Tko je nedavno u Hrvatskoj, točnije na riječkom Vrisku i u zagrebačkoj Booksi, uspio upoznati ili doživjeti islandskog književnika Sjóna, vjerojatno nije iznenađen uspjehom islandske reprezentacije na Europskom prvenstvu u nogometu. Ono što su Islanđani napravili u nogometu, već su odavno napravili u književnosti. Slabo naseljena europska otočna zemlja koja ima oko 320.000 stanovnika prije samo pet godina bila je zemlja gost na najvećem sajmu knjiga na svijetu u Frankfurtu.
Islanđani su izborili svoj nastup u Njemačkoj na kojem je status zemlje gosta u pravilu rezerviran za najveće jezike i velike svjetske literarne zemlje. Usput rečeno, taj nastup uopće nije jeftin. Zemlja koja želi dobiti status počasnog gosta mora duboko posegnuti u državni proračun, jer se tu radi o projektu “teškom” nekoliko milijuna eura. Još se sjećam da je prije desetak godina počasni status u Frankfurtu umjesto pojedine arapske zemlje dobila cjelokupna arapska književnost (tada je, usput rečeno, glavna politička gošća ispolitiziranog Frankfurta bila supruga bivšeg egipatskog predsjednika Mubaraka). A onda se pred cijelom svjetskom izdavačkom branšom hrabro pojavio mali, ali ne i nebitni Island, isprsivši se svojim brojnim književnicima čije se knjige s uspjehom prevode na strane jezike i čitaju doslovno na svim kontinentima. Pitao sam, naravno, u šali, susretljivog Sjóna je li Island možda bankrotirao zbog svog nastupa u Frankfurtu, ali odgovor je bio kategorički niječan.
Mi smo bankrotirali neposredno prije toga, ali nikome u našoj vlasti nije palo na pamet da politiku štednje pokuša primijeniti na frankfurtski nastup koji je bio neupitan. Političari su tako svijetu željeli poslati poruku da, ako već nema dobre bankare, Island ima dobre književnike, prisjetio se Sjón islandskog poučka, od kojeg hrvatski političari (ali ni nogometni moćnici koji su isto čvrsto vezani uz politiku) vjerojatno neće ništa naučiti. A to je poučak po kojemu male zemlje i malobrojni narodi moraju po burnim svjetskim morima plivati uz pomoć hrabrosti i kompetencije, razvijajući svoju kulturu i svoj sport, bez obzira na strane diktate i utjecaje. To je poučak po kojemu male zemlje i malobrojni narodi moraju razvijati svoje autohtone proizvode, bilo u poljoprivredi ili industriji.
Poučak po kojemu, na primjer, u domaćim zračnim lukama stranci moraju moći kupiti i domaće, a ne samo korporacijska piva. Uniformiranost ponude i kruti pohlepni kapitalizam tako polako uništavaju i Europsku uniju, što briselski birokrati uopće ne shvaćaju. Stoga je islandski poučak kako u nogometu, tako i u književnosti, putokaz i za hrvatsku politiku, ali i za hrvatske birače. Sjón je u Rijeci govorio i o neformalnoj islandskoj piratskoj stranci koja si je skromno dala ime Najbolja stranka i osvojila vlast u glavnom gradu Reykjaviku. Njihova je poruka bila jasna. Politika je preozbiljna stvar da bi se prepustila političarima.
