U nedjelju je najveća senzacija Europskog prvenstva u nogometu ukrstila kopačke s domaćinom Francuskom i porazom se oprostila od natjecanja. Hrabra igra, taktički zrela i pametna, dovela je Islanđane do velike senzacije – izbacivanja Engleza u osmini finala. Nihovi navijači postali su prepoznatljivi na Euru po vikinškom pokliču: “Huh!” Isti takav su ispuštali islandski preci, Vikinzi pod vodstvom Leifura Eiríkssona kada su pristajali na američku obalu. I to pet stotina godina prije nego što je to učinio Kristofor Kolumbo.
I nije ni Leifur bio prvi koji je uočio obale današnje Amerike. Čuo je za njih od još jednog Islanđanina, Bjarnija Herjólfssona. No iako je doista Leifur kročio na novootkriveno tlo, nije opet bio prvi. Leifuru je otkriće za rukom pošlo slučajno, kada je skrenuo s kursa vraćajući se na Grenland iz Norveške, tamo je pronašao dva brodolomca, najvjerojatnije opet Islanđanina. Zašto s Grenlanda? Zato što je tamo živio s ocem i ostalom obitelji jer su njegova oca Eiríkra Þorvaldssona s Islanda protjerali zbog ubojstva. Upravo je Eiríkr Þorvaldsson prvi uspostavio neko naselje na Grenlandu, iako su za Grenland Vikinzi znali i prije.
Danas više nema nikakve sumnje da su upravo Islanđani, dakle Leifur, bili prvi Europljani koji su naselili novi kontinent, i to u zaljevu St. Lawrence na Newfoundlandu. Ima onih koji su skloni vjerovati da ima istine u priči kako je Kristofor Kolumbo za Ameriku i doznao na Islandu. Navodno je posjetio islandski poluotok Snaefellsnes u trgovačkoj misiji 1477. i tako od lokalnih Vikinga naučio da postoji ono što će se kasnije zvati Novim svijetom. Dakle, s tim Islanđanima nikada nisi siguran.
Sigurno je jedino da je islandska povijest nešto jako zanimljivo. Zna se za Island još od 330. godine prije nove ere kada je grčki moreplovac Piteja naveo kako šest dana plovidbe sjeverno od Britanije i jedan dan i jednu noć od kraja svijeta stoji otok Ultima Thule.
Ne brzajmo sa zaključkom, Island se naseljava tek u ranom srednjem vijeku, no njegovi prvi doseljenici nisu bili Skandinavci, kako bi današnja imena i prezimena sugerirala. Bili su to otočani, najvjerojatnije škotski redovnici, koji su na usamljenom otoku živjeli u kolibi koju su, prema svemu sudeći, napustili prije dolaska Norvežana.
Najprije na otok 825. godine slučajno dolazi Naddoðr koji se gubi po putu iz Norveške do svojih Farskih Otoka i tako otvara put prvim doseljenicima. Oni su se pojavili 870. godine, i to kada je švedski Viking Garðar Svavarsson obišao tlo budućeg Islanda da bi utvrdio kako se i radi o otoku. Svavarsson se tamo i nastanio preko zime pa otišao kada je zatoplilo, no jedan od njegovih ljudi, Náttfari, odlučio je ostati sa svoja dva roba. Bili su to prvi stalni stanovnici Islanda. Ime otoku koje ostaje do danas dao je stanoviti Flóki Vilgerðarson negdje 860-ih kada je opazio veliki snježni fjord na sjeveru, što mu je bilo dovoljno da otok nazove Island. Do tada su Vikinzi otok zvali Snježnom Zemljom.
Već 874. godine na mjestu današnjeg Reykjavika sjevernjački poglavica Ingólfr Arnarson sagradio je imanje, a za njim su došli brojni skandinavski doseljenici sa svojim robovima, pretežito Škotima i Ircima. Kako je ubrzo zauzeta sva plodna zemlja na otoku, jer na njega se naselilo između 30 i 40 tisuća ljudi, Vikinzi uspostavljaju 930. godine Alþingi, zakonodavnu skupštinu. To je najstarije takvo tijelo zajedno s Jamtamótom iz švedskog okruga Jämtland. Mjesto je Alþingija bilo u jednom polju oko 45 kilometara istočno od današnjeg Reykyavika. Sve se to marljivo bilježi u knjigama poput Íslendingabóka koja je napisana još 1130. godine.
