Ispovijest vatrogasaca: Vatra nas je okružila, ne znamo kako smo izvukli živu glavu...

Majka svih požara, kako su ga nazvali piloti kanadera, ugašen je. Iza sebe je ostavio spaljenu zemlju, borove, maslinike, vozila i kuće, ali za lokalne vatrogasce posao nije gotov. Dežurstva još nisu prestala. Iz zgarišta koje se još dimi sporadično iskaču plameni jezici. No straha nema, vatrogasci su na oprezu, 60-ak puta intervenirali su posljednjih dana i neće dopustiti da se megapožar, o kojem će se još dugo govoriti, ponovno aktivira. Za vatrogasce DVD-a Žrnovnica od ponedjeljka, kada su u ponoć i 45 dobili dojavu o požaru, akcija nije prestala do danas.

– Davno sam terene prestao brojiti, bilo je, nažalost, dosta katastrofalnih požara, ali ovaj je daleko najgori i najkritičniji. Nikada nisam doživio da u roku od 24 sata vatra zahvati deset sela plus pola Splita i Solina. Nije nam na ruku išao ni vjetar koji je mijenjao smjer ni velika suša, zarasle površine, šikare od starih požara. Takav teren uz onakve vremenske uvjete... Ljudi nisu mogli doći na sve lokacije nego je bilo spašavaj kuće i što se da spasiti. Vjetar je mijenjao smjer, vatra je bila visoka deset metara, preskakala je i širila se na sve strane, a mi smo bili primorani trčati s jednog mjesta na drugo, prebacivati opremu i pregrupirati se. Nije nas bilo dovoljno da bismo sve to uspjeli i, na žalost, bilo je mjesta na koja vatrogasci nisu ni uspjeli doći, a vatra je došla ljudima do kuća pa su se oni sami organizirali – kaže iskusni vatrogasac Velibor Marković. Član je DVD-a Žrnovnica od 1998., a od 1992. gasi požare.

Vjetar im je bio veliki neprijatelj, zračne snage nisu im mogle pomoći do kasnog poslijepodneva, fronta požara bila je duga više od 14 kilometara. U takvoj stihiji, uz velik broj civila koji nastoje pomoći, a nisu opremljeni i ne znaju, uvjereni su i vatrogasci, zaista je pravo čudo što žrtava nema.

– Ljude uhvati panika, a panika je najveći neprijatelj. Kao vatrogasac vi o tome ne razmišljate, dođete i pokušate spasiti što se spasiti da. Bog nas je čuvao. Do sada sam uvijek mladim kolegama govorio o velikom požaru 2001., kako je bilo teško i kako smo jedva preživjeli, a sada će o ovom požaru oni govoriti novim generacijama – zaključuje Velibor Marković.

Među prvima, kada se još nije moglo naslutiti u kakvu će se neman ovaj požar pretvoriti, na teren su izašli mladi vatrogasci, 23-godišnji Zdravko Roguljić i 25-godišnji Tomislav Mihanović.

– Kad smo izašli na teren oko 15 minuta prije jedan sat u ponedjeljak, požar je zahvatio sigurno već hektar površine. Gorjelo je ispod trase dalekovoda, nismo ništa mogli raditi. Nismo imali dovoljno vode, nije došla cisterna i čekali smo da se isključi dalekovod. U to vrijeme požar je već prešao u katastrofu. Povukli smo se i spašavali kuće, jednu po jednu. Odbijali smo vatru od kuća. U jednom trenutku vatra nas je okružila, izvukli smo živu glavu, ne znamo ni mi kako, na sreću. Puta nismo vidjeli dok smo se vozili. Bili smo posada Žrnovnice, Podstrane i Splita. Naša tri vozila našla su se u okruženju, ali izvukli smo se i došli do kuća. Tu je bilo sigurno, bili smo na cesti. Dobro je sve prošlo kako je moglo biti. Smjena mi je bila 25 sati u komadu do spavanja na požarištu. Adrenalin radi, umor se ne osjeti. Tek kad staneš, osjetiš umor, bolove i ostale nuspojave – kaže Zdravko, profesionalni vozač koji je vatrogasni dobrovoljac i operativac pet godina. Situaciju kada su se našli u vatrenom okruženju detaljnije nam je opisao Tomislav Mihanović, koji je u DVD-u Žrnovnica zaposlen kao vatrogasac-vozač, a bili su skupa na terenu.

