Sanader je želio Šeksa poslati u Ustavni sud i tako politički umiroviti 


Vladimir Šeks je fenomen među hrvatskim političarima: samo on iza sebe ima sedam uzastopnih mandata u Saboru; već 25 godina u najužem je vrhu HDZ-a koji je osnivao s dr. Franjom Tuđmanom. Nakon iznimno aktivnih i burnih 50 godina života u politici – odlazi u mirovinu. Piše sjećanja i memoare, a u izdanju Večernjeg lista u svibnju izlazi njegova prva knjiga, zasad pod radnim naslovom “Uskrsla Hrvatska – 1991. godina”.

Ovaj feljton napisao je dr. sc. Ivica Miškulin, profesor povijesti na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu, i kronika je Šeksove pedesetogodišnje političke karijere. Dr. Miškulin na osnovi ovog feljtona piše i kratku političku biografiju Vladimira Šeksa koju će Večernji list objaviti na jesen.

11. nastavak

Zbog ranijih nesuglasica uoči saborskih izbora u studenome 2007. Šeksov odnos sa Sanaderom bio je na putu dodatnog narušavanja. Najprije, a slično nekim Tuđmanovim stavovima, Sanader je Šeksu zamjerio, kako je smatrao, neuspjeh učinkovite političke kontrole Glavaša i njegove skupine. Naravno, radilo se samo o taktičkom manevru čija je krajnja svrha bila uvjeriti Šeksa da je njegovo vrijeme u politici prošlo.

Sanaderov odlazak

I zaista, neposredno prije izbora, Sanader mu je predložio odustajanje od nove saborske kandidature i prihvaćanje nominacije za suca Ustavnog suda, što nije bilo ništa drugo doli prijedlog za odlazak u političku mirovinu. Očekivano, Šeks je ponudu odbio i s novim žarom upustio se u, kako se očekivalo, neizvjesnu političku borbu u IV. izbornoj jedinici. Naime, mnogi su pretpostavljali, među njima i Sanader, da HDZ-u u Slavoniji zbog Glavaševe političke akcije slijede teška vremena: u tom smislu, izborni neuspjeh mogao bi prisiliti Šeksa možda i na odustajanje od politike. Umjesto toga, HDZ je opet ostvario poziciju relativnog izbornog pobjednika, osvojivši upravo u IV. izbornoj jedinici šest saborskih mandata (nasuprot Glavaševu HDSSB-u koji je osvojio dva). U okolnostima dramatičnog stranačkog raskola, rezultat HDZ-a u jedinici u kojoj je Šeks bio prvi na listi i koordinator izbornih aktivnosti može se ocijeniti u najmanju ruku jednakim onome ostvarenim na izborima 2003. Ipak, izlazak Glavaša iz HDZ-a znatno je oslabio Šeksovu političku poziciju. Naime, gubitak dugogodišnjeg povjerljivog čovjeka u Slavoniji, i uza sva njegova politička iskakanja, sasvim je sigurno išao u korist sada ključnom Šeksovu protivniku u vrhu HDZ-a, odnosno Sanaderu. To je jasno došlo do izražaja prilikom određivanja osobe koja će, u okolnostima nove HDZ-ove izborne pobjede, voditi Sabor. „Sjedimo dolje u separeu saborskog restorana“, izjavio je kasnije Šeks, „sami, nakon ručka, i on [Sanader] stavi nogu preko noge, otpije gutljaj vina, povuče dim cigare i kaže: Znaš, Vlado, odlučio sam da predsjednik Sabora bude Luka Bebić“. Na stranu sve dublji personalni jaz između Sanadera i Šeksa, uz Glavašev ostanak u HDZ-u to se sigurno ne bi dogodilo. Ovako je Šeks prihvatio odluku stranačkog čelnika, ali bilo je jasno da su odnosi između dvojice ljudi, kako je dobro primijetio jedan novinar, sada postali ledeno hladni. Za Šeksa su samo relativno zadovoljstvo bile činjenice da je ipak postao potpredsjednik Sabora i da je izabran na mjesto potpredsjednika HDZ-a. Događaj je bitan jer upućuje na osnovna obilježja državne vlasti u vrijeme, kako se to često naziva, zrelog sanaderizma: moćni predsjednik Vlade najutjecajnija je ličnost u državi, pri čemu su stupovi te moći odani ministri i čelnici uprava javnih poduzeća, nakloni mediji, konformistički raspoložen predsjednik države, jalova oporba i imobilizirani unutarstranački suparnici. Dok se u Tuđmanovo vrijeme moglo govoriti o poistovjećivanju izvršne vlasti s državnim mehanizmom u cjelini, dotle ju je Sanader učinkovito izdvojio pa otud i tvrdnja o paralelnim strukturama moći. Nikakvo čudo što je, onda, kasnije naprasno Sanaderovo povlačenje ostavilo u nedoumici i tako iskusne političare kakav je Šeks. Naime, u nekoliko navrata on je javnosti Sanaderov odlazak tumačio njegovim zamorom i željom za povlačenjem, kako je, primjerice, izjavio u siječnju 2010. Ipak, Šeks je doživio trenutak revanša jer je upravo on stajao iza odluke o brisanju Sanadera, „svog bivšeg dobrog prijatelja i stranačkog šefa“, iz članstva HDZ-a.