Ostatak je islandske povijesti gotovo pa identičan ostalim europskim državama, unutarnji nemiri, pa padanje pod strane vlasti, borba za neovisnost koja je onda i izborena, pa razmišljanja o ulasku u Europsku uniju, kriza, pad i ponovno ustajanje.
No bilo je i drugih nedaća. U osam mjeseci 1783. i 1784. godine vulkan Laki izbacio je 30 milijardi tona lave i stotine milijuna tona pepela i sumporne kiseline. Iz kiselih je oblaka padala otrovna kiša, toksična magla uništila je nasade i vegetaciju, uginula je polovica islandske stoke. Tijekom tako izazvane gladi pomrlo je devet tisuća Islanđana, petina populacije, pa se razmatrala i potpuna evakuacija. Oporavak od užasnog događaja trajao je dva desetljeća.
Island je geološki vrlo aktivno područje. Podvodnom vulkanskom erupcijom 1963. godine nastao je i njegov otok Surtsey.
Bizarnih događaja u islandskoj povijesti ne manjka. Kao i druge europske zemlje, i on je preživio invaziju u Drugom svjetskom ratu. Samo što su Island napali – saveznici. Bojeći se da će nacisti pokušati preuzeti sve danske teritorije pa tako Island iskoristiti kao važnu sjevernu ispostavu, Britanci su poslali ekspediciju na Island i pohapsili sve Nijemce koji su tamo živjeli. Okupacijske su snage narasle na 25.000 ljudi prije negoli je upravljanje otokom preuzeo SAD, i to čak pet mjeseci prije nego što se dogodio Pearl Harbour. A cijelo je vrijeme Island bio neutralan.
Poslije je bio jedan od osnivača i članica je NATO-a, ali jedina bez vojnih snaga – imaju samo obalnu stražu koja motri svoje u cijelosti vodene granice. Za njegovu obranu odgovaraju Sjedinjene Države. Samo što se to odnosi na konvencionalan sukob, a ne na onakav kakav je Island imao gotovo šest stoljeća s Velikom Britanijom.
Svi smo zapazili izjavu Ivice Kostelića nakon utakmice Islanda s Engleskom kako im je Island vratio zbog ribarenja. Nije to neozbiljno, dvije su se otočne zemlje sporile ni manje ni više nego deset puta u nečemu što se naziva Bakalarskim ratovima, bilo da se radilo o sporenju s krunama koje su polagale pravo na islandski suverenitet ili u novije vrijeme kada je Island neovisna država. Riječ je u pravilu bila o morskoj površini na koju Island može polagati pravo, odnosno gdje britanske ribarice više ne mogu slobodno loviti. Prvenstveno se, kako bi se i moglo zaključiti iz imena ratova, radi o bakalaru koji čini 39 posto islandskog ulova. Iako su zbog prevelikog izlova krajem prošlog stoljeća postavljene i kvote, svejedno je Island 14. zemlja u svijetu po ulovu bakalara.
Druga je najvažnija gospodarska grana Islanda metalurgija, točnije aluminij kojim je iznimno bogat. Prije početka novog tisućljeća na njega je otpadalo četiri posto svjetske proizvodnje.
No ima jedan dio povijesti koji je i danas dosta zanimljiv na jedan drugi način. Island je jako rano prihvatio kršćanstvo, bilo je to prije tisućite godine nove ere. Katolicima su Islanđani bili sve do 16. stoljeća kada danski kralj (Island je od 1523. godine dio zajedničkog kraljevstva Danske, Švedske i Norveške) zapovijeda provođenje reformacije. Daje pogubiti posljednjeg katoličkog biskupa Jóna Arasona te Islanđani postaju luteranima što ostaju do današnjeg dana kada je Luteranska crkva i službena državna religija.
Iako službeni podaci navode kako je 73,8 posto stanovnika članovima Islandske crkve, Island je snažno sekularna država s jako malim posjetom crkvama, kao i u drugim nordijskim državama. Ta brojka, navodi se, ne odražava stvaran broj vjernika jer čak se 23 posto Islanđana izjašnjava ili ateistima ili agnosticima.
