Najviše iseljenih imalo je posao u Hrvatskoj, a u Njemačkoj žele ostati

Velika većina onih koji su nedavno emigrirali iz Hrvatske nema u planu povratak u zemlju, među njima je više od 55 posto žena, a čak 71 posto ih je u braku ili stalnoj vezi. Rezultati su to prvog istraživanja emigrantskog vala iz Hrvatske, koje će danas biti predstavljeno na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Radi se o dva istraživanja, od kojih je jedno posebno fokusirano na Njemačku.

– Uspjeli smo detektirati emigrantski međukorak: kad smo pitali koje su im županije gdje su odrastali i gdje su živjeli, pokazao se višak u Zagrebu, tj. više ljudi odlazi iz Zagreba nego što je u njemu odraslo. To znači da se “prelijeva” preko Zagreba, što se i pretpostavlja – kažu Damir Miloš, mag. soc. s Odjela za sociologiju HKS-a, i Toni Pranić, mag. soc. s Pravnog fakulteta u Osijeku, koji će predstaviti istraživanje “Neka obilježja posljednjeg emigrantskog vala mladih iz Republike Hrvatske”.

Odlaze nezadovoljni životom

Većina ispitanih prije odlaska je bila zaposlena, a i nezaposleni su imali nekakav oblik prihoda i povremenog rada.
Taj moment mobilnosti pokazuje da odlaze i ljudi koji su imali zaposlenje, i to zbog nezadovoljstva životom. Više od 75 posto ljudi zadovoljno je plaćom koju zarađuju kao emigranti, a životom 82 posto. Zadovoljniji su nego što bi to bili u Hrvatskoj – kaže Pranić dodajući da ih 75 posto odgovara s “ne” na pitanje hoće li se vratiti.

Dobar dio ljudi nema više percepciju vezanu uz mjesto u kojemu su odrasli jer im se otvorio transnacionalni prostor koji je sve to povezao i u kojemu oni žive, s time da svoj identitet sve više i više počinju vezati uz zemlju emigracije – tumači Pranić, a na upit ima li nostalgije kaže kako želju za povratkom ima 25% ispitanika, ali zbog, npr., obitelji, tj. neke uloge u životu, a ne nostalgije.
Postoji velika varijabilnost u odgovorima zašto se ne bi vratili, ali među njima su i oni poput korumpiranosti, nepostojanja pravne države, nezaposlenosti, tj. širok spektar razloga nezadovoljstvom stanja u državi i osjećajem socijalne nepravde – kaže Pranić.
Njihovi se podaci podudaraju s istraživanjem doc. dr. sc. Tade Jurića s Odjela za povijest HKS-a, koji je bio fokusiran na Njemačku, ispitavši 1200 iseljenika.

– Pretpostavlja se da je 200.000 iseljenih Hrvata. Iako zbog prirode izučavanog fenomena ne može biti reprezentativno, ovo je prvo sustavno istraživanje fenomena najnovijih migracija u Njemačku te daje smjernice za daljnja istraživanja i konkretne korake – kaže Jurić dodajući da se želi suprotstaviti “moralnoj panici” koja se širi društvom šaljući poruke da su oni koji ostaju gubitnici, a oni koji odlaze pobjednici.

Izgubili nadu u svoju zemlju

– To je jako opasno i potiče iseljavanje – tvrdi Jurić navodeći kako nezaposlenost uopće nije veliki čimbenik iseljavanja, ljudi su pretežno bili zaposleni i nezadovoljni uvjetima rada, nemogućnošću napredovanja u struci i visinom plaće. Nitko se nije iselio jer se želi obogatiti.

Naravno, većinu su otjerali nepotizam, korupcija… ali to je bilo očekivano – kaže on dodajući da je glavni razlog to što su ljudi izgubili povjerenje u svoju zemlju i nadu da će im ovdje ikada biti bolje. Oni su se spremni u Njemačkoj žrtvovati premda žive znatno lošije nego što se ovdje živi, ali vjeruju da će jednog dana biti bolje – dok ovdje u to ne vjeruju ni za sebe ni za svoju djecu.
Iselile su se pretežito žene u fertilnoj dobi, a to nije puka matematička računica, tj. ako ih se, pretpostavimo, iselilo 100, nije izgubljeno samo toliko, nego možda čak i 300 osoba s obzirom na djecu koju neće roditi u domovini. Sa svakim iseljenim Hrvatom izgubili smo dvostruko. Prvo, za novac uložen u njihovo obrazovanje i drugo – novac koji ćemo morati uložiti u integraciju ljudi koji će doći na njihovo mjesto – upozorava Jurić dodajući da više nema Hrvata iz BiH koji će puniti ta mjesta i čija integracija nije ništa stajala. Čini se da su upravo oni velikim dijelom u ovom valu, kao i velikim dijelom iz Zagreba. No, usprkos ovakvim rezultatima, Jurić je protiv kataklizmičkih poruka i tvrdi da postoje rješenja, a ne samo čekanje poboljšanja gospodarskih prilika. – Prvi konkretan potez je suočavanje cjelokupnog društva s prošlošću – tvrdi Jurić.