara u čiju je gradnju i opremanje uloženo 11 milijuna eura i koju u pogon namjerava pustiti ovog proljeća, zbog čega će zaposliti još desetero radnika.
Dok nas vodi kroz 2000 kvadrata postojećeg proizvodnog pogona, zamjećujemo da za strojevima mahom rade mladi ljudi:
– Dajemo im šansu iako su zbog našeg školstva ti ljudi prvih šest mjeseci za tvrtku neprofitabilni. Kad dođu iz školskih klupa, zapravo tek tada počnu učiti. Pa u školi ih uče tokariti na stroju starom 200 godina – govori Hittner zastavši pokraj traktora maskirnih boja.
Naručio ga je jedan lovac iz Hrvatske pa će na njemu biti još koferi za opremu, futrole za oružje, vitla za izvlačenje divljači, a ugradit će mu i LED svjetla:
– Taj traktor ima pogon na sva četiri kotača. Može voziti i po Velebitu – kaže Hittner.
Svojedobno je takva četiri mala traktora (bez dodataka za lov) bio isporučio u Libiju gdje su njima izvlačili avione iz hangara.
Hittnerovi traktori kupce imaju i u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Poljskoj, Bosni i Hercegovini... Trebali su izvoziti i u Rusiju, ali im je ugovor vrijedan milijune propao zbog sankcija koje je EU uvela Rusiji. Stjepan Hittner nije se previše uzrujao zbog tog gubitka. Životna škola koju je prošao naučila ga je i što znači gubiti i što znači nemati, ali i što znači boriti se da uspiješ.
Rođen je u Zagrebu, u obitelji “folksdojčera”. Mati Dragica bila je domaćica, otac Herman Matija šumar. Stjepanu su bile tri godine kad je nestao njegov otac.
– Strijeljali su ga partizani iz crnogorskog voda, a mamu i mene deportiali u Kašljevac, selo pokraj Bjelovara. Smješteni smo u tuđu sirotinjsku kuću sa slamnatim krovom. Htjeli su i nas strijeljati. Partizani su pokupili Njemice i ustaške žene i odveli ih u šumu. Mati je povela i mene jer me nije imala kome ostaviti. Vikali su joj: “Njemačka kurvo, što si dovela to dijete?” I na kraju su nas pustili. Mama je išla u nadnice da bismo nas dvoje imali hranu – dobro se sjeća Stjepan Hittner.
Kad je malo poodrastao, u nadnice je tijekom ljetnog raspusta krenuo i on. Fizički poslovi, čišćenje staja, košnja... Imao je 14 godina kada je zaradio za svoje prve cipele. Do tada je ili nosio tuđe već dobrano pohabane ili je hodao bos.
– To sam ljeto služio u Obrovnici, selu udaljenom desetak kilometara od Bjelovara. Pamtim dobro da je padala kiša kad sam se iz sela bos uputio po kamenjaru i šoderu u Bjelovar. Ušao sam u trgovinu i kupio visoke cipele odrezana “nosa”. Uh, to je onda bio pravi modni hit. Pomislio sam kako li će me samo gledati kad u njima dođem u Kašljevac. Ali, da ih ne bih oštetio, nisam ih odmah obuo. Spakirao sam ih pa s njima pod ruku bos natrag istim putem do Obrovnice. Mama je napravila nekakvu mast i svaki ih čas mazala da što dulje traju. U nadnici sam zarađivao i za školske knjige – pripovijeda Hittner.
Odrastanje po klijetima i tuđim kućama zemljanih podova, spavanje na slamarici, led koji bi se zimi zbog hladnoće u njihovu privremenom domu bio nahvatao zbog hladnoće, radost kad ugleda gazdaricu koja nadničarima na glavi nosi košaru s hranom... Slike su to iz djetinjstva koje su se Hittneru urezale u pamćenje.
Nakon završene osmoljetke u Severinu kod Bjelovara bio je krenuo u Zagreb u srednju birotehničku. Pod teretom očeva prezimena i činjenice da je Hittner stariji bio u njemačkom poglavarstvu koje je surađivalo s ustaškim, šanse za bilo kakav uspjeh bile su mu ravne nuli. Stjepan je imao 19 godina kad je emigrirao u Francusku. Našao je smještaj, zaposlio se na crno u nekom restoranu i počeo učiti jezik. Ali nakon četiri mjeseca boravka došlo je vrijeme da vlastima podastre dokaze kako se uzdržava. Nije ih imao, a gazdu nije htio prijaviti. Zaprijetili su mu deportacijom u Jugoslaviju pa ga zatim upitali bi li htio ostati u vojsci.
Tražio azil u Italiji
– Daj šta daš, samo da se ne moram vratiti – uzvratio je.
