Socijalni dodaci na mirovinu, dječji doplatci, cijene vrtića, socioekonomske stipendije... sve je to vezano za prihode po članu kućanstva neovisno o tome imaju li korisnici milijunsku imovinu, a jedino se u ovoj državi primateljima socijalne pomoći provjerava i imovina. A ta zajamčena minimalna naknada (ZMN) za radno sposobnog samca iznosi tek 150 eura, a za starije osobe i one nesposobne za rad 195 eura. Koliko su pravedne razne socijalne naknade ako se ne propituje imaju li primatelji skupe nekretnine te koliko su sami bili solidarni sa sugrađanima u plaćanju poreza i doprinosa? Ako se socijalne naknade dijele svima s (ispod)prosječnom plaćom ili mirovinom neovisno o imovini kako je moguće da su zaboravljena djeca u domovima bez odgovarajuće roditeljske skrbi? Osnovci u domovima za djecu primaju džeparac od samo 33,18 eura, a srednjoškolci 46,45 eura mjesečno. Imaju li oni pravo živjeti poput svojih vršnjaka?
Slično i s dodatkom na mirovinu
– Iznos džeparca za djecu u domovima bez odgovarajuće roditeljske skrbi i socijalnih naknada kao što je ZMN svakako bi trebalo povisiti i redovito usklađivati s inflacijom kao i mirovine – slaže se prof. dr. sc. Zdenko Babić s Katedre za socijalnu politiku zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Njegov kolega sociolog, prof. dr. sc. Siniša Zrinščak, dodaje: – Taj džeparac za djecu iz domova je mali i nedostatan da se mogu integrirati u svojoj zajednici, družiti s prijateljima iz škole i imati druge aktivnosti kao i njihovi vršnjaci. Zbog malog džeparca tu se djecu tjera u izolaciju, ona su prisiljena na povlačenje iz društva te ostanak u svom krugu, a ne omogućava im se integracija u širem društvu putem sporta ili drugih aktivnosti.
Na pitanje bi li trebalo kod socijalnih naknada uzimati u obzir ne samo prihode nego i imovinu, osobito ako je riječ o milijunskoj imovini, kao i kod primatelja socijalne pomoći prof. Babić uzvraća: – I u drugim zemljama EU se za samo određene kategorije socijalnih naknada pri odobravanju prava gledaju dohodak i imovina korisnika. U najvećem broju zemalja EU za socijalnu pomoć provjeravaju se i dohodak i imovina korisnika zato što je ta naknada usmjerena na najsiromašnije i upravo se provjerom i imovine i dohotka želi postići da do njih i dođe, što u Hrvatskoj i jest slučaj sa ZMN-om, no problem su preniski iznosi, dok je za druge naknade situacija šarolika. Za veći broj drugih socijalnih naknada najčešće se gleda samo dohodak, često iz praktičnih razloga jer su podaci o dohotku dostupniji nego podaci o imovini. U dugom roku imovina bi trebala odgovarati zbroju dohodaka kućanstva minus njegova potrošnja kroz vrijeme. Naravno, jednakost između imovine kućanstva i ostvarenih dohodaka puno je veća u zemljama u kojima je siva ekonomija manja, što, nažalost, u Hrvatskoj nije slučaj. Iz te se perspektive kod nas može postaviti pitanje pravednosti dodjele pojedinih naknada. Tako se npr. zadnji dodatak na mirovine dijeli jednako siromašnom umirovljeniku iz Slavonije kojem je to velika pomoć kao i umirovljeniku s velikom kućom u priobalju koja vrijedi nekoliko stotina tisuća eura pa on ostvaruje znatne prihode od iznajmljivanja apartmana ljeti, stoga mu ovaj dodatak i nije potreban... – kaže Babić i dodaje da je kod ranijih isplata dodataka na mirovinu Vlada o tome vodila računa i korigirala ih tako da su veće dodatke dobili umirovljenici s manjim mirovinama. No opet postoji razlika između umirovljenika s malim mirovinama i punim radnim stažem i onih koji su ciljano uplaćivali minimalne doprinose i poreze. Ne mareći za međugeneracijsku solidarnost.
I Zrinščak se slaže s Babićem da je socijalna pomoć zadnja pomoć države osobama koje si ne mogu podmiriti osnovne životne potrebe i načelno ima logike da se provjerava cjelokupna imovina.
– Druga je stvar što kod drugih socijalnih naknada neki prihodi ostanu nevidljivi, neprijavljeni, te bi i kod njih trebalo primijeniti kriterij provjere cjelokupne imovine. No taj se kriterij ne bi trebao odnositi na naknade koje imaju univerzalni karakter, poput dječjeg doplatka koji kod nas nije univerzalan, ili naknade samohranim roditeljima, odnosno osobama s invaliditetom kod kojih se prihodi ne bi smjeli gledati – kaže Zrinščak. Smatra da je dobra stvar najava Ministarstva financija da se ubuduće umanjenje porezne osnovice za uzdržavane članove obitelji zamijeni fiksnim dodatkom jer postojeće umanjenje ide na ruku onima s većim prihodima.
Nepravda i prema studentima
Pravo na doplatak od 31 do 62 eura kod nas nemaju sva djeca, kao u većini zemalja EU, nego roditelji i drugi skrbnici djece čiji mjesečni dohodak po članu kućanstva ne prelazi 618 eura, a nema imovinskog cenzusa, pa je moguće da ga primaju roditelji koji imaju ispodprosječnu plaću, ali milijunsku imovinu. Babić kao i Zrinščak drži da bi se trebao uvesti univerzalni doplatak za svu djecu jer on nije klasična socijalna naknada. Nelogičnosti socijalne politike vide se i na primjeru socioekonomskih stipendija za studente pa jedno dijete samohrane majke koja zarađuje medijalnu ili ispodprosječnu plaću nema šansu za ostvarivanje prava na stipendiju jer mjesečni prihodi po članu kućanstva ne smiju prijeći 441 euro. Tu stipendiju će, pak, lako dobiti student u obitelji s više školske djece u kojoj jedan roditelj radi jer si npr. obitelj to može priuštiti, jer ima drugu imovinu koju renta. Kod bodovanja za socioekonomske stipendije apsurd je i da student čiji su roditelji razvedeni automatski stječe 150 bodova kao i student kojem je jedan roditelj stopostotni invalid što je za dijete puno teže nego ako su se roditelji civilizirano razveli i s oboma je blizak. Za inkluzivni dodatak za osobe s najvišim stupnjem invaliditeta od 720 eura opravdano nije kriterij visina dohotka, no sporno je, kažu upućeni, što npr. starija osoba s nižim tjelesnim oštećenjem koje je posljedica dobi ima pravo na dodatak od 138 ili 162 eura neovisno o prihodima kao i dijete ili mlada osoba s istim stupnjem oštećenja. Zato izdaci za inkluzivni dodatak i jesu, doznajemo, više nego dvostruko veći od planiranih, pa nema prostora za rast drugih socijalnih naknada, također potrebitima.
