Najbolje je da dođete kod mene na stadion Partizana, kazao mi je to Ivan Ćurković u telefonskom razgovoru nakon što sam ga zamolio za intervju. Logično. Iako je igrao i u drugim klubovima te radio i druge poslove, legendarni je vratar vezan ponajprije za klub na adresi Humska 1, Beograd. Trenutačno je na čelu Radne skupine koja je preuzela “vlast” nakon što je u prosincu prošle godine dotadašnji predsjednik Zoran Popović podnio ostavku. A Ćurković ima iskustva u vođenju kluba, bio je predsjednik Partizana od 1989. do 2006. godine, potom je u jednom mandatu bio predsjednik srbijanskog olimpijskog odbora (prije Vlade Divca), a od 2009. dopredsjednik je Srbijanskog nogometnog saveza.
Kad smo se sreli, dobrodržeći 71-godišnjak (rođen 15. ožujka 1944. u Mostaru) proveo me klupskim prostorijama kazavši koju i o aktualnoj situaciji popularnih crno-bijelih:
– Mislim da je prijašnji predsjednik napravio dobar posao, znatno je smanjio veliki dug koji je iznosio 15 milijuna eura, klub je osvojio prvenstvo, prilično se dobro nosio u Europi dok je mogao. No, navijači su očito tražili više, oni nikad nisu zadovoljni i Popović je odlučio otići. Sad svi zajedno tražimo izlaz za klub – spomenuo je Ćurković.
No povod za ovaj razgovor je informacija da bi Ćurković mogao biti zajednički kandidat više zemalja Balkana, ponajprije s prostora bivše Jugoslavije, za novog predsjednika Uefe. Prije nego što je iznio mišljenje o tome, moj je sugovornik želio objasniti kako funkcioniraju Uefa i Fifa te zašto su se Michael Platini i Sepp Blatter našli na ledu.
– Nije lako voditi takve organizacije. Nakon dodjela domaćinstava svjetskih prvenstava Kataru i Rusiji, došlo je do određenih istražnih radnji. Funkcija zaštićenog svjedoka i izmišljena je tamo negdje, nije kod nas. Fifa je sastavljena od šest konfederacija, po kontinentima, ja te ljude koji dolaze u Izvršni odbor ne poznajem, oni su delegirani. Nakon što je izbio skandal s Amerikancem i nađene su neke nepravilnosti, on se stavio u ulogu zaštićenog svjedoka i počeo je “pjevati”, govoriti o stvarima koje su se događale, a on je znao za njih. No ti su ljudi iz Amerike, Srednje, Južne i Sjeverne predsjednici i potpredsjednici, nitko nije iz kuće. Kad je u pitanju marketing, oni mogu raditi neke stvari i bez polaganja računa Fifi. I tu može doći do određenih kriminalnih radnji. Fifa može kontrolirati stadione, klađenje i mnoge druge stvari, ali ne može kontrolirati sve. Tamo gdje ima mnogo emocija i mnogo novca lako se pogriješi. Čak je i jedan Nijemac morao otići zbog korupcije.
A što je s Uefom i vašim prijateljem Platinijem?
Sustav je postavljen tako da predsjednik kontrolira 20-ak glasova i u Izvršni odbor praktično može dovesti koga hoće. Platini je jedan pošten momak, u njemu još leži nogometaš, ali proradila je kod njega ta igračka taština jer je pomislio da ga je Blatter prevario kad se odlučio kandidirati za još jedan mandat. Pojavila se ta Etička komisija koja vas ne može kriminalno goniti, koja vas ne može zatvoriti, ali vas može isključiti na ovaj način. Prvi put se vidjela moć te komisije koja je jako velika. Platini je nakon 1998. bio u Parizu i ja sam se s njim nalazio vrlo često. Radio je za Fifu kao Blatterov savjetnik, ali je novac za to dobio devet godina kasnije i našao se u problemima. Jako mi je žao jer smatram da je on unaprijedio i Uefu i Fifu.