I tako je završio u Legiji stranaca. Testovi, pretrage, pa brodom iz Marseillea u Bonifacio na Korzici:
– Ošišali su nas do gola, dali nam nekakvu poluopremu i dovezli nas u centar za obuku smješten u utvrdi iznad mora. Čim su se otvorila vrata, svima nam je bilo jasno da smo došli u pakao. Danas ne mogu ni zamisliti kako sam uspio izdržati tih devet mjeseci iznimno zahtjevne obuke. Sljedeća stanica bila je specijalizacija u drugom regimentu stranaca padobranaca. Pa onda Gibraltar, Madagaskar, Sahara... Ugovor je bio na pet godina, a ja sam izdržao četiri. I nečasno pobjegao. Nisam mogao više: isperu ti mozak, šalju te da se boriš za nešto što nije tvoje, gledaš prijatelje kako pogibaju... Pretvoriš se u stroj – kaže Hittner.
U Italiji je bio zatražio politički azil i na koncu dospio u Švedsku gdje je najprije u sabirnom centru bio započeo novi život. Sva sreća da se ondje zaljubio u jednu Šveđanku. Da nije bilo tako, bio bi se vratio u Legiju stranaca.
– Tu sam shvatio da mi se vojska zapravo toliko uvukla u kožu i da sam htio natrag bez obzira na to što sam znao da bi me kaznili. Ali onda sam se zaljubio... – smije se.
U Švedskoj je ostao sljedećih 19 godina. Školovao se, oženio postao otac dvojice sinova... Dobio je i švedsko državljanstvo i zadnjih osam godina života u Švedskoj bio direktorom tvrtke za proizvodnju kruha i peciva. Mati Dragici u Kašljevcu je kupio kuću. Konačno je imala pravi pod, struju, vodu, svoju televiziju... Kad se Stjepanov brak sa Šveđankom raspao, odlučio je ostaviti dobar i lagodan život i vratiti se kući.
– U početku sam doživio šok. Bilo mi je neobično što ljudi na šalterima galame, što me policija juri... Ali navikneš se. Sagradio sam kuću, kupio zemljište, napravio jednu malu radionicu za preradu metala i kupio strojeve. Zaposlio sam dvojicu – kaže Hittner.
Od male zanatske radionice koju je osnovao 1987. Metalservis se u samo nekoliko godina prometnu u uspješnu tvrtku s više od 80 zaposlenih. Na početku Domovinskog rata bio je dragovoljac na pakračkom bojištu. Vratio se raditi. A onda je pomislio: kad već proizvodimo dijelove, zašto ne bismo mogli proizvoditi i traktore? S burze je pokupio radnike propale tvornice nadaleko poznatih traktora Tomo Vinković i zapeo. Iz njihova pogona prije 16 godina izišao je prvi prototip šumskih skidder traktora. Godinu kasnije, zbog rasta proizvodnje, Stjepan Hittner trebao je veći prostor. Ušao je u kredite i kupio zgradu Tvornice automobilskih dijelova u stečaju. To je isti ovaj prostor u kojem je i danas.
– Svu smo dobit reinvestirali u nove strojeve i tehnologije. Ja nemam ni kuću na moru ni brod. Financijski solidno stojimo, tvrtka ima dobar rejting. Paralelno sa šumskim traktorom radili smo i na izradi malog poljoprivrednog traktora, po uzoru na Tomu Vinkovića. Možda Talijani imaju ljepši dizajn od našeg, ali kvalitetniji sasvim sigurno nisu. Za polje i ne treba estetika već ekonomičnost – objašnjava Hittner.
Zanima ga Afrika
Upravo je takve male traktore isporučio Iranu. Danas Hrvatske šume imaju 400 traktora iz bjelovarske tvornice. Bosni i Hercegovini prodali su vatrogasne traktore koji imaju cisternu sprijeda i straga, ukupnog kapaciteta oko 4000 litara, i koji mogu doprijeti do mjesta gdje jedino mogu doći helikopteri. I naša je vatrogasna zajednica oduševljena tim traktorima koji bi uveliko olakšali posao gasiteljima. Ali nisu ih kupili.
Poljoprivredni traktori i na našem tržištu imaju dobru prodaju:
– Osjetimo kad dođu poticaji – kaže.
Stjepana Hittnera jako zanima afričko tržište, Gana, Nigerija... – zemlje koje se razvijaju. Ne zanima ga jedino, valjda, odlazak u mirovinu. Tvrtku će, kaže preuzeti sin Matija kojeg ima u drugom braku. Ali on će ostati, da ga nadzire.
Ovih dana Hittner čeka i rezultate natječaja koji su raspisala zagrebačka groblja. I čeka povratnu informaciju iz Irana. Bude li sve išlo po planu i sklope li novi posao, u Bjelovaru će obučavati radnike iz Irana kako servisirati Hittnerove traktore, kako otkloniti eventualni kvar... Možda Irancima netko i prevede što piše na papiru koji se nalazi na zidu u proizvodnoj hali, a na kojem je nabrojeno desetak razloga zbog kojih je traktor bolji od žene. Jedan od njih je i taj da traktor možeš dijeliti s prijateljima. •