Šeks će nakon Sanaderova odlaska postati jedan od najpouzdanijih saveznika nove čelnice HDZ-a Jadranke Kosor. Intenzivirat će i djelovanje u Saboru gdje će predvoditi međustranačku radnu skupinu koja je imala zadaću izraditi konačni nacrt promjene Ustava, što je bio jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u EU. Složen rad na četvrtoj promjeni Ustava od njegova izglasavanja u prosincu 1990. bit će na trenutke prekidan vrlo zvučnim, ali u suštini marginalnim političkim sukobljavanjima. Pokretanje kaznenih postupaka protiv Sanadera i njegovih najbližih suradnika pružit će HDZ-u priliku da pokaže volju za beskompromisnim raščišćavanjem negativnosti iz bliske prošlosti, ali će istodobno i političkim protivnicima dopustiti mogućnost za postavljanje neugodnih pitanja. Primjerice, obrana Damira Polančeca, jednog od ministara u obje Sanaderove vlade, očekivano je pokušala odgovornost prenijeti na kolektivna tijela odlučivanja unutar HDZ-a: „Sanader je bio najvažniji, ali nije mogao samostalno donositi važne odluke, morao je dobiti podršku Predsjedništva HDZ-a“. Na ovo su se odmah uhvatili u oporbi, pa je SDP-ov zastupnik Željko Jovanović iznio tvrdnju – „vrh HDZ-a jest u smislu političke odgovornosti zločinačka organizacija“ – kojom će pružiti priliku Šeksu da vrati nešto od dovitljive političke borbenosti ranijih dana. Naime, Šeks je uzvratio tvrdnjom da Jovanovićeva izjava zaziva primjenu članka 129. Ustava prema kojoj Ustavni sud jedini nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka te bi, u skladu s navedenim, mogao razmotriti i zabranu SDP-a. Napeta politička atmosfera potom se prenijela u sabornicu prilikom rasprave o povjerenju Vladi. Rijetki su prozreli bit manevra: u kontekstu sudskih procesa do jučer visokim dužnosnicima HDZ-a Šeks je uspio saborsku raspravu skrenuti sa središnje teme i, kao još jedan koristan dobitak, na izvjestan način ojačati vlastitu poziciju u stranci. Šeksov politički bok otvoren je i nastavkom političko-pravosudne trakavice vezane za zločine u ratnom Osijeku 1991. Sredinom siječnja 2011. Šeks je odlučio stati na kraj medijskim špekulacijama i drugim neformalnim pritiscima o vlastitoj ulozi u svemu te je DORH-u dao dragovoljan iskaz o svojim saznanjima. U kratkim crtama, Šeks je izjavio da nema saznanja o zločinima koji su stavljeni na teret Glavašu i drugima, odnosno, na pitanje o prilikama u gradu, izjavio je da je, uz ostalo, izviješten kako u Osijeku djeluje peta kolona koja je odgovorna za smrt nekih civila. Određeni mediji su namjerno krivo optuživali Šeksa da je u namjeri da zaštiti Glavaša svjedočio kako je peta kolona pobila ljude za koje se teretilo Glavaša.