Srbija će 26. siječnja biti domaćin sastanka na kojem će se okupiti predstavnici saveza zemalja iz Jugoistočne Europe i raspravljati o budućnosti Uefe. Očekuje se da će vas predložiti za predsjednika Uefe?
Pitanje moje kandidature prilično je kompleksno. I sam sam u dvojbama, ali u svakom slučaju lijepo je čuti da vas ljudi predlažu za tako odgovornu dužnost, pa makar to ne bilo ostvarivo. To sam rekao i francuskim novinarima. No, sve treba ići polako i po redu. Prvo će biti Fifin Kongres i izbori za predsjednika Fife.
Vi potporu Srbije imate?
Valjda. No, treba vas predložiti najmanje pet država. Održat ćemo taj sastanak pa ćemo vidjeti. Procedura je prilično komplicirana i slojevita, Uefin kongres trebao bi biti koncem travnja ili početkom svibnja.
Dakle, vi mislite da je Platini bio pošten?
Apsolutno. Novac koji se spominje imao je svoj potpuno legalan put. On ga je uzeo, ali i prijavio. Taj je novac bio naknada za posao koji je on pošteno odradio. Ali ljudi su osjetljivi na moguću korupciju... No, treba znati da ljudi koji su zaposleni u Fifi i Uefi dobro zarađuju, tu su putovanja, dnevnice, naknade za odvojeni život.
Otkad seže to vaše prijateljstvo s Platinijem?
Mi smo zajedno igrali od 1979. do 1982. godine u Saint-Etienneu u koji sam ja došao 1972. Tako da sam ja bio starosjedilac, a on je došao kao mlađi, on je 12 godina mlađi od mene. No, mi smo se nastavili družiti i poslije. On je bio dopredsjednik Organizacijskog odbora SP-a u Francuskoj. Uzeli su ga jer je on spomenik pod zaštitom države, na neki način. Kao što je to Beckenbauer u Njemačkoj. Tako je Platini počeo tu svoju dužnosničku karijeru, bio je jako uspješan i žao mi je što je sad pokvario odnose s Blatterom. Neke odnose ne smijete pokvariti jer se onda pojavi Pandorina kutija iz koje iskaču mnoge stvari. Ni jedan ni drugi nisu zaslužili ovakav kraj.
Kako je vama, Mostarcu, u Beogradu?
Ja sam u Beogradu od 1964. godine, već sam se udomaćio tu i sasvim mi je dobro. Beograd je jedan kozmopolitski grad u kojem se dobro osjećam. Imam tu prijatelje...
Jeste li imali kakvih problema u ratnim godinama? Bilo je nekih neugodnih transparenata na kojima je pisalo “Ivice, ustašo”?
Ma to je bila skupina navijača nezadovoljna što im nismo plaćali za navijanje, nosila je neke transparente, ali ja tome ne polažem pozornost, što bi se reklo u Srbiji, ne dajem ni dva dinara za to. Ja sam Hercegovac, Hrvat, katolik, ali sam odgajan u Jugoslaviji, odrastao sam u multietničkom Mostaru gdje nisam ni znao tko je od mojih suigrača koje nacionalnosti. Ovdje sam imao jedan lijep život, sretan sam i nema nikakvih problema. Osam godina bio sam igrač Partizana, gotovo 18 godina predsjednik kluba, bio sam predsjednik Sportskog društva, a i predsjednik Olimpijskog odbora Srbije.
Baš u tom razdoblju napao vas je Borislav Mikelić?
On je isto bio čovjek koji je volio Partizan, došao je iz Hrvatske frustriran, možda s traumama... Bili smo na početku dobri, ali me u jednom trenutku počeo kritizirati na način da ovo nije moje, što ja radim u Beogradu, nazivao me “katoličkim jezuitom” i slično. Vjerojatno je u meni vidio nešto što mu se nije svidjelo.