– Bilo je mnogo opasnosti, ali tako katastrofalnu situaciju nikada nismo doživjeli. U jednom trenutku kolega iz Podstrane ostao je u vatri, nismo uopće razmišljali, poletjeli smo glavom kroz plamen i izvlačili ga. Skupili smo se svi kod vozila, pokušali malo sabrati glave, smirili se i gledali što je najbolje, kako ćemo dalje... Sjeli smo u kamion i prošli kroz vatru. Kako smo prošli, ne znamo ni sami, vjerojatno smo samo uz pomoć dragog Boga izvukli žive glave i otišli dalje, do Srinjina braniti prve kuće. Tu je trajala borba tri dana, kuća za kućom – kaže Mihanović.

U ponedjeljak tijekom dana počela je pristizati pomoć. Mobilizirani su vatrogasci iz svih dijelova Hrvatske.

– Ne bismo uspjeli bez njih. Svaki je čovjek puno značio u toj situaciji, a posebno novi čovjek jer mi smo iza sebe imali dva-tri dana borbe. Nismo spavali nikako – zaključuje Tomislav Mihanović.

Sa žrnovničkim vatrogascima još uvijek stražare i kolege iz DVD-a Slatine koji su im pomagali gasiti požar.

– Mi smo došli već prvi dan. Bio sam u Šestanovcu, a naša druga ekipa bila je u Tugarama. Tu smo stalno, pomažemo. Bukne u toku noći. Vjetar promijeni smjer i to se zakovitla, onda se prebaci na drugu stranu i moramo gasiti. Imali smo 60-ak intervencija – kaže Damir Mauko, zapovjednik smjene.

Ante Bakota ima 20 godina, student je Pomorskog fakulteta i ovo mu je prva sezona u DVD-u Žrnovnica.

– Ovo mi nije prvi teren, ali ovo je bilo baš ono. Bili smo na požarištu u Cisti kad smo dobili poziv nešto prije dva sata, došli smo u 2.30 sati. Branili smo nas 4-5 neke kuće u Srinjinama, kamp-kućicu i auto. Bilo je zeznuto – kaže Bakota.

U jednom momentu vatra ih je okružila i ostao je sam.

– Jedva sam se izvukao. Ne vidite ništa oko sebe, dim vas guši... Izvukao sam se nekako. Ne znam ni ja kako. U tim trenucima teško je razmišljati o bilo čemu, uvijek samo tražiš neki izlaz – opisuje najgore trenutke u svojem životu. Na terenu je bio 18 sati kada je otišao kući u Žrnovnicu i legao u krevet.

– Nakon po ure mater me probudila da se dižem, gorilo nam je oko kuće, ništa se nije moglo napraviti, plamen je bio visok deset metara, sve oko kuće izgorilo, ali kuću smo spasili. Nije se ništa loše dogodilo, hvala Bogu – kaže Ante Bakota, jedan od najmlađih gasitelja. Neće odustati, i dalje će biti vatrogasac. Sviđa mu se taj posao, plemenitost koju ima, prijateljstva koja se stvaraju na vatrenoj fronti kada ljudi jedan drugom čuvaju leđa i stavljaju glave na kocku za kolegu. Ali, ima i svoju tamnu stranu.

– Tužno je kada vidiš ljude, kuće im gore, a ti ne možeš ništa napraviti. To je očajno! Očekuju čudo, a mi čudo ne možemo napraviti – zaključuje Ante.

I njegov iskusni kolega Marko Kovačić, profesionalni vatrogasac, koji je u DVD-u Žrnovnica od osnutka 1977., kaže da je ovo najgori i najveći požar koji je doživio.

Kronologija splitskih požara

– Bio sam u Sirotkovićima, krajnjim kućama i Srinjinama, spašavali smo kolega i ja dvije kuće. Plamen je bio visok desetak metara, hvatao je velike borove. Ljudi u takvim situacijama paničare, “spašavaj kuću meni”, “spašavaj meni”, a ja s malim vozilom s 1000 litara. I mi smo bili u okruženju, gore, kad se ide put Zvjezdarnice. Spasilo nas je što smo ušli u izgoreno i stihija je samo prošla pokraj nas – kaže Marko Kovačić.

Tomislav Javorčić, član DVD-a Žrnovnica, kao profesionalni vatrogasac radi u Brodosplitu, požar je gasio granjem jer nije imao čime.