Gallupovo istraživanje iz 2012. zaključilo je kako se čak 31 posto Islanđana smatra nereligioznim osobama, a deset posto smatralo ih se uvjerenim ateistima što je Island smjestilo među deset zemalja s najvećim postotkom ateista u svijetu.
Kada već govorimo o stanovništvu, Island je po tome jedna od najmanjih zemalja u svijetu – od nje su veće nacije poput Luksemburga, Fijija ili Bruneja, a manji je od čak 50 američkih gradova. No zato Island objavljuje najviše knjiga po glavi stanovnika u svijetu. Znane su njihove sage, a vjerojatno je da će jedan od deset Islanđanina za života objaviti knjigu. Uobičajeno je knjige poklanjati, a obitelji će svake jeseni dobiti besplatni katalog knjiga kako bi na vrijeme pripremile poklone za Božić.
Islandska televizija počela je s emitiranjima dovoljno rano, 1966. godine i imala jedan kanal sljedećih dvadeset godina. No nije do 1987. emitirala četvrtkom kako bi se poticala društvena aktivnost. Sve do 1983. nije radila ni u srpnju za godišnjih odmora.
Druga je stvar klima. Možda nećete vjerovati, no Island doista nije dijelom arktičkog kruga. To je jedino njegov otok Grimsey gdje ptice nadmašuju broj ljudi za tisuću naprema jedan. Štoviše, Golfska struja donosi Islandu dovoljno topline da mu je prosječna godišnja temperatura slična onoj, primjerice, u New Yorku.
Islanđani tijekom 20. stoljeća nisu mogli uživati u pivu kao druge nacije. Island je prihvatio prohibiciju početkom stoljeća da bi 1935. referendumom dopustili većinu alkoholnih pića osim – piva koje bi imalo više od 2,25 posto alkohola. Trajalo je to 74 godine, a zabrana je ukinuta 1. ožujka 1989. što se danas slavi kao Pivski dan na Islandu.
Pogledamo li kako izgleda etnička struktura Islanda, zapazit ćemo kako su jedina veća nacionalna manjina – Poljaci. Njih na Islandu ima tri i pol posto, između osam i deset tisuća, mahom su pristigli za vrijeme “Vikinške ekspanzije“ početkom ovog stoljeća privučeni kvalitetom života. Iako, bilo ih je na Islandu već u 19. stoljeću kada im je dolazak bio potaknut gubitkom neovisnosti.
No kada je islandska bajka neslavno propala u doba velike financijske krize, umalo su i otišli. Većinom rade na gradilištima, a svoj boravak smatraju tek privremenim, ne pokazujući volju da se uklope u islandsku kulturu.
Od same islandske krize koja će ostati zapamćena po uhićenju i zatvaranju osmorice bankara, u njihovoj se povijesti mogu pronaći i interesantnije činjenice. Vigdís Finnbogadóttir bila je ne samo prva islandska nego i prva svjetska demokratski izabrana predsjednica. Vladala je 16 godina, između 1980. i 1996., te je danas ugledna članica svjetske zajednice. Njezin je izbor bio rezultat širokog pokreta žena koje su na Islandu štrajkovima pokazivale nezadovoljstvo svojim pravima. Na kraju su si uspjele izabrati i predsjednicu unatoč tome što je Vigdís rastavljena samohrana majka te se natjecala protiv trojice muških kandidata. Pri kraju je mandata 1986. bila domaćicom ključnog summita Ronalda Reagana i Mihaila Gorbačova u Reykjaviku. Na tom valu osnovana je 1983. prva svjetska Stranka žena koja je odmah na sljedećim izborima osvojila pet i pol posto glasova. Ne treba stoga čuditi ni da je Bobby Fischer, ponajbolji svjetski šahist, azil u bijegu pred američkim vlastima potražio upravo na Islandu 2005. godine.
Nakon što je 1992. odigrao meč s Borisom Spaskim u Srbiji i Crnoj Gori, tada pod sankcijama, kao neku vrstu zahvale za meč koji je odigrao sa Spaskim 1972. godine u Reykjaviku, Island ga pristaje udomiti te Fischer tamo i umire. Islanđani su to morali učiniti jer upravo taj povijesni, ali i kontroverzni meč sa Spaskim na Svjetskom šahovskom prvenstvu stavio je Island na kartu svijeta.