Možda baš to što za razliku od njega vi želite spajati, a ne razdvajati. Da, ja želim povezivati ljude, gradove, države...
Posjećujete li Mostar?
Da, barem jednom godišnje. Imam ondje kuću, imam obitelj pokojnog brata i još neke rođake.
Žena vam je Beograđanka?
Da, ona je iz mješovitog braka, njezini su majka i otac iz Slavonskog Broda. Imam dvije kćeri, jedna je rastavljena, druga nije udana. Žive tu u Beogradu, jedna se zove Ana, druga Ela, tako se zvala i moja majka.
A odakle su Ćurkovići?
Moj je djed po očevoj liniji iz jednog malog mjesta pokraj Livna.
Kako gledate na današnji Mostar kao podijeljeni grad?
Velež je moj klub i to će ostati, ja sam u njemu počeo, u njemu sam odgojen. Sad je to klub iz Istočnog Mostara, zapadni ima Zrinjski. Bez obzira na to, ja mislim da bi oba ta kluba trebala igrati na istom stadionu, tamo gdje je Velež nekad igrao.
Možda vas jednog dana i poslušaju. Dolazite li u Hrvatsku?
Dolazim. Dolazim u Zagreb, imam i tamo neku rodbinu. Na more rjeđe jer moram ponekad otići na Sejšele. Ja sam, naime, počasni konzul Sejšela u Srbiji. Još od 2000. godine, tako da sam doajen.
Kako je došlo do toga?
Nekoliko sam puta ljetovao tamo, imao sam jednog prijatelja liječnika koji je bio stručan i zbog toga i utjecajan, pa je bio i blizak predsjedniku države. Upoznao me s rukovodećim ljudima i samim predsjednikom pa se tako i rodila ideja za taj moj angažman. Svake dvije godine se sastajemo na Sejšelima, nije mi teško. Diplomacija Sejšela temelji se upravo na tim počasnim konzulima. To je vrlo praktično. Male zemlje i trebaju tako funkcionirati, a ne da imaju skupa veleposlanstva po svijetu. Mi smo volonteri, nemamo nikakva primanja.
Kako to da ste se 1964. odlučili baš za Partizan?
Kao i većina nas u Mostaru ja sam imao jedan poseban odnos prema Dinamu. Osim toga, moj idol u mladosti bio je Gordan Irović, koji je stanovao blizu mene, u istom dijelu Mostara. Onda je on otišao u Zagreb. Ja sam u Veležu branio od 1960., a 1963. Naletilić me zvao u Dinamo. No Partizan je bio angažiraniji, uvjerljiviji. Nije tad novac bio presudan. Uglavnom, moja obitelj se preselila u Beograd već 1963., a ja sam još godinu dana ostao u Mostaru s bakom, očevom majkom. Poslije su se roditelji vratili u Mostar, a sestra je ostala u Beogradu. Mislim da je ta moja odluka na mjestu, kao i ona kad sam otišao u Francusku.
Dakle, ništa ne biste mijenjali?
Ne bih, imao sam lijep život. Ponekad naporan i stresan kao što je i život svakog nogometaša, no lakše se s tim nositi kad ste mladi. Ali važno je da ostavite neki trag, a ostavljate ga kao nogometaš, ali i kao čovjek. Imao sam uspješnu karijeru, a ovaj dio u Francuskoj čak je, na klupskoj razini, bio i uspješniji. Francuzi su prije mog dolaska u nogometnom smislu pali, a onda je došao St. Etienne koji je počeo igrati dopadljiv nogomet, ali i postizati rezultate. Bili smo hit, osvojili jedno prvenstvo pa dvostruku krunu. Potom su došle europske utakmice. Igrali smo polufinale, a potom u sezoni 1975./76. i finale Kupa prvaka. Nakon tog finala provezli su nas Elizejskim poljanama koje su treći put u francuskoj povijesti bile zatvorene i u otvorenim automobilima došli smo do predsjednika Giscarda d’Estainga. Okupilo se oko 300 do 400 tisuća ljudi i bilo je nezaboravno. To je bio hommage za sve što smo učinili za Francusku. Govorili su nam: Vi ste nam vratili ponos!
