Kada govorimo o pravu Europske unije, pod time podrazumijevamo njezinu pravnu stečevinu ili acquis communautaire. Budući da je pravo EU vrlo široka tema, u članku ćemo navesti neke njegove aspekte te što se događa kada se u nekim slučajevima to pravo prekrši.
Primarni izvori prava EU (najvišeg su ranga) osnivački su ugovori i opća načela prava. Tri glavna ugovora na kojima je EU temeljena su Ugovor o funkcioniranju Europske unije, Ugovor o Europskoj zajednici za atomsku energiju i Ugovor o Europskoj uniji. Glavni ugovori često su bili nadopunjavani drugim ugovorima, od kojih je zadnji Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice
Tri najvažnije vrste sekundarnih izvora prava EU (pravni akti temeljeni na i podređeni primarnim izvorima) su uredbe, direktive i odluke Europske komisije ili Europskog vijeća te odluke Europskog suda (ES). Uredbe se primjenjuju i obvezuju u svim svojim dijelovima sve države članice EU te ih nije potrebno posebnim mjerama prenijeti u nacionalno zakonodavstvo države članice EU. One obvezuju od datuma navedenog u njihovu tekstu ili 20 dana od objave u Službenom listu EU. U njima je naveden cilj te točno propisuju kako će se taj cilj ostvariti. Direktiva je također obvezujuća u pogledu ostvarenja navedenog cilja, ali način i sredstva pomoću kojih će se doći do njega slobodno propisuje država članica. Ona, za razliku od uredbe, mora biti prenijeta u nacionalno zakonodavstvo, i to do datuma navedenog u njenom tekstu. Odluka obvezuje u svim aspektima, ali samo one na koje se odnosi, a to mogu biti pojedine države, pravne ili privatne osobe.
U skladu s utvrđenom sudskom praksom ES, usvojena je i Deklaracija 17, koja je sastavni dio Lisabonskog ugovora te u kojoj se navodi kako Ugovori i pravo što ga je EU usvojila temeljem Ugovora imaju prvenstvo nad pravom država članica, što znači da se nacionalni pravni akt suprotan pravu EU ne smije primjenjivati.
Kada privatne ili pravne osobe, državljani neke države članice krše odredbe EU te ih se tuži pred nacionalnim sudom države članice EU, nacionalni sud donosi presudu unutar nacionalnog zakonodavnog sustava ispravno tumačeći pravo EU. Vrijedi i obrnuto, privatne ili pravne osobe mogu tužiti državu članicu zbog ne-primjene ili nepravilne primjene prava EU. Minimalni standardi provođenju prava EU osigurani su na način da, u slučaju potrebe, nacionalni nadležni sud može pred ES-om pokrenuti prethodni postupak o tumačenju ili ocjene valjanosti prava EU te ES daje tumačenje putem odluke o prethodnom pitanju.
Izravne tužbe ES-u moguće su, ali u skladu s odredbama Ugovora o EU. Postoje pravila tko sve može podnijeti izravnu tužbu ES-om, protiv koga te što može biti predmetom tužbe pa ćemo navesti neke.
„Neprivilegirani tužitelji“ npr. pravne ili privatne osobe (pojedinci, radnici, poslodavci ili sindikati) mogu podnijeti izravnu tužbu ES-u vezano uz akt donesen od strane neke institucije EU, ali isključivo pod uvjetom da dokažu da taj akt direktno utječe na njih. Posljedice takvih tužbi su poništenja akata koji su bili predmetom tužbe.
Svi „privilegirani tužitelji“ (države članice EU, Europski parlament, Europsko vijeće, Europska komisija) imaju bezuvjetan pristup ES-u pri podnošenju izravne tužbe.
Jedna država članica može podnijeti tužbu ES-u protiv druge države članice u slučaju da ova krši odredbe prava EU, međutim takvi su slučajevi izuzetno rijetki.
Naziv instrumenta koji EK može iskoristiti kada neka država članica ne ispunjava svoje obveze je postupak zbog neispunjenja. Neispunjenje znači da država članica nije ispunila obaveze koje ima sukladno pravu EU, bilo da je riječ o postupanju suprotno pravu EU ili o ne-postupanju. Naime, svaka je država članica EU, na svim administrativnim razinama (centralnoj, regionalnoj ili lokalnoj), odgovorna za pravilnu primjenu, odnosno ispunjenje prava EU, za usvajanje provedbenih mjera do datuma određenog u pravnom aktu, usklađenost s pravnim aktom i pravilnu primjenu pravnog akta unutar pravnog sustava.
EK kao čuvarica ugovora zadužena je za nadzor nad pravilnom primjenom pravnih akata EU u svim državama članicama. Kada država članica ne postupi u skladu sa svojim obvezama, a EK za to sazna ili provodeći redovan nadzor ili joj npr. pravne i privatne osobe upute prijavu, EK ima ovlasti, uz pomoć mjera koje su joj na raspolaganju, stati na kraj prekršaju provodeći procedure konzultacija s državom i, tamo gdje je potrebno i konzultacije ne uspiju, tužiti državu ES-u.
Kada pogledamo Godišnje izviješće EK o nadzoru nad primjenom prava EU za 2011. godinu, države članice morale su prenijeti u nacionalno zakonodavstvo 131 direktivu. Europska komisija podnijela je 1775 izravnih tužbi ES-u, što je za oko 60% manje u odnosu na recimo 2009. godinu. Tri najviše tužene države bile su Italija (135), Grčka (123) i Belgija (117). Područja iz kojih su se tužbe najčešće podnosile bila su okoliš (17% tužbi), promet (15% tužbi), unutarnje tržište (15% tužbi) i porezi (12% tužbi).
Posljedica izravnih tužbi može biti sankcioniranje države ukoliko se dokaže da je doista bila u prekršaju. Država se najčešće sankcionira novčano tj. plaćaju se penali za nepoštivanje prava EU koji se mjere u desecima i stotinama tisuća pa i milijunima eura, ovisno o težini i trajanju prekršaja. Članice skoro bez iznimke uvažavaju presude i plaćaju spomenute penale. Međutim, pred kraj 2011. godine, EK je morala nastaviti postupak pokrenut povodom tužbe u 77 slučajeva jer države članice koje su bile tužene nisu poštovale presudu ES-a. Tri države s najvećim brojem slučajeva u kojima su se oglušile na sudske presude su Grčka (13), Italija (12) i Španjolska (8). Područja iz kojih su te tužbe najvećim dijelom bile su okoliš (36), unutarnje tržište i usluge (10) i promet (8).
Ulaskom u EU Hrvatska, kao i ostale države članice EU, dobiva ravnopravni glas i utjecaj u u EU zakonodavnom procesu, no s tim pravom dolazi i obveza postupanja u skladu s tim zakonodavnim okvirom. Stoga je važno znati kako se unutar njega mi kao građani i kao država uklapamo, te kako sustav djeluje ukoliko to ne činimo.