– Ljudi uvijek ima, ljudi su spremni, ali problem je tehnika, nemamo čime gasiti. Bili smo na predjelu Gračića, evakuirali smo starije ljude, žene i djecu iz kuća. Posjedali smo ih u vozila i poslali ih na sigurno. Bilo nas je 6-7, sjekli smo grane, nije bilo vozila. Čekali smo da plamen dođe iz drače do kuća. Kad je došla na nisku travu, udarali smo granama i tako smo branili kuće. To je trajalo sigurno sat vremena, ali obranili smo sve kuće, gore ih ima sigurno 20-30. Granama smo ih obranili – kaže Tomislav Javorčić.

Nije lako ljude poslati iz svojih kuća. Mnogi ih nisu htjeli napustiti, primjerice, stariji bračni par kod crkve svetog Mihovila, cijeli su život živjeli u Njemačkoj.

– Uletio sam u kuću i rekao im da je napuste. Oni su meni rekli da je to sve što imaju i da ne idu. Odgovorio sam im da jednostavno moraju otići, da je prepuste nama, da ćemo mi biti tu i da će sve biti u redu. Nagovarao sam ih i na kraju su otišli i uspjeli smo. Sve je izgorjelo oko kuće, ali kući se ništa nije dogodilo – kaže Tomislav. U uvjetima straha i panike vatrogasci moraju smirivati situaciju.

– Ljude morate razumjeti, u panici su i morate djelovati smireno. Teško je napustiti svoje kuće. Računaju, odem li, neću se imati kamo vratiti – govori Tomislav i dodaje da i u njemu uvijek postoji neka minimalna doza straha.

– To je normalno, bio sam u okruženju. Išlo je tako brzo, tolika je površina izgorjela u 24 sata, to inače gori četiri dana. Čovjek se nije mogao snaći. Donijeli smo pile, pilali stabla oko kuća, ali dolazilo je tako brzo da nismo stigli ispilati. Tako je i došlo do Splita. Mi praktički naše kuće još nismo obranili, a kad smo se okrenuli, požar je već prošao Privor – opisuje Tomislav trenutke dok su svi članovi DVD-a branili svoje, ali i okolna mjesta.

– Želim zahvaliti svim članovima vatrogasnog društva. Zaposlenik sam punih 36 godina, prošao sam puno toga, a ovo je bila katastrofa. Hvala svim donatorima koji su donijeli od šalice kave, soka ili vode, kao i kolegama iz unutrašnjosti – kaže Josip Mihanović, za pet dana umirovljenik. Njegova kći Nives Jukić u noći velikog požara bila je u prostorijama DVD-a i pomagala domaćici Dragici Roguljić. One su se brinule o vodi i hrani, javljale se na telefon koji nije prestajao zvoniti. Svi ih hvale, a Dragica kaže da ju je bilo strah za kolege i prijatelje više nego ikada dosad.

DVD Žrnovnica ima pet profesionalnih vatrogasaca i 37 dobrovoljnih operativnih članova, a ukupno društvo broji 80-ak članova. Ove godine obilježit će 40 godina postojanja.

– Ponosan sam na svoje ljude i posao koji su odradili. Gori svakog ljeta, a nitko ovako nešto nije doživio. Ljudima sam prezadovoljan. Dosta je mladih, neiskusnih momaka, ali bili su uz nas iskusnije i sve je prošlo u redu. Ovo što se dogodilo bilo je nešto iznad nas. Mi smo trčali od kuće do kuće, spašavali smo što smo mogli spasiti. Ljudi znaju svoj posao i svi se držimo skupa – govori Branimir Roguljić, predsjednik DVD-a Žrnovnica.

Zadovoljan je i što nema teže ozlijeđenih, a bilo je vatrogasaca koji su imali problema s očima i dišnim putovima, ali su se nakon intervencije hitne medicinske pomoći vraćali na teren. Dvojica su zbog iscrpljenosti i dima hospitalizirani, ali oporavili su se.

– Ovoga puta dobro su prošli, unatoč voznom parku koji je u prosjeku star 30 godina. Nemamo adekvatna vozila za ovakve požare na konfiguraciji terena kao što je naš. Trebaju nam brža, bolja, opremljenija, što novija i da se ne kvare. Naša su vozila u derutnom stanju, puno novca trošimo na popravke – upozoravaju žrnovnički vatrogasci i poručuju da je krajnje vrijeme da nas jedna izbjegnuta tragedija nauči pameti. Treba popraviti vodovodni sustav, hidrante održavati i staviti u funkciju, sve službe moraju raditi, a ne samo vatrogasci. Pouke bi se trebale izvući. Trebamo voditi računa kako spriječiti požar, a ne čekati da plane i tek ga onda gasiti.