Godine 1982. prestali ste braniti za St. Etienne, ali ostali ste u Francuskoj?
Da, ja sam gotovo 22 godine proveo u jednoj građevinskoj tvrtki jer sam zapravo građevinac, završio sam srednju građevinsku školu u Mostaru. No, ja sam njima prije svega otvarao vrata za poslove. Imao sam puno slobode, mogao sam živjeti i u Beogradu, raditi u Partizanu. Obitelj je neko vrijeme još ostala u Francuskoj, kćeri su završile škole, naučile jezik pa smo se nakon toga svi okupili u Beogradu. Imam francusko državljanstvo, često odlazim u Francusku i tamo se lijepo osjećam.
Jeste li jugonostalgičar?
– Pa, rođen sam u toj zemlji, otišao u 29. godini, ostao sam vjeran nekim vrijednostima. Mislim da sam se uvijek dobro ponašao. Moje pravilo je: nikad pred strancima nemoj kritizirati svoju zemlju, bez obzira na slabosti. Ja branim Srbiju, ali i sve ostale države s područja bivše Jugoslavije.
Kako objašnjavate da je od svih tih država Hrvatska u nogometu postigla najveće rezultate?
Objašnjavam to jednim patriotizmom koji u Hrvatskoj postoji, daleko je više prisutan nego bilo gdje drugdje. Hrvati i hrvatski nogometaši najviše žive sa svojom državom. A to je jako bitno.
Pa, dobro, i Srbi su patrioti?
Nije to baš isto. Postoje razlike u mentalitetu, ovdje možete propasti vrlo brzo. Ljudi će vas u jednom trenutku dizati u nebesa, a u drugom vas pustiti niz vodu.
Koji su pojedinci iz nogometnog svijeta na vas ostavili poseban dojam?
Miljan Miljanić bio je moj trener u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije i jako je zaslužan za moj igrački razvoj. Bio je iznimno uporan. Stavljam ga na prvo mjesto koje dijeli sa Stjepanom Bobekom. Od Štefa sam najviše naučio. On nije bio samo nogometni učitelj nego i moralni uzor. Posljednjeg dana njegova života bio sam s njim, bio je u staračkom domu, uvijek se šalio, ali tada sam vidio da nije dobro. Ujutro je umro, održao sam mu govor na pogrebu. I Franjo Glazer je bio moj učitelj, bio sam i na njegovu oproštaju na Mirogoju.
Što mislite o Ćiri Blaževiću?
Ono što je on napravio bilo je grandiozno. Donio je medalju Hrvatskoj u trenutku kada joj je to bilo vrlo potrebno. Zanimljiva je osoba, ima jednu riječ, jednu neobičnu energiju s kojom možda i pretjera pa ga ljudi ponekad doživljavaju neozbiljnim. No, on je ozbiljan trener.
S Ivicom Osimom ste i prijatelji?
Osim je moj drugar, kao predsjednik kluba doveo sam ga 1990. u Partizan, on je napravio solidne temelje kluba, ali onda su počeli ti nemili događaji. S njim imam jedan poseban odnos. Imao je taj moždani udar, koji mu je umanjio kapacitete, ali tjelesne više nego intelektualne. Obavio je golem posao na čelu Odbora za normalizaciju odnosa koji je inicirala Uefa. On, Duško Bajević i Faruk Hadžibegić donijeli su mir i omogućili jedinstvenu ligu BiH.
Poruka?
Neka nas sport okuplja i zbližava, a ne razdvaja i sukobljava.
Uvijek će te naći nekog tko će veličati tu ogavnu tvorevinu.