Mediji su se odmah dokopali iskaza i ono što je uslijedilo može se, bez ikakvog krzmanja, nazvati najgorom javnom hajkom koju je Šeks ikada doživio. Primjerice, u jednom danu o njemu je 17 redakcija objavilo ukupno 30 priloga. Gotovo svi su bili optužujući, odnosno u njima se tvrdilo da je Šeks Glavaševu (ali i vlastitu) odgovornost pokušao prebaciti na leđa neuhvatljive pete kolone), čime je postao „četvrti Glavašev odvjetnik“, ili kako je, kao „pravi gospodar ratne Slavonije“, u biti on odgovoran za, u najmanju ruku, zataškavanje počinjenih zločina. Prema ovakvim i sličnim tumačenjima, kojima nedostaje svaka dokumentarna utemeljenost, a očito je i da su politički neobjektivna – svejedno su, usprkos tome, našla mjesto i u znanstvenim studijama o kaznenoj politici u Hrvatskoj – Šeksovo djelovanje od 1991. nadalje može se promatrati i kao uspješan pokušaj izbjegavanja njegove navodne kaznene i političke odgovornosti.

Šeks se na davanje iskaza odlučio nakon što je programska direktorica Amnesty Internationala za Europu i središnju Aziju Nicole Duckworth izjavila kako ta organizacija ima dovoljno dokaza temeljem kojih bi DORH protiv njega trebao pokrenuti istragu. „Amnesty je zabrinut“, izjavila je „što hrvatske vlasti nisu pronašle temelja za istragu protiv Vladimira Šeksa. Kao takav, bio je odgovoran za nadzor svih aktivnosti na tom [osječkom] području. Kako iz izjava svjedoka, presuda i izvještaja nevladinih organizacija i medija proizlazi, Šeks možda nije napravio nijedan korak da spriječi, suzbije ili izvijesti nadležna državna tijela o povredama Ženevske konvencije. Amnesty je zabrinut što optužbe protiv Šeksa nisu istražene.“. Povijest se tako, na način kojemu nije nedostajalo ironije, vratila u Šeksov život jer je upravo on prije više od dvadeset godina utemeljio hrvatsku sekciju Amnestyja. Ipak, iznenađuje da je tako ugledna međunarodna organizacija s nevjerojatnom lakoćom čitav niz nesuvislih izjava i dvojbenih dokaza pretvorila u vrlo tešku optužbu. Dio objašnjenja sasvim sigurno leži i u težini trenutka: naime, upravo tada su se kraju približavali pregovori o ulasku Hrvatske u EU. „Nostalgija za propalom zajednicom [Jugoslavijom], reanimirana novim regionalnim projektima, još je i te kako prisutna. Šeksu se želi suditi“, uočio je jedan splitski novinar, „kao jednom od simbola hrvatske nezavisnosti. Nema više Tuđmana i Šuška, ostao je Šeks.“.

