Recite mi, po kojem to pravu i pravdi držite ove ljude u tako okrutnom i strašnom ropstvu? Tko vas je ovlastio da povedete tako odvratne ratove protiv ovih ljudi koji su mirno i miroljubivo obitavali na svojoj vlastitoj zemlji? U tim ste ratovima uništili mnoge od njih, počinili ubojstva i nečuvene pokolje.
Zašto ih držite tako potlačene i isrcpljene, gladne bez dovoljno hrane i bolesne, uskraćujući im lijekove? Oni umiru, odnosno vi ih ubijate, i to samo zato da biste svakog dana stekli još više zlata.
Ovako je prije pet punih stoljeća i još nešto godina grmio dominikanac Antonio Montesino na obalama Hispaniole, otoka koji danas poznajemo kao Dominikansku Republiku. Španjolski redovnik i svećenik došao je stanovnicima Novog svijeta propovijedati evanđelje. Ali, gledajući što njegovi zemljaci, samozvani gospodari “otkrivenih” zemalja rade urođenicima, nekrštenima kao i krštenima, Montesinova misija postala je privoditi kršćanskoj vjeri i zdravoj pameti svoje sunarodnjake i katoličku braću.
Kao što ni propovijed na gori samog Isusa Krista nije promijenila svijet i učinila ga mjestom mira, međuljudske ljubavi i pravde, tako ni Montesinove riječi nisu zaustavile izrabljivanje, mučenje, ubijanje, koje traje sve do danas. Ali ostavile su traga i ublažile patnje barem nekim ljudima.
Na primjer Antonija Montesina ovih me dana podsjetio jedan drugi dominikanac, ugledni poljski svećenik Ludwik Wiśniewski. Njemu je misionarski teritorij bila i ostala vlastita domovina. Jedna od oznaka koju ćete često naći uz njegovo ime jest antikomunist. Ali, za razliku od nekih hrvatskih neoantikomunista, kakvih sigurno na pretek ima u Poljskoj, pater Wiśniewski bio je komunistički oponent onda kada je to trebalo biti: u komunizmu i protiv onog i onakvog komunizma, sovjetskog tipa, koji je gazio ljudska prava i slobode. Bio je jedan od onih ljudi koji su uvijek oko sebe nastojali širiti slobodu i pravdu. Vrijednosti za koje se zalagao tada i danas su kršćanske, koliko i liberalne, ali on je uvijek bio i odan sin Crkve. Ali upravo zato pater Wiśniewski prije nekoliko tjedana snažno je digao glas protiv onoga što je sam nazvao parodijom kršćanstva i evanđelja. Propovjedaonica s koje je zagrmio Wiśniewski bile su stranice također uglednog poljskog katoličkog tjednika. Časopis Tygodnik Powszechny u siječnju je objavio njegov članak pod nazivom “Optužujem” (Oskarzam). Povod je bilo objavljivanje najnovijih statističkih podataka prema kojima je posjećenost nedjeljnih misa u poljskim katoličkim crkvama pala za nekoliko postotaka. Ali odlikovani antikomunistički veteran borbe za ljudska prava i slobodu nije se obrušio na svijet, neprijatelje Crkve i kršćanske Europe, premda se inače ne suspreže i u kritikama na račun medija pretjerano “nabrušenih” prema Crkvi i kršćanskim vrijednostima. Naprotiv. Ovaj put je otac Wiśniewski okrenuo upozoravajući prst prema samoj Crkvi i njenim biskupima u Poljskoj. Kritizirao je slizanost dobrog dijela crkvene hijerarhije s državnim vlastima koje se prikazuju zaštitnicima katoličke Poljske i kršćanske Europe. Već je prošle godine otac Wiśniewski uputio poljskim biskupima otvoreno pismo pozivajući ih da učinkovitije i snažnije odgovore na suvremene izazove. Ali sada je konkretno digao glas protiv državnog nacionalističkog vodstva zbog poticanja i pojačavanja straha od izbjeglica i migranata, kao i protiv onih struktura u Crkvi koje im u tome pomažu, uključujući i katoličke medije kao što je u Poljskoj vrlo popularna postaja Radio Maryja.
“Pred našim očima kršćanstvo umire u Poljskoj, dok naši biskupi žalosno šute. Sada možete pljuvati po ljudima, omalovažavati ih i gaziti, neutemeljeno ih optuživati za pokvarenost, pa čak i zločine, istovremeno se pozivajući na evanđelje i pokrivajući se plaštem zaštitnika kršćanskih vrijednosti i hodočasteći na Jasnu Góru”, optužuje u svom pismu pater Wiśniewski.
Hrvatska također ima jednog sličnog propovjednika i veliki je znak ohrabrenja svima koji slično razmišljaju, u Crkvi i izvan nje, što je upravo takav čovjek izabran za Večernjakovu osobu godine. Nije dominikanac, nego isusovac. Pater Tvrtko Barun ne grmi i ne optužuje, ali vjerno i postojano služi svojim bližnjima, osobito ljudima u najvećoj nevolji kao voditelj hrvatskog ureda Isusovačke službe za izbjeglice. On predrasude i strahove suzbija jednostavnim brojkama, stavljajući stvari u prave omjere. I kaže: “Ako smo zabrinuti što Europa nije kršćanska, onda se trebamo samo pogledati u ogledalo. Ne trebamo tražiti vanjskog neprijatelja i žrtvenog jarca. Kad bi onaj dio Europljana koji se nominalno izjašnjavaju kršćanima stvarno živio svoje kršćanstvo, Hrvatska ne bi bila zemlja iz koje ljudi bježe, u kojoj je teško doživjeti pravdu, u kojoj se razne grupacije ne podnose, gdje nama dijaloga ili suradnje. Europa bi tada bila potpuno drukčiji kontinent – pravde, mira, zajedništva, sigurnosti, solidarnosti.”
Dok dobar dio političke desnice zaziva i slavi vođu i branitelja kršćanstva kakav je Viktor Orban, pater Barun mirno i jasno, koristeći se Facebookom kao propovjedaonicom, prenosi jednu Orbanovu poslanicu uz komentar: “Ova isključivost nije kršćanstvo. Ona je legitimna politika. I legitimno Orbanovo ili tvoje mišljenje ili stav. Ali to nema veze s kršćanstvom i Kristom. To treba jasno reći. Jer, ako šutimo o tome – niječemo ono što kršćanstvo jest, ono što je Krist živio i propovijedao. Niječemo Njegovo poslanje i svoj kršćanski poziv.”
Svi ovi propovjednici, pa tako i pater Tvrtko Barun, podsjećaju me na kraj sjajnog filma “Grimizno i crno” u kojem papa Pio XII. irskom svećeniku Hughu O’Flahertyju (glumi ga Gregory Peck), koji je za vrijeme rata spašavao Židove od nacističkog progona, pokazuje podrum pun dragocjenosti iz vatikanskih muzeja i knjižnica. I pri tom mu kaže: “Nije ovo blago Crkve, nego je njeno blago što se u njoj, tu i tamo, pojave ljudi poput tebe.”
viktor orban je pravi državnik za svoj narod kamo sreće da i mi imamo takvog