Marginaliziran u HDZ-u

Javnost se tih dana mogla zabavljati i medijskim špekulacijama o navodnom političkom razlazu između Šeksa i Jadranke Kosor. Prema novinarima Novog lista: „U subotu se Jadranka Kosor u Karlovcu slikala s Vladimirom Šeksom, ali vjerojatno je to bilo zadnji put“. Naravno, za sve ovakve ili slične tvrdnje izvori su u pravilu bili anonimni ili neimenovani, ali važno je bilo primijetiti kako se njima poručivalo da je Šeks politički teret kojeg se vladajući HDZ treba riješiti hoće li zadovoljiti nepisane uvjete za pristup EU. Pored demantiranja optužbi za zataškavanje zločina u ratnom Osijeku, razlog zbog kojeg je Šeks naručio stručnu analizu pisanja medija o njemu tijekom siječnja 2011. bio je upravo ovaj. Šeks se ponovno našao u središtu političke scene prilikom donošenja Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, koji je Sabor usvojio u listopadu 2011. Zakon treba promatrati kao pokušaj saborske većine da se anulira učinak zakonskog rješenja kojim si je Srbija prisvojila pravo na regionalnu (univerzalnu) jurisdikciju nad svim optuženicima za zločine genocida, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i dr. počinjene na bivšem jugoslavenskom području. Drugim riječima, Hrvatska je spomenutim zakonom poslala snažnu političku poruku drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije, ali i tijelima odlučivanja EU, koja je trebala dovesti do toga da Srbija povuče svoj zakon o regionalnoj (univerzalnoj) jurisdikciji. Šeksov angažman oko zakona, koji se može ocijeniti presudnim, treba gledati i u kontekstu činjenice da je upravo tih dana za njim, Glavašem, Merčepom, Vekićem i drugima Srbija raspisala tjeralicu (nastalu još 1992., a aktualiziranu upravo početkom siječnja 2011.), temeljem koje je onda nadležnom hrvatskom ministarstvu pravosuđa proslijedila zahtjev za pokretanje postupka izručenja (primjerice, utvrđivanje identiteta putem uzimanja otisaka prstiju). Zakon je ubrzo popularno nazvan lex Šeks, a kasnija događanja potvrdila su njegovu opravdanost: u aktualnoj rezoluciji Europskog parlamenta Srbija je pozvana na preispitivanje egzistentnosti zakona o regionalnoj (univerzalnoj) jurisdikciji.

Pobjeda lijeve koalicije predvođene SDP-om na saborskim izborima 2011. dovela je Šeksa, u dvadesetogodišnjem političkom životu samostalne Hrvatske, tek drugi put u poziciju oporbe. Ipak, radilo se o jednom od težih političkih poraza i HDZ-a i Šeksa osobno. Gledajući iz retrospektive, moglo bi se reći da se radilo o početku zasluženog odlaska u političku mirovinu. Barem je na Šeksovu političku poziciju tako gledalo novo vodstvo HDZ-a, koje od svibnja 2012. vodi Tomislav Karamarko. Kako to obično biva u hrvatskoj političkoj praksi, novo vodstvo odlučilo se za marginalizaciju poraženih unutarstranačkih suparnika pa je Šeks, pred neumitnim opozivom, sam odlučio dati ostavku na mjesto potpredsjednika Sabora. U kratkom, ali emocijama i ironijom nabijenom govoru, zahvalio se na podršci svojim stranačkim kolegama u Saboru i, prvi put u fascinantnoj političkoj karijeri, nastavio obnašati dužnost „običnog“ saborskog zastupnika. Iako su mnogi pretpostavljali da bi mogao napustiti HDZ, bolji Šeksovi poznavatelji uočili su da to ne bi bilo dosljedno s njegovim ranijim ponašanjem u kritičnim unutarstranačkim trenucima.

Šeks se brzo vratio političkoj svakodnevici. Ona se uglavnom sastojala od povremenih istupa u Saboru, medijskih nastupa u vezi s ustavno-pravnom problematikom, sudjelovanja na obilježavanju različitih državnih i HDZ-ovih obljetnica i slično. Čini se da mu nekadašnju političku strast u prvom redu vrate javni obračuni s preostacima komunističkog mentaliteta i još uvijek nedovršena pravosudna saga vezana uz ratni Osijek. U ljeto 2013. Glavaš je demonstrirao specifičan smisao za humor poslavši Šeksu iz zatvora u Mostaru tri identične razglednice naslovljene „Dragi prijatelju!“, što je izazvalo očekivanu znatiželju medija. Ona je, pak, bila mnogo manja u jesen 2014. kada je najavio da se više neće kandidirati na saborskim izborima. Nakon svega, može se samo zaključiti da se i to prije ili kasnije moralo